PočetnaIntervjuiJosip Lukić: "Svojim filmovima želim prodrmati gledatelja"

Josip Lukić: “Svojim filmovima želim prodrmati gledatelja”

-

Josip Lukić (Split, 1984.), mladi student režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, anhilirao je ovogodišnju domaću konkurenciju 14. ZagrebDoxa svojim dokumentarnim prvijencem, studentskim ostvarenjem “Majči” (ADU Zagreb / Blank; 2018.). Film nevjerojatnog šarma i one nepatvorene splitske drčnosti, osvaja na prvu nuklearnom iskrenošću, nesvakidašnjim razgovorom autora sa svojom majkom Dragicom – od standardnih pitanja o seksu pa do onih o seksualnoj patologiji i obiteljskom nasilju.

Splitski je autor prije “Majči” u rodnom gradu završio Ekonomski fakultet, da bi 2015. počeo studirati na zagrebačkom ADU-u. No prije obećavajuće filmske karijere koju su dosad obilježila dva zapažena igrana kratkiša“Vrag u gospođici Jones” (2014) i “Minjonja njanjonja” (2015), Lukić je desetak godina života proveo radeći kao sezonski konobar, skladištar, bankovni službenik, prodavač osiguranja, malonogometni sudac, voditelj emisije o elektronskoj glazbi na Radio Hvaru… Ukratko, nije znao što želi od života, sve donedavno kad je na vrata pokucala sudbonosna 28. godina života. Sam sebi je rekao da tako više ne može, dao otkaz u kineskom restoranu i otišao se u metropolu baviti filmom.

Oduvijek je, kaže, znao da posjeduje spisateljski talent, no prvo upoznavanje s filmskom praksom kreće tek u Zagrebu 2013., za vrijeme radionice Blank_filmskog inkubatora. Tamošnje scenarije pohvalili su mu mladi redatelji Igor JelinovićHana JušićDario Juričan te dramaturg Tomislav Zajec, nakon čega se priča ozbiljnije zakoturala s “Vragom u gospođici Jones” koji je zbog teme obiteljske pedofilije najprije primljen pa izbačen s Europskog festivala kratkometražnog filma u Brestu, a onda dodatno s “Minjonja njanjonja” koji je, između ostalih, igrao na Zagreb Film Festivalu Festivalu kratkog filma u Bruxellesu, dobivši i HAVC-ova sredstva za postprodukciju.

Što je bilo nakon toga? Pa, najprije je njegov najbolji prijatelj Igor Jelinović prošao ADU-ove ispitno-komisijske poglede s filmovima u kojima mu je glumio upravo Josip Lukić, a onda je dijelom cijele scene poželio biti i naš sugovornik. Upao je iz prve. Ostalo je – početak povijesti. Barem značajnijeg dijela domaće filmske, dokumentarističke, nadamo se.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majči”

Kako bi opisao svoj prvi kontakt s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu? Što te možda najviše iznenadilo ili dojmilo?

“Iznenadilo me koliko sam zapravo malo znao o režiji. Ja sam pripovjedač, volim pričati priče, a i inače sam prava muška baba i moji likovi uvijek puno pričaju. Mislim da se to i vidi u mojim filmovima. Međutim, shvatio samo koliko malo znam o zanatu. Instiktivno znam glumu, mogu prepoznati dobar scenarij, dovoljno ga dobro i napisati. No, raskadriravanje, pa onda i vizualno promišljanje režije, što koji objektiv i kut snimanja donosi samom filmu, mnoštvo tih detalja o kojima nisam previše znao i razmišljao prije ADU-a…

“Krivo sam započeo svoj put na studiju jer nisam davao sve od sebe. Imaš te filmske vježbe poput potjere itd. Čak sam i autobiografsku vježbu snimio unutar dva dana. Iskreno, ušao sam malo podcjenjivački u cijelu priču. Govorimo o razdoblju prije ‘Majči’. I onda sam shvatio da nikoga nije briga što sam režirao ili glumio u nekoliko kratkih igranih filmova prije Akademije, koji su bili po raznim festivalima i dobili lovu od HAVC-a. Ovo je bila nova priča, dokazivanje ispočetka.”

“Majči” – kako i zašto? ‘Ajmo ispočetka.

“Radilo se o portretnom dokumentarcu, zadatku na kraju druge godine, točan naziv predmeta je: Filmska režija 2B-portretni dokumentarac. Nositelj predmeta bio je Goran Dević, a izvođač asistent Igor Bezinović. Igor je htio da ne radim film o meni poznatoj osobi, već da odem u malo nepoznatije vode i smatrao sam da je u pravu jer sam trebao odmak od svog svijeta. Dugo sam se premišljao koga izabrati. Na pamet su mi padali meni zanimljivi likovi tipa Božidar Alić, Viktor Ivančić itd…”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majči”

“Ali kako je vrijeme prolazilo non-stop me gonila misao da preko ljeta moram ići u Split snimati film s majkom, da će to biti snažna priča, da je ona zanimljivija od svih. Kad mi je došla ta ideja sama od sebe – jednostavno iznutra, a tako mi uvijek dođu najbolje ideje za filmove – znao sam da to moram otići snimati. Uvijek kad mi tako dođe neka ideja znam da će biti dobro. Bezinoviću sam rekao da ipak idem snimiti po svojem, ali on i nije mogao znati da će mi majka biti toliko zanimljiva. Imao sam u planu razgovor i mjesta gdje će se odvijati krucijalni dijelovi, inicijalne dvije-tri scene i kako bi otprilike trebalo kadrirati. Kasnije mi je sve došlo spontano. Zapravo sam po prvoj sceni složio cijelu priču. Najvažnije, osjećao sam stalno da dugujem svojoj majci ovaj film i to me najviše motiviralo.”

Napisao si nedavno članak za Blankovu edukacijsku stranicu o upisu na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Posebno zanimljiv dio odnosi se na opservaciju/savjet kako bi redatelji prije upisivanja ADU-a trebali u životu nešto proći, proživjeti, da će samim time i njihovi filmovi biti bolji.

“Blankovci su me nagovorili da napišem taj članak, iako mi nije bila namjera pametovati. Poanta je da treba nešto proživjeti. Barem ja tako radim svoje filmove, nakon što sam nešto proživio ili netko meni blizak, pa to malo nadogradim fikcijom… Možda zato jer sam iz disfunkcionalne obitelji pa sam imao više materijala. Možda sam jednostavno kao osoba takav, uvijek gledam neku priču, zanimaju me ljudi i stalno ih analiziram, njihove osobine i ponašanja, pomaže mi u kreiranju priča i režiranju, ali i kad glumim. I u ovim akademskim vježbama, krugovima, osjeti se kad je netko nešto prošao u životu. Osjeti se razlika između proživljenog i natuknutog kod redatelja s ispečenim zanatom. Govorim u svoje ime – još uvijek nisam dovoljno dobar redatelj koji bi mogao stvoriti neproživljeni, fikcijski svijet. Kod mene mora postojati dosta biografskih elemenata, vlastitih ili kod mojih najbližih.”

Koliko dugo vremena su trajali pregovori za snimanje ovog filma? Je li tvoja majka mogla otprilike pretpostaviti u kojem će smjeru otploviti ovaj razgovor?

“Najavio sam joj to mjesec, dva prije. Poznavajući mene, sigurno je dosta toga pretpostavljala. Naš odnos jest onakav, otvoren, iako je to u filmu možda malo prenabrijano. Neke odgovore tada sam čuo po prvi puta u životu. No, ja sam takav, postavljam pitanja i tražim odgovore na sva pitanja kad zacrtam, bez dlake na jeziku.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majči”

Jesi li uistinu imao potrebe za odgovorima na svoja intimna pitanja, ili si kalkulirano išao na šok i kontroverzu, znajući da će film izazvati upravo takve reakcije?

“Imao sam potrebu prikazati njen život; da ta priča ostane dokumentarna. Predosjećao sam da će biti jaka. Ne znam jesam li bio u pravu, to će netko drugi procijeniti. Pitanja su dolazila spontano jer sam shvatio da neka od njih nikad nisam ni postavio svojoj majci. Iako, nije ovo u filmu puno drukčije od našeg odnosa u realnosti. Nisam htio stvari odraditi polovično. U startu sam odmah otvorio neke snažne, vrlo intimne teme, a onda sam rekao sam sebi: ‘Ne možeš se sad povući iz ovoga, nego idemo do kraja ma koliko neugodno bilo za nju i mene!'”

I otišao si do kraja – oboje ste otišli do kraja. Tvoja glavna protagonistica nije ni trepnula, izgledala je nevjerojatno smireno, kao da priča o vremenskim prilikama. A pitanja su bila izuzetno provokativna, baš do kosti…

“OK, možda sam subjektivan, ali moja majka je izuzetno lucidna. Zanimljiva. I inače daje te brzopotezne, duhovite odgovore. Smatrao sam da je to bilo potrebno iskoristiti na filmu. Moje ponašanje u razgovoru bilo je u povišenom stanju, pogotovo u prvoj sceni. No što ću kad me nasmijavala. Još sam morao paziti na ton, režiju, mrzim multitasking… I onda još njen neočekivan humor. Ali to pred kamerom u ovom filmu sam zapravo pravi ja – sebi užasno iritantan, malo nametljiv, malo znatiželjan, malo anksiozan.

“Ona je s druge strane baš filmična za dokumentarac, karzimatična i prirodna. Znaš onu scenu u kojoj govori kako voli posao kod babe, kako je voli zamatati i čistiti njena govna. A prije snimanja, deset dana govorila je da želi dati otkaz. Takva ti je onda, ponekad bipolarna, lucidna, daje nevjerojatne odgovore. Neke priče sam već znao, ali i na te poznate sam umirao od smijeha. Dosta je bilo i tih nepoznatih detalja koje sam čuo po prvi puta.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majči”

Tvoja majka je pogledala konačnu verziju filma?

“Jest. Rekla mi je kako je plakala i onda kako ga je već zaboravila. Tražila me da joj ga opet pošaljem, da joj je dobar, da vjeruje u mene. Ona mi stalno govori da ću snimiti jedan super cjelovečernji igrani film, da ima takav osjećaj. Stalno mi šalje pare, kaže mi da sam njen genijalac.”

Ona je otvorena osoba, koja o svojoj i tuđoj seksualnosti razgovara osvježavajuće otvoreno. Možemo li govoriti o nekoj vrsti feministice? Jer, nevjerojatno je da takva individua toliko dugo opstane u ipak konzervativnoj hrvatskoj sredini. I da je ipak nisu slomili, bar ne u potpunosti…

“Nije mi bila namjera snimiti feministički film, ali on to jednim djelom zapravo i jest. Oboje smo imali problema u životu zbog svoje otvorenosti. Ona je imala poprilično težak život. Radi se o dominantnoj ženi, borcu s lošim brakom iza sebe, bolesnom kćeri. Svašta je prošla u životu, pa onda i taj rat i srpsko podrijelo… Uglavnom, nagutala se sranja.”

Koliko je za tvoju obitelj ultimativna iskrenost – reći sve što misliš i osjećaš, uvijek i svaki dan – dobar put?

“Ne vjerujem da je to dobar put. Moja obitelj, međutim, ne zna drugačije – što na umu, to na drumu. Mi smo oduvijek otvoreno pričali o svemu, bar majka i ja. Ni meni se ne da gubiti vrijeme na skrivanje i neistine. Naporno je sve to, kao i ovi heteroseksualni rituali parenja. Ja bih odmah, kako se kaže – u srž. Daj da vidimo od čega si zapravo iza društvene maske.”

Takvu iskrenost ljudi ne cijene previše?

“Neki ljudi cijene, većina ipak ne. Naravno da si onda ponekad potencijalna mina. Nekim ljudima se teško nositi s time, bilo na Akademiji ili izvan nje. Od mene ćeš dobiti istinu, i onu koju možda ne želiš čuti o sebi ili svom radu. Naravno, ako zatražiš mišljenje. Prenio sam to i na svoje filmove, otvarajući nezgodne teme poput pedofilije u obitelji. Želim da ti filmovi prodrmaju gledatelja, izvuku neku reakciju.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Reakciju si htio izazvati i ponovnim proživljavanjem mučne scene majčinog zlostavljanja kraj radijatora?

“Da, stisnuo sam je na tom mjestu. Nije mi bilo ugodno to napraviti, ali imao sam snažnu potrebu. Smatram da je bitno da se neke stvari ne prešućuju. I meni osobno ta scena je važna, kako bismo vidjeli posljedice samog nasilja. U ovom filmu ne zauzimam ničiju stranu, iako sam ovaj put snimio majčinu verziju samih događaja. Jednostavno, neki odnosi u nama bude divlje zvijeri. Čini mi se da je tako bilo u odnosu mojih oca i majke. Oni su bili dvije divlje zvijeri koje su si objavile rat i na neki čudan način nisu mogli jedno bez drugog. To mi je bilo zanimljivo prikazati jer su takve stvari obilježile i moj život.”

Koji je recept za dobar film, osim iskrenosti?

“Za dobar film najbitnije je imati zanimljivog protagonista i emociju. Sve ostalo je bonus, poput ugođaja i režijskog impulsa. No, ako imaš protagonista i kemiju između dvoje ljudi, onda i s malim budžetom možeš napraviti dobar film, ali moraš imati veliku strast, bez toga ipak ništa. Moglo se iz našeg razgovora izvući tri sata dobrog materijala koji ne bi bio dosadan. Naravno, i ja sam pazio na dosta stvari, recimo konkretno izmještanje razgovora u ljeto, kao trećeg filmskog lika, oslonio se na naše digresije tijekom razgovora i neke kontraste koje film voli. Vjerujem u svoj instinkt, ne samo redateljski nego i onaj životni. Gledam iz nečega izvući ono najzanimljivije. Mislim da je to uspjelo i u ovom filmu.”

Napomenuo si da na odjavnoj špici ne smijemo zaboraviti par važnih “Majči” kotačića iz sjene…

“Istaknuo bih snimatelja Marinka Marinkića, koji je osim zavidnih snimateljskih vještina pokazao i one ljudske, kao tampon zona za nemirne karaktere majke i mene. Užitak je bio raditi s tim čovjekom na ovom filmu, ali i na mom diplomskom dokumentarcu koji tek treba izaći. Kad je takva, dobra atmosfera na snimanju, onda i dokumentarci zažive još jače na ekranu. Također hvala na sjajnom prijevodu na engleski jezik Nevenu Dužanecu. Njemu definitivno želite slati svoje filmove na prijevod, pogotovo ako se radi o nekom dijalektu.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.