Osvrti7. Škola dokumentarnog filma: Rani mačići bez dječjih bolesti

7. Škola dokumentarnog filma: Rani mačići bez dječjih bolesti

|

Potkraj svibnja ove godine (25.5.) u zagrebačkom Art-kinu Grič održana je tradicionalna svečana projekcija dokumentarnih filmova nastalih na sedmoj Restartovoj Školi dokumentarnog filma (2017./2018.). Prikazano je tada ukupno osam kratkometražnih dokumentarnih ostvarenja autora kojima je taj film predstavljao završnu vježbu ovogodišnje Škole: Nikoline Bogdanović, Ivora Glavaša, Sare Jurinčić, Arona Kovačića, Yuliye Moline, Sare Pavleković Preis, Mije Sidorov te Ivane Emily Škoro.

I na većim, velikim, uglednim festivalima, u zemlji i izvan, poprilično je rijetko da baš svi prikazani filmovi, pa i oni u glavnim natjecateljskom programima, budu zbiljski dobri, odnosno iznadprosječno zanimljivi. Zbog ovih i onih razloga, i nakon što su stručni članovi izborničkih komisija pomno probrali i filtrirali prijavljene kandidate, festivalski natjecateljski program uobičajeno bude zapremljen – iskustveno, odoka procjenjujući – otprilike trećinom naslova koji će se revnom gledatelju učiniti nepotrebnim popunjavanjem neke stvarne ili zamišljene kvote. Jasnije rečeno, osrednjim ili ispodosrednjim djelima koja ne bi trebala biti ozarena festivalskim ugledom (ako u takav, barem formalni, ugled vjerujemo), niti bi publiku trebalo prizivati i podučavati da ih, pod festivalskim reflektorima, uzimaju kao naročite dosege suvremenog i svevremenog filmskog pregalaštva.

U tom svjetlu pravo je čudo, moglo bi se reći, da jedna obična (iako svečana) projekcija svih (ne probranih!) završnih radova jedne sezone jedne filmske škole, čiji su polaznici mahom početnici i de facto amateri, bude redom ispunjena uistinu privlačnim djelima. Odnosno filmovima koji ne samo da zadovoljavaju formalne predodžbe uspješnog ovladavanja slikopisnim osnovama, nego izražavaju autorske individualnosti, odišu dojmom zdušne posvećenosti i zarazno zrače entuzijastičkom otkrivalačkom zaigranošću. A istodobno, bila to vrlina ili mana, odražavaju i određen zajednički duh, po svoj prilici svojstven zajedničkom duhu mentorske grupe (Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Oliver Sertić, Hrvoslava Brkušić) koji, nasreću, nije sputao, niti nezgodno uniformirao pojedinačne stvaralačke osobnosti, nego ih tek na takav i takav način usmjerio i podnimio, što, zar ne, i jest mentorska uloga.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “3. rujna 2015.”

Tu zajedničku crtu svih filmova mogli bismo opisati kao svojevrsnu mirnu ili primirenu, možda čak i opreznu promatračku distanciranost, sagledavanje i predočavanje sadržaja s odmakom, kao iz tuđe glave. Pod prividom objektivnosti, međutim, prokrijumčareni su vrlo subjektivni pogledi. Katkad i podosta osobni sadržaji kojima ne nedostaje hrabrosti u javnom izlaganju nereprezentativnih dijelova intime, kao primjerice u “Ljubljana-Zagreb-garaža” Yuliye Moline, “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić ili “Ali, ja ne znam drugačije” Sare Pavleković Preis. Možda baš u toj naizgled nekompatibilnoj sprezi (pretpostavljamo) podučenog kliničkog odmaka i usrdne predanosti, nagona za bacanjem u vatru kojemu autori ne mogu i ne žele odoljeti, dolazi do iskričavog trenja pozitivne začudnosti koje rečene filmove čini dodatno uzbudljivima. I uzrokuje povišenu napetost neizvjesnosti nadvijenu tmastom sjenom upitnika pod kojim se proteže pitanje o trenutku bespovratnog, katastofalnog urušavanja konstrukcije. Taj, međutim, sunovratni Rubikon ni u jednom slučaju nije prekoračen – svi su filmovi zaokruženi primjerenom i primjernom dostojanstvenošću.

Većina djela je autobiografskog karaktera (prikladno – jer što je mlađahnom autoru poznatije, a bit će i zagonetnije, i što ga se više tiče od samoga sebe), vođeni su izvanprizornim glasom autora (pošteno, ali ne uvijek i najsretnije rješenje) i lišeni su (izvanprizorne) glazbe. Odlikuju se metafilmskim igralaštvom – često s iskorakom u eksperimentalno – koje, doduše, samo po sebi sadrži crtu ironije, no svejedno odišu iskrenom emotivnošću. Tako s jedne strane, recimo, zabavljaju dozom zdrave duhovitosti, a istodobno su dirljivi, uvlače nas u svoj svijet i izazivaju suosjećanje.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mjesto odakle vam pišem pisma”

Govoreći o svojim prvim (cjelovečernjim, igranim) filmovima, Ingmar Bergman je nekom zgodom (a valjda i višekratno) rekao da je tad, nakon što ih je dovršio, ponajprije bio sretan što ti filmovi uopće izgledaju kao filmovi. Ne znamo, dakako, što u tom smislu o svojim ranim mačićima misle polaznici Restartove Škole dokumentarnog filma, no njihovi prikazani filmovi nipošto se ne doimaju probno-vježbovnim djelcima čeljadi koja pokušava sklopiti nešto nalik na kratki slikopis (pa je sretna već ako im to uspije), nego se doimaju poput osmih, desetih, petnaestih… radova filmotvoraca koji su odavna iza sebe ostavili tipične dječje bolesti i sa doličnom se sigurnošću odvažuju na neizvjesne iskorake nadgradnje.

O inventivnosti koja nadmašuje pristojna očekivanja svjedoči i to da su čak dva filma, “Mjesto odakle vam pišem pisma” Nikoline Bogdanovć i “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić, uvrštena u nenatjecateljski program Refleksi – hrvatski eksperimentalni film 2018. zagrebačkog 14. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, dok je potonji ondje nagrađen Nagradom Green DCP koji dodjeljuje Udruga za audiovizualna istraživanja 25 FPS.

Završni filmovi 7. Škole dokumentarnog filma:

“Mjesto odakle vam pišem pisma”

  • Režija: Nikolina Bogdanović
  • Trajanje: 9 minuta

“Na sjeveru”

  • Režija: Ivor Glavaš
  • Trajanje: 8 minuta

“Kako je Tanja ostala sama” 

  • Režija: Mia Sidorov
  • Trajanje: 9 minuta

“Ljubljana-Zagreb-garaža” 

  • Režija: Yuliya Molina
  • Trajanje: 22 minute

“Oproštaj” 

  • Režija: Ivana Emily Škoro
  • Trajanje: 10 minuta

“Ali, ja ne znam drugačije” 

  • Režija: Sara Pavleković Preis
  • Trajanje: 15 minuta

“Remiza” 

  • Režija: Aron Kovačić
  • Trajanje: 9 minuta

“3. rujna 2015.”

  • Režija: Sara Jurinčić
  • Trajanje: 9 minuta

Sve filmove možete pogledati na sljedećoj poveznici.

Najnovije

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

“Kritika i društvo”: Filmska kritika u regiji – mogućnosti suradnje

Prvo ovogodišnje izdanje programa "Kritika i društvo" održat će se 9. svibnja s početkom u 18 sati u zagrebačkom Dokukinu KIC.

21. ZagrebDox: “Svećenica” – Na životnoj prekretnici

Na 21. ZagrebDoxu slovenska "Svećenica" / "Woman of God" / "Duhovnica" (2023) Maje Prettner, osvojila je HRT Nagradu publike s visokom ocjenom 4,94.

“Metallica: Some Kind of Monster” – Gorostas na koljenima

Posljednji ovosezonski "Rockdocs" za temu ima film "Metallica: Some Kind of Monster" (2004) redateljskog para Joe Berlinger - Bruce Sinofsky.

21. ZagrebDox: “Druga strana planine” – Posjet iz druge ruke

"Druga strana planine" (2024) Yumeng He fokus prebacuje na ostvarivanje direktnog kontakta i dijaloga prošlosti i suvremenosti.

Péter Kerekes u Dokukinu KIC: Blažene prepreke

Slovački redatelj Péter Kerekes u subotu je gostovao u zagrebačkom Dokukinu KIC, gdje je održao masterclass predavanje "Blažene prepreke".

Neminovni nemi svet

Zamišljen kao omaž poeziji Francisa Pongea, "God Only Knows" (1994) Jean-Daniela Polleta nudi autorsku transpoziciju Pongeove poetike.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Underground top lista” – Glazbene pogrebne prakse

Lidija Špegar svojem filmu "Underground top lista" (2025) prožima duhovitošću koja opušta tenziju tipično prisutnu u diskursu o smrti.

“Praslovan” – Putujuća enklava dobre volje

Dokumentarni film "Praslovan" (2024) Slobodana Maksimovića daje uvid u talent karizmatičnog pjevača i autora Zorana Predina.

21. ZagrebDox: “Godina prođe, dan nikako” – Sela bez žena

Na razmeđu osobnog i društvenog, "Godina prođe, dan nikako" (2024) Renate Lučić plastično pokazuje njihovu suštinsku isprepletenost.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime