Treći dan 16. Liburnia Film Festivala mogao bi obilježiti kratkometražni dokumentarni uradak Ranka Paukovića (Zagreb, 1960.), “90 sekundi u Sjevernoj Koreji” (Editson, 2018.), koji je svjetsku premijeru doživio na iznimno uglednom Sheffield Doc/Festu. Ovih dana gotovo da i nema regionalnog festivala bez Paukovićevog filma u programu – od Sarajevo Film Festivala pa sve do Mediteran Film Festivala i već spomenutog LFF-a gdje će ga domaća publika moći vidjeti po prvi put. I koliko god je sam film intrigantan temom i pogotovo slow motion izvedbom rijetko viđene svakodnevice Sjevernokorejaca u opuštajućim aktivnostima, toliko je zanimljiva i priča ovog zapravo još uvijek redateljskog novajlije. Pauković je, naime, do sada skupio tek jednu redateljsku recku, s dokumentarnim filmom “Bijela kuća” (Spiritus Movens, 2015.) o Braču i ljudima koji žive od bračkog kamena. Druga je, evo, zarezana sa Sjevernom Korejom i realizirana u potpunosti vlastitim financijskim sredstvima i radnim angažmanom, dok će treća, svjetski-premijerno na vidjelo već u rujnu ove godine. Ne otkriva nam redatelj mjesto premijere svojeg najnovijeg dokumentarca “Na kraju tame” (Spiritus Movens), no film s financijskom potporom HAVC-a donosi priču o nasljeđu rudarske industrije iz perspektive jedne od posljednjih preostalih rudarica bosanskohercegovačkog rudnika ugljena Breza, Sakibe Čović.

Prije druge (prve?) redateljske mladosti, Pauković je završio studij montaže na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Nakon diplome u rukama godinama je radio kao asistent montaže na brojnim stranim koprodukcijama tada vrlo uspješnog Jadran filma. “Taj posao je bio dobro plaćen, ali nije nudio profesionalni napredak”, govori nam Pauković koji 1991. godine odlazi u Nizozemsku. Tamo vrlo brzo pronalazi posao kao montažer zvuka, da bi nakon samo dvije godine osnovao vlastiti tonski studio, smješten u samoj staroj jezgri Amsterdama. Editson – studio u pitanju, postoji i danas, a Pauković u njemu radi dizajn zvuka uglavnom za igrane i dugometražne dokumentarne filmove. Nizozemska, kaže autor, ima dobro razvijen sustav koprodukcija pa mu u ruke često dolaze zanimljivi inozemni projekti, poput recentnog belgijskog dokumentarca snimanog u Africi. Ima Pauković vremena i za ne toliko rijetke povratke na rodnu zagrebačku grudu, gdje na ADU-u u statusu izvanrednog profesora predaje na kolegiju “Oblikovanje zvuka”. Puni krug, dakle, od studenta do profesora, čovjeka koji prenosi mudrosti zanata onima željnih novih znanja.
 

Što se tiče njegovog dokumentarca “90 sekundi u Sjevernoj Koreji”, Pauković najprije ističe kako je u ovoj zatvorenoj azijskoj državi proveo jedanaest fascinantnih dana. A kako se uopće otisnuo na tako dalek i nepredvidljiv put? Njegova kćer radila je nekoliko godina za jednu humanitarnu organizaciju u Pjongjangu pa joj je hrvatski redatelj i dizajner zvuka otišao u posjet. Jedinstvenu šansu za snimanjem Sjeverne Koreje Pauković nije želio propustiti, iako je znao da video snimanje ne dolazi u obzir. S druge strane, Sjevernokorejci su poprilično tolerantni prema fotografiranju. Bio je to okvir unutar kojeg je bilo potrebno pronaći rješenje. I – pronašao ga je.

Foto: Privatna arhiva

U tom trenutku na tržištu se pojavio maleni fotoaparat s opcijom snimanja high speed materijala u visokoj HD kvaliteti. Rodila se stoga ideja da cijeli film protekne u usporenom kretanju, pa kao gledatelji svjedočimo uistinu rijetko viđenim, fascinantnim prizorima Sjevernkorejaca: lješkarenju na plaži, nogometnim driblinzima, plesu i vježbi, ushitu klinaca tijekom ribolova… Naravno, bilo je i posve predvidljivih, sumornijih kadrova, ali želja je Paukoviću prije svega bila prikazati tamošnje ljude kao pojedince od krvi i mesa.  “Ograničenja su na neki način odredila estetiku”, kaže autor koji za cijeloga boravka u Sjevernoj Koreji nije skrivao fotoaparat. Službenih zabrana snimanja nije bilo, napominje, ali zabrana video snimanja se podrazumijeva.

Na tržištu je malo filmova koji hvataju običnu svakodnevicu Sjevernokorejaca. Vi ste u tome uspjeli…

“Postoji dosta pravih dokumentaraca snimljenih u Sjevernoj Koreji. Neki od njih su i jako dobri, ali svi su snimljeni uz snažno prisustvo i kontrolu njihove propagandne službe koja se miješa u temu, scenarij i koncept filma. Ona je stalno prisutna za vrijeme snimanja, tako da je manevarski prostor redatelja vrlo sužen. Za takav film nisam imao vremena, mogućnosti, niti interesa. S druge strane, na YouTubeu postoji mnoštvo amaterskih snimaka zapadnih turista iz autobusa. Ja sam odlučio napraviti nešto između, snimati obične ljude u svakodnevnim situacijama, ali tome dati ozbiljniju umjetničku formu. Prići im bliže od onoga što je vidljivo u mom filmu, gotovo je nemoguće. Njima je zabranjeno kontaktirati sa strancima i toga se svi drže.”

Sjevernokorejci su bili uvjereni da snimate obične fotografije, no Vi ste zapravo potajno snimali video materijal u slow motionu. Kako je to izgledalo s tehničke strane priče?

“Fotoaparat kojim sam snimao može se jednim klikom podesiti na snimanje 500 sličica u dvije sekunde. To je čitav trik. Oni su mislili da ja fotografiram, a ja sam snimao dvadeset sekundi filma u slow motionu. Podešena na high-speed opciju, fotoaparat ne snima zvuk. Tako ja u Sjevernoj Koreji nisam snimio niti sekunde zvuka. Snimanje slike bilo je dovoljno komplicirano pa se nisam htio dodatno opterećivati i zvukom. No, to me nije zabrinjavalo obzirom da cijeli život radim zvuk za film. Sound design filma napravio sam naknadno u svom studiju. Na montaži slike i zvuka radio sam u slobodno vrijeme, polako, skoro godinu dana.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “90 sekundi u Sjevernoj Koreji”

Jeste li u snimanje filma ušli sa svjesnom namjerom razbijanja predrasuda o Sjevernokorejcima kao robotima bez emocija?

“Da, to mi je stvarno bila namjera. Moramo, međutim, biti svjesni da su za takvu sliku o njima manje krivi zapadni mediji, a više njihova vlastita propagandna mašinerija koja do detalja određuje što se smije vidjeti. Pritom trebamo znati da je ta slika jedinstva naroda i vođe koju oni stvaraju o sebi, prvenstveno namijenjena unutarnjem tržištu. Mislim da ljudi na Zapadu nemaju toliko predrasuda o Sjevernoj Koreji koliko im jednostavno nedostaje informacija. Svakom imalo razmišljajućem čovjeku jasno je da se radi o potpuno iskrivljenoj slici. Tamošnji ljudi žive u surovoj diktaturi, ali unatoč tome imaju iste želje, strahove, ambicije, strasti i probleme kao i mi. Oni nisu glupi. Većini obrazovanih ljudi je jasno da svijet u kojem žive nije baš savršen kao što im tvrde. No, jednostavno se ne usuđuju to iskazati.”

Dugo godina ste u svijetu filma kao dizajner zvuka, a odnedavno ste pokucali i na vrata filmske režije. 

“Kao dizajner zvuka radio sam na stvarno jako puno igranih i dokumentarnih filmova te sve više uviđao koliko je užitak stvarati film. Prije nisam imao tu potrebu. Eto, sve u svoje vrijeme. Moja prednost je u tome što ne moram izgrađivati karijeru, ne živim od toga i ne strepim hoću li na sljedećem fondu dobiti novce… Ostaje mi samo užitak stvaranja.”

Pratite li našu domaću filmsku scenu, kakva vam se ona čini iz Nizozemske?

“Ne samo da pratim nego i ponekad sudjelujem. Predajem dizajn zvuka na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a ponekad radim i na hrvatskim filmovima. Nedavno sam završio rad na igranom filmu ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića koji je imao svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu. Tamo je bio prikazan i moj ’90 sekundi u Sjevernoj Koreji’. Radio sam zvuk za neke filmove Vinka Brešana, Branka Schmidta i Branka Ivande. Osim toga, i moj novi dokumentarac ‘Na kraju tame’ u produkciji Spiritus Movensa financiran je od strane HAVC-a. Hrvatska je osnutkom HAVC-a bila na dobrom putu i u relativno kratkom roku stvorila respektabilnu kinematografiju u europskim razmjerima. Koliko vidim, sada se polako radi na razgradnji tog uspješnog sustava što je stvarno šteta, prvenstveno za hrvatsku kulturu i identitet koji bi nam trebali biti važni.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here