PočetnaNaj-listeDokumentarni.net: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2018. godine

Dokumentarni.net: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2018. godine

-

Pred vama je još jedan tradicionalni godišnji Top 10 najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova po izboru glavnog urednika portala Dokumentarni.net, Hrvoja Krstičevića. Deset veličanstvenih, većinom kratkiša, većinom studentskih filmova s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nije Dinamova dominacija u HNL-u, ali negdje otprilike u rangu Manchester Cityjeve u Premiershipu zasigurno. A kakva nam je bila domaća nefikcijska 2018.? S festivalske strane više nego solidna, s filmovima na Visions du Réelu, CPH:DOX-u, Karlovim Varima, IDFA-i, Locarnu… Uključujući i dvije najistaknutije koprodukcije u 2018., međunarodno uspješne “Chris the Swiss” (Anja Kofmel, 2018.) Nukleus Filma i Hulahopov “U slučaju rata” / “When the War Comes” / “Až přijde válka” (Jan Gebert, 2018.). Najveći interes domaće javnosti bez sumnje je izazvala “Srbenka” (Restart, 2018.) Nebojše Slijepčevića, koja je hajp opravdala impresivnim festivalsko-nagradnim CV-jem: od Visions du Réela do Jihlave, DOK Leipziga i IDFA-e.

Početak godine tradicionalno smo obilježili svečanom dodjelom najboljem hrvatskom dokumentarnom filmu po izboru portala Dokumentarni.net. Par dana kasnije iz Francuske je pristigla vijest o ulasku “Doma boraca” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Restart; 2018.) Ivana Ramljaka na francuski Cinéma du Réel. Nekoliko okretaja zemlje oko svoje osi kasnije, Nebojša Slijepčević povisio je uloge sa “Srbenkom” i švicarskim Visions du Réelom. Osvojio je naš dokumentarist Posebno priznanje istog festivala, kao i 11. Doc Alliance nagradu za najbolji dokumentarni film 2018. godine. Između su se ugurali “Lovettovi” (Sekvenca, 2018.) Igora Bezinovića, postavši dijelom nimalo bezveznog CPH:DOX-a u Danskoj.

A onda je krenula prava festivalska groznica za domaća doku-ostvarenja: tri dokumentarca na 53. Karlovim Varima, četiri na 22. Sarajevo Film Festivalu, isto toliko na 17. DokuFestu… Potonji je Ivan Ramljak napustio s Posebnim priznanjem žirija u regionalnoj konkurenciji, dok je Josip Lukić s “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2018.) dobio Nagradu za najboljeg nadolazećeg mladog filmaša s područja Balkana. Da ne zaboravimo i “Dane ludila” (Restart, 2018.) Damiana Nenadića, čiji je film ušao na 71. Filmski festival u Locarnu, zajedno s manjinskom hrvatskom koprodukcijom “Chris the Swiss” (Nukleus Film) Švicarke Anje Kofmel.

Sredinom kolovoza grunula je vijest o uvrštenju “Srbenke” Nebojše Slijepčevića među kandidate naj-dokumentarca po izboru Europske filmske akademije. Isti film iz Sarajeva je donio potvrdu kvalitete osvojivši Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film 24. Sarajevo Film Festivala. Naš drugi autor, Đuro Gavran, najveći bh grad napustio je bogatiji za nagradu Docu Rough Cut Boutiquea (“Jedna od nas”, Pipser).

IDFA, Jihlava, DOK Leipzig…

Početkom listopada radovali smo se novostima s IDFA-e, Jihlave i DOK Leipziga, dok su “90 sekundi u Sjevernoj Koreji” (Editson, 2019.) Ranka Paukovića i “U slučaju rata” Čeha Jana Geberta zaplovili prema talijanskom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Festival dei Popoli. Film o kojem ćemo opširnije sljedećeg mjeseca, “Greetings From Free Forests” (2018) američkog autora Iana Soroke – inače manjinska hrvatska koprodukcija zagrebačkog Plana 9 – pokorio je pak međunarodnu konkurenciju 16. Doclisboe, najvećeg portugalskog festivala dokumentarnog filma. Potkraj mjeseca završila je Jihlava, također ne bez hrvatskih slavodobitnika: nagrada filmskih profesionalaca (Silver Eye Award) za najbolji dugometražni dokumentarni filma otišla je manjinskoj domaćoj koprodukciji “U slučaju rata”.

Posebno priznanje žirija DOK Leipziga za Gorana Devića

A onda je kao bomba odjeknula bomba iz Leipziga, gdje je na 61. DOK Leipzigu Goran Dević osvojio Posebno priznanje žirija sa svojim najnovijim dokumentarcem “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.). Nismo se manje veselili niti nagradi Pogled drugoga Festivala dei Popoli za “Srbenku”, dok je lijepo priznanje, točnije Nagradu za najbolji antropološki film, isti festival dodijelio Gebertovom “U slučaju rata”. Manjinski dokumentarni kolega (Novi Film, Srđan Šarenac), “Ruski film ceste” / “Road Movie” / “Doroga” (2016) ruskog autora Dmitrija Kalašnjikova, ostvario je kvalifikacijski minimum 91. nagrade Oscar u dokumentarnoj konkurenciji, ali u onaj drugi, skraćeni izbor od petnaest kandidata, nije uspio ući.

Godišnji Top 10 pred vama izbor je najboljih deset hrvatskih dokumentaraca tekuće godine po mišljenju glavnog urednika portala Dokumentarni.net, Hrvoja Krstičevića. Najbolji hrvatski dokumentarni film 2018. godine po izboru redakcije portala Dokumentarni.net obznanit ćemo tradicionalno na svečanoj dodjeli nagrade, tjedan uoči ZagrebDoxa.

Sintagma najpotcjenjenijeg dokumentarca u Hrvatskoj ne znači previše. Dokumentarni filmovi u globalu nisu suviše zanimljivi mainstream medijima pa zadatak njihovog praćenja pada na pleća filmskih publikacija, široj javnosti praktički nevidljivih. U takvom odnosu snaga vjerojatno su svi ovogodišnji hrvatski dokumentarci, izuzev eventualno “Srbenke” i “Na vodi”, pripadnici istog daleko od očiju, daleko od srca opskurnog miljea. Uključujući i Oremovićev “Tak kak je”, koji je prema službenom counteru okusio tek dva domaća festivala. Bogati, naravno da je šteta, jer se nakon duge i plodne filmsko-kritičarske karijere Oremović vinuo među bitnije hrvatske doku-kroničare važnih društvenih tema (“U braku sa švicarcem”, “Treći”). Tema autorovog najnovijeg dokumentarca muškarac je kojem bivša supruga brani viđanje njihove zajedničke maloljetne kćeri. Očajni glavni protagonist na svojoj strani ima različita sudsko-birokratska rješenja, ali protiv tvrdoglave druge strane ni državni pečat ne pomaže, pa svjedočimo mučnim scenama pokušaja kontakta s vlastitim djetetom, kao i očajničkog skupljanja dokumentacije i dokazivanja pravde, čemu je nesretni muškarac posvetio svoj život. Problem uskraćivanja ovakvih, osnovnih roditeljskih prava, pogađa tisuće muškaraca u Hrvatskoj i godinama se gura pod tepih. Nešto se u ovom pogledu mora pomaknuti s mrtve točke.

“Josipa, volim te” Jadranke Cicvarić Šiftar i debitantskog redatelja Senada Zemunovića također je pocijepala programsku ulaznicu tek dva domaća festivala u 2018., doduše ona najjača dokumentarna, ZagrebDoxa i Liburnia Film Festivala. Za širi doseg u ovom slučaju ne moramo previše strahovati jer Cicvarić Šiftar godinama radi dokumentarce za HRT, pa bi i ovaj trebao uskoro završiti na TV-u. U kakvom terminu, to je, bome, već drugi par rukava, iako bi ovaj film o depresiji kao ozbiljnoj i nimalo bezazlenoj bolesti, trebalo bez grižnje savjesti pustiti – jučer. S tehničke strane, ovdje se radi o asketskom, gotovo kućnom POV dokumentarcu snimanom iz ruke; sadržajno je to pak initmno poniranje u svijet fragilne nevinosti traumatizirane glavne protagonistice, koja ostvaruje nesvakidašnje blizak (platonski) odnos s koautorom Senadom Zemunovićem. Film kao lijek, sredstvo izliječenja u ovom slučaju. Priča dobra, priča važna, priča sa sretnim završetkom. Da su barem sve takve.

Možda smo mogli poentirati sintagmom povratak korijenima slow movieja u slučaju “Doma boraca” Ivana Ramljaka, ali naš autor i u svom najnovijem filmu ostaje vjeran prepoznatljivom stilu statične, meditativno-kontemplativne opservacije interijera/eksterijera i offa bez dijaloga pred kamerom. Od poentiranja korijenima didovim i raspucalom stinom, dakle, baš ništa. Niente. I dalje je premisom i realizacijom prvi otočni rođak, “Kino otok”, o preminuloj kulturi odlaska u kina hrvatskih otoka, bez ikakve sumnje najbolji Ramljakov film. Ali ima nešto – i više nego! u autorovom minucioznom pristupu temi i vankurtoaznom odavanju poštovanja divovima na čijim ramenima trenutno stojimo. Bilo da se radi o prašnjavom kinu ili u ovom slučaju Domu boraca narodnooslobodilačkog rata i omladine Jugoslavije u Kumrovcu, svako od tih mjesta ima svoje posebnosti i povijest, ne samo vidljivo arhitektonsku. U “Domu boraca” prisutan je i ljudski element, od slučajnih i manje slučajnih posjetitelja do zaposlenika koji ovu povijesnu zgradu održavaju na životu. A hrvatsku kinematografiju na životu održavaju i unikatne umjetničke poetike poput Ramljakove.

Kakva bi to Top 10 lista bila bez Restartove Škole dokumentarnog filma. A još kad se radi o jednoj od najtalentiranijih generacija u posljednje vrijeme, s nekoliko itekako zanimljivih autora poput Arona Kovačića (“Remiza”) i Sare Jurinčić (“3. rujna 2015.”)… Možda je u takvoj konkurenciji za nijansu dojmljiviji “Mjesto odakle vam pišem pisma”kratkiš 32-godišnje dramaturginje i scenaristice Nikoline Bogdanović, kojim autorica ponire u bunar obiteljske prošlosti, slajdovskim nizanjem fotografija zapadnog blagostanja i kratkih on screen poentirajućih natuknica korespondencije redateljičine bake u Hrvatskoj i sestre u Njemačkoj. Bolno jednostavno, a opet toliko intimno, poznato, domaće, ljudski… Kao kad pronađete već davno prežaljeni stari bakin lonac s točkicama. Crveni. Film kojeg možete gotovo pomirisati, pomilovati i zagrliti pa onda snom pravednika bezbrižno utonuti u san. Takav je dokumentarac napravila Nikolina Bogdanović.

Neopravdano smo ove godine pomalo gurali u zapećak “Patrolu Uran” Lovre Mrđena, jedan u nizu ADU-ovih studentskih dokumentaraca na našoj listi. Ovom samozatajnom kratkometražnom gemu o zimovanju odreda izviđača susedgradskog MP-a, teško je zapravo pronaći veću zamjerku. Mrđen svoj opservacijski dokumentarac linearne narativne strukture vodi čvrstom, konciznom rukom, bez suvišnih materijalnih viškova, a konačni rezultat je topao film o prijateljstvu, preprekama koje nestaju zajedničkim djelovanjem i luči nevinosti koju odrasli dozivaju snovima sjetnim.

Suhim talentom Sunčica Ana Veldić spada u sam vrh domaćih redatelja mlađe generacije. Kad bismo stavljali kune, dolare ili tolare na next best thing domaće kinematografije, tutnuli bismo ih na listić S to the V. Već jučer. A jučer, prošlogodišnje jučer, rođena je buntovna, polemička, institucionalno nasilna “Precijenjena dramaturgija”, koja je pak većinu (festivalskih) hvalospjeva požnjela ove godine. Čovjek bi u najmanju ruku pomislio da opisujemo pomno pripreme napada na sjeverni toranj Bastilje, a ovdje je umjesto životnog danka najteže stradala pokoja taština visokog profesorskog doma zagrebačkog ADU-a. Na mukotrpnom putu nastajanja filma bez voznog reda i cilja, Veldić ne štedi ni sebe, niti filmske institucije utjelovljene u profesoru i mentoru Goranu Deviću. Devićev pristup snimanju, kao i promišljanja filmske strukture, dobrano se razlikuju od autoričinih, koja dolazi iz gung ho amaterskog miljea alergičnog na akademska dociranja. Film kao potreba za filmom, strogo uređene filmske strukture nasuprot raštrkanim rukavcima amaterskog filma. Različiti svjetovi koji bi, idealno, trebali iznaći snagu spojiti se, uzeti ono najbolje jedan od drugoga. Prema insajderskim informacijama, to se bogme kasnije i dogodilo. Nije baš za naslovnicu Storyja, ne?

Ne može se na 2018. godinu previše potužiti novopečeni filmski autor Ranko Pauković, poznati hrvatski dizajner zvuka iz Amsterdama. Paukovićev drugi film u karijeri, “90 sekundi u Sjevernoj Koreji”, premijerno je prikazan na Sheffield Doc/Festu, kasnije i na FIDMarseilleu i Sarajevo Film Festivalu od većih festivalskih stanica. Redatelj u njemu kolažnim nizom ultrakratkih slow motion kadrova na high speed kameri prikazuje rijetko filmski dokumentiranu svakodnevicu građana Sjeverne Koreje izvan zone komfora političkih sletova i propagandnih recitala: djevojke i mladiće na plaži, zabavu svih generacija u lunaparku, pojedince u šetnji kućnih ljubimaca… Materijal je naš filmaš skupljao ilegalno, krećući će se Pjongjangom i ostalim sjevernokorejskim mjestima bez pratnje poznatih turističkih vodiča. Poetični su to zarezi u stvarnost najzatvorenije svjetske države koji koketiraju s eksperimentalnim, naročito u kombinaciji s dosnimljenom glazbom i ambijentalnim zvukovima, koji film presvlače potmulim gropom permanentne prijetnje za leđima. Drugačije filmsko iskustvo rezervirano za kino dvorane i vjerojatno najveće pozitivno doku-iznenađenje godine u Hrvata.

Film o kojem se bez ikakve sumnje najviše pričalo u domaćem medijskom eteru, “Srbenka” Nebojše Slijepčevića kroz pripreme predstave “Aleksandra Zec” Olivera Frljića u produkciji riječkog HKD Teatra, egzorcira stare duhove domaćeg nacionalizma i ksenofobije, usmjerenog uglavnom prema hrvatskim državljanima srpske narodnosti. Posebno priznanje žirija Visions du Réela, dokumentarac godine po izboru Doc Alliancea, Srce Sarajevo Film Festivala, nagrada Festivala dei Popoli, sudjelovanja na DOK Leipzigu i IDFA-i… Trebamo li više nabrajati? Slijepčević strpljivom kamerom prati nastajanje same predstave, dok su emocije koje Frljić izvlači od svojih glumaca sirove i intenzivne do granice pucanja. “Srbenki” nije primarna ambicija secirati društveno-političku situaciju zemlje, koliko loptu spustiti na posljedičnu mikro-razinu ranjivog pojedinca – poput djevojčice Nine koju u školi zadirkuju zbog njenog srpskog podrijetla – u borbi protiv metastaziranih, nametnutih narativa bivših generacija. “Srbenka” i “Na vodi” kao dva nerazdvojna companion piecea pričaju istim humanističkim jezikom, no svjetina izvan mraka kino dvorane viče – drugačijim.

Parafrazirajući riječi Gorana Devića, snimanje dokumentarca “Na vodi” bila je – muka. I to ne samo ona uobičajene neparne vulgaris prirode, već tolika da je okolnosti nastajanja filma proglasio najtežima u karijeri. Pet godina od ideje do završne montažne klape, lutanje žanrovskim rukavcima i generalno, traženje ideje kako bi film zapravo trebao izgledati, nisu mala stvar ni za iskusne redateljske džombe. Konačni proizvod – a uvijek je bitan konačni proizvod, šta raju briga za tvoje probleme, daj kruva i igara – ne odaje prevelike znakove unutarnjeg previranja. Voda je u Devićevom dokumentarcu prisutna u gotovo svakom kadru, kao eliksir života i religijski, simbolički element početka za jedne; uspomena na nasilnu prošlost grada i države za druge. U središtu priče ipak su ljudi, Siščani sa svim svojim problemima i radostima, čije priče Dević majstorski isprepliće u uvjerljivu cjelinu. Od rata i devastirane sisačko-hrvatske stvarnosti Dević nije mogao pobjeći ni u “Na vodi”, dok će scena ratnog veterana Ramba koji traži odgovornost i oprost za hrvatske zločine nad sisačkim Srbima, ući u povijest hrvatskog dokumentarnog filma.

Bez obzira na upitne argumente žirija nedavne Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva, “Majči” Josipa Lukića najbolji je hrvatski dokumentarni film 2018. godine. Film splitskog redatelja ogledni je primjer kako iz naizgled jednostavnog koncepta, razgovornog srednjeg dvoplana gdje se ispred objektiva kamere i ne događa bogzna što, napraviti srednjemetražni masterpis, filmsku napalm bombu ispunjenu šrapnelima autentičnosti i životne mane. Lukić i njegova majka kroz pedesetak minuta pretresaju razne teme, za puritansku raju možda eksplicitnih kategorija poput seksualnog puta autorove roditeljice ili latentnog homoseksualizma najbliže rodbine. Čak i kad progovara o teškim temama, “Majči” to radi specifičnim splitskim humorom i autoironijom. U ovoj osrednjoj godini za hrvatski dokumentarni film, “Majči” smo prigrlili kao spasonosnu bovu, dječjom, neiskvarenom ljubavlju, intenzitetom prve simpatije, prvog poljupca, Šukerovog gola Njemačkoj za 1:1 na EP-u 1996., osjećaja nakon odjavne špice “Apokalipse danas”… Silno nas je svojim dokumentarcem obradovao Josip Lukić. Ma, razgalio!


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.