Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo nisu odveć ažurni, ali su svejedno neumoljivi: zbog depresivnih poremećaja u Hrvatskoj je 2015. godine bilo 5388 hospitalizacija; mentalni poremećaji drugi su najčešći uzrok hospitalizacija osoba u dobi između 20 i 59 godina; broj depresivnih ljudi diljem planete prešao je 600 milijuna. 600. Milijuna. Zastrašujuća brojka. Pa ipak, depresivni poremećaji i dalje se u društvu tretiraju kao tabu tema, a depresivne osobe stigmatiziraju kao labilne karike nesposobne parirati lošem raspoloženju.
Kako objasniti drugoj strani da depresija i svi njeni uzročno-posljedični korijeni ne stažiraju na uzmi čaj i dva andola sezonskom odjelu gripe i prehlade, drugi je par rukava. Razgovorom i edukacijom, prije svega; inteligentnim dokumentarcima također, poput Mabićevog diptiha o Lopači, evo i svježim “Josipa, volim te” (Trigon, 2018.) Jadranke Cicvarić Šiftar i njenog suredateljskog debitantskog filmaša Senada Zemunovića. Brzinska digresija iz režije, “JVT” je nažalost rijetki zalutali metak u ovogodišnjoj regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa, koji je ostao povijesno rekordno kratak s domaćim naslovima u ovom dijelu natjecateljskog programa. Zašto i kako – razgovor, vjerojatno, rezerviran za dodatni par rukava. Treći.
Kao i većina recentnih domaćih dokumentarnih filmova, i “Josipa, volim te” pati od micro-budget produkcijskih boljki, iako je ovdje već na prvu jasno da se radi o kućnom, intimnom POV dokumentarcu, pokretne amaterske kamere, bez naročitih ambicija prema velikom platnu i pravocrtnosti međunarodne festivalske turneje. Prije svega se to odnosi na poprilično manjkav, neujednačen zvuk, koji generalno varira kvalitetom ovisno scenskom okruženju (razgovori u veceu / avionu / ulici), dio čega su i karakteristični bas-zvukovi hendlanja Zemunovićeve kamere. Koredateljski par svjesno je, dakle, žrtvovao eventualne kompromise u postu, procjenjujući vjerojatno kako je za konačnu priču daleko važnija krucijalna izjava/emocija, pa bila ona zahvaćena i propelerom aviona u letu.
Glavna je poruka autorskog dvojca ipak da se o psihičkim poremećajima i bolestima – otvoreno razgovara. I ovako, filmski, inteligentno, nenapadno, pitko.
Odluka je, u konačnici, pogođena, jer film bestežinskom lakoćom nosi glavna protagonistica Josipa čija pomalo lakovjerna, fragilna nevinost osvaja na prvi susret. Pozadinska priča ove dugogodišnje ovisnice o tabletama teška je, međutim, i na prvi i na drugi. Seksualno zlostavljanje od člana uže obitelji u izuzetno mladoj dobi ostavilo je neizbrisive posljedice na glavnu protagonisticu, tolike da je punih deset godina skrovište od unutrašnjih demonskih monologa tražila upravo na tabletnim adresama.
“Josipa, volim te” zanimljiv je film i iz dodatnog seta razloga: imajući na umu Josipinu rezerviranost spram posjeta psihijatru, sam film ubrzo doživljava transformaciju u alat isceljivanja i mogućeg izlječenja. Od posljedica konkretnog puta u konačnici nije imun niti suredatelj Zemunović, koji od početnog, pomalo distanciranog voice of God sugovornika iza kamere, postaje, barem se tako čini, neizostavni dio života glavne protagonistice, u nikad posve do kraja dekodiranom svojstvu dobrog prijatelja/potencijalnog ljubavnika. Glavna je poruka autorskog dvojca ipak da se o psihičkim poremećajima i bolestima – otvoreno razgovara. I ovako, filmski, inteligentno, nenapadno, pitko.
