7. Škola dokumentarnog filma: Rani mačići bez dječjih bolesti

Potkraj svibnja ove godine (25.5.) u zagrebačkom Art-kinu Grič održana je tradicionalna svečana projekcija dokumentarnih filmova nastalih na sedmoj Restartovoj Školi dokumentarnog filma (2017./2018.). Prikazano je tada ukupno osam kratkometražnih dokumentarnih ostvarenja autora kojima je taj film predstavljao završnu vježbu ovogodišnje Škole: Nikoline Bogdanović, Ivora Glavaša, Sare Jurinčić, Arona Kovačića, Yuliye Moline, Sare Pavleković Preis, Mije Sidorov te Ivane Emily Škoro.

I na većim, velikim, uglednim festivalima, u zemlji i izvan, poprilično je rijetko da baš svi prikazani filmovi, pa i oni u glavnim natjecateljskom programima, budu zbiljski dobri, odnosno iznadprosječno zanimljivi. Zbog ovih i onih razloga, i nakon što su stručni članovi izborničkih komisija pomno probrali i filtrirali prijavljene kandidate, festivalski natjecateljski program uobičajeno bude zapremljen – iskustveno, odoka procjenjujući – otprilike trećinom naslova koji će se revnom gledatelju učiniti nepotrebnim popunjavanjem neke stvarne ili zamišljene kvote. Jasnije rečeno, osrednjim ili ispodosrednjim djelima koja ne bi trebala biti ozarena festivalskim ugledom (ako u takav, barem formalni, ugled vjerujemo), niti bi publiku trebalo prizivati i podučavati da ih, pod festivalskim reflektorima, uzimaju kao naročite dosege suvremenog i svevremenog filmskog pregalaštva.

U tom svjetlu pravo je čudo, moglo bi se reći, da jedna obična (iako svečana) projekcija svih (ne probranih!) završnih radova jedne sezone jedne filmske škole, čiji su polaznici mahom početnici i de facto amateri, bude redom ispunjena uistinu privlačnim djelima. Odnosno filmovima koji ne samo da zadovoljavaju formalne predodžbe uspješnog ovladavanja slikopisnim osnovama, nego izražavaju autorske individualnosti, odišu dojmom zdušne posvećenosti i zarazno zrače entuzijastičkom otkrivalačkom zaigranošću. A istodobno, bila to vrlina ili mana, odražavaju i određen zajednički duh, po svoj prilici svojstven zajedničkom duhu mentorske grupe (Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Oliver Sertić, Hrvoslava Brkušić) koji, nasreću, nije sputao, niti nezgodno uniformirao pojedinačne stvaralačke osobnosti, nego ih tek na takav i takav način usmjerio i podnimio, što, zar ne, i jest mentorska uloga.

Tu zajedničku crtu svih filmova mogli bismo opisati kao svojevrsnu mirnu ili primirenu, možda čak i opreznu promatračku distanciranost, sagledavanje i predočavanje sadržaja s odmakom, kao iz tuđe glave. Pod prividom objektivnosti, međutim, prokrijumčareni su vrlo subjektivni pogledi. Katkad i podosta osobni sadržaji kojima ne nedostaje hrabrosti u javnom izlaganju nereprezentativnih dijelova intime, kao primjerice u “Ljubljana-Zagreb-garaža” Yuliye Moline, “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić ili “Ali, ja ne znam drugačije” Sare Pavleković Preis. Možda baš u toj naizgled nekompatibilnoj sprezi (pretpostavljamo) podučenog kliničkog odmaka i usrdne predanosti, nagona za bacanjem u vatru kojemu autori ne mogu i ne žele odoljeti, dolazi do iskričavog trenja pozitivne začudnosti koje rečene filmove čini dodatno uzbudljivima. I uzrokuje povišenu napetost neizvjesnosti nadvijenu tmastom sjenom upitnika pod kojim se proteže pitanje o trenutku bespovratnog, katastofalnog urušavanja konstrukcije. Taj, međutim, sunovratni Rubikon ni u jednom slučaju nije prekoračen – svi su filmovi zaokruženi primjerenom i primjernom dostojanstvenošću.

Većina djela je autobiografskog karaktera (prikladno – jer što je mlađahnom autoru poznatije, a bit će i zagonetnije, i što ga se više tiče od samoga sebe), vođeni su izvanprizornim glasom autora (pošteno, ali ne uvijek i najsretnije rješenje) i lišeni su (izvanprizorne) glazbe. Odlikuju se metafilmskim igralaštvom – često s iskorakom u eksperimentalno – koje, doduše, samo po sebi sadrži crtu ironije, no svejedno odišu iskrenom emotivnošću. Tako s jedne strane, recimo, zabavljaju dozom zdrave duhovitosti, a istodobno su dirljivi, uvlače nas u svoj svijet i izazivaju suosjećanje.

Govoreći o svojim prvim (cjelovečernjim, igranim) filmovima, Ingmar Bergman je nekom zgodom (a valjda i višekratno) rekao da je tad, nakon što ih je dovršio, ponajprije bio sretan što ti filmovi uopće izgledaju kao filmovi. Ne znamo, dakako, što u tom smislu o svojim ranim mačićima misle polaznici Restartove Škole dokumentarnog filma, no njihovi prikazani filmovi nipošto se ne doimaju probno-vježbovnim djelcima čeljadi koja pokušava sklopiti nešto nalik na kratki slikopis (pa je sretna već ako im to uspije), nego se doimaju poput osmih, desetih, petnaestih… radova filmotvoraca koji su odavna iza sebe ostavili tipične dječje bolesti i sa doličnom se sigurnošću odvažuju na neizvjesne iskorake nadgradnje.

O inventivnosti koja nadmašuje pristojna očekivanja svjedoči i to da su čak dva filma, “Mjesto odakle vam pišem pisma” Nikoline Bogdanovć i “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić, uvrštena u nenatjecateljski program Refleksi – hrvatski eksperimentalni film 2018. zagrebačkog 14. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, dok je potonji ondje nagrađen Nagradom Green DCP koji dodjeljuje Udruga za audiovizualna istraživanja 25 FPS.