Na trinaestom izdanju bjelovarskog DOKUarta sinoć smo vidjeli projekciju prvog cjelovečernjeg filma češkog redatelja Jana Geberta, “U slučaju rata” / “When the War Comes” / “Až přijde válka” (2018). Dokumentarac rađen u češko-hrvatskoj (Hulahop) koprodukciji doživio je premijeru na ovogodišnjem Berlinaleu, a prati skupinu mladih Slovaka predvođenu inteligentnim i probitačnim Petrom Švrčekom, koja vikendima slobodno vrijeme provodi u vojničkim drilovima kako bi bila spremna obraniti domovinu od migrantske invazije. Dečki, koji sami sebe nazivaju “Slovenski branci” (Slovački branitelji), tako u vojnoj opremi i s lažnim puškama rade sve ono što smatraju da bi i pravi vojnici trebali raditi. Malo fizičke aktivnosti na svježem zraku zasigurno je bolje od drogiranja i opijanja na cesti, rekao bi čovjek sa strane, kada u pozadini priče ne bi stajala ideologija s rasističko-nacionalističkim uporištem čijem procvatu upravo svjedočimo diljem Europe i SAD-a.
Kako film napreduje, tako slovački mediji sve češće javljaju o aktivnosti branaca kojima važnost u vlastitim očima raste dok sa simpatijama prate razvoj događaja u svijetu, od izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a do sličnih poremećaja na vlastitom kontinentu. Mladi Švrček, iako to ne priznaje novinarima, pred Gebertovom kamerom ne skriva želju od svoje izvannastavne aktivnosti obrane slavenskog identiteta, napraviti pravi politički pokret. To se ipak ne događa preko noći, pa se njegova dječja paravojska najprije upinje angažirati kao zaštitarska služba tijekom nacionalističkih skupova, koji uključuju lepezu elemenata jeftinog patriotizma – od nastupa kulturno-umjetničkih društava do političkih ispraznica, koje s pozornica okupanih kišama jesenjim uzvikuju slovačke inačice Branka Uvodića. I dok slovačke vlasti uspon branaca ne doživljavaju naročitom prijetnjom, ovi odjednom počinju držati pamfletističke govore po tamošnjim školama, premda se neki od njih muče s izgovorom višesložnih izraza poput individualno. Uz rastuću potporu među nacionalističkim bajkerima i raznim ultradesnim akterima, sve pomalo vodi prema neizbježnom finalu i transformaciji branaca u pravu političku stranku.
Švrčeka u samom uvodu “U slučaju rata” upoznajemo kao dominantnu osobu s afinitetom prema izdavanju naređenja, čemu u praksi svjedočimo za vrijeme obuke mladih potencijalnih militanata. Njegova ekstremna uvjerenja u kombinaciji sa sadističkim mrcvarenjem svojih podređenih, upućuju na osobu graničnog psihopatološkog poremećaja. Ego mu neće mirovati dok ne dohvati određenu poziciju realne moći, pa težnja glavnog protagonista za političkom potvrdom ne čudi previše. Švrčekovu vojsku čine submisivni dečki ograničenih intelektualnih sposobnosti, indigniranih sustavom i željnih discipline. Ti maloljetni ili jedva punoljetni dječaci djeluju pomalo komično, obučeni u kombinaciju bijelih košulja s kravatama i vojnih odora, pogotovo u scenama pijanog i razularenog pjevanja nacionalističkih pjesama, u okruženju ne toliko različitom od kakve testosteronom nabijene maturalne večere. Koliko god u određenim scenama pokušavaju djelovati ozbiljno i zastrašujuće poput pravih nacista, film nas svako toliko podsjeti da je riječ o dječurliji i da je sve u redu dok se ne dokopaju pravog oružja.
Gebertov film opservacijski prati svoje protagoniste, bez naracije i klasičnih studijskih razgovora sa sudionicima, hladno nas vodeći kroz uspon jedne paravojne skupine i prepuštajući gledatelju izvođenje vlastitih zaključaka. Najveća zamjerka filmu prevladavajući je osjećaj nedovršenosti nakon odjavne špice. Branci su registrirani kao stranka i izlaze na izbore. Ali što dalje? Kakav je njihov uspjeh na slovačkoj verziji festivala demokracije, jesu li oni doista opasni i utjecajni kako ih se u filmu predstavlja? U današnje vrijeme u svega par klikova može se dobiti nekakva slika i o tome. Facebook stranica Petra Švrčeka ima svega nešto više od 600 lajkova. Njihova stranka nešto više od četiri tisuće, dok se pokret Slovenskih branaca može podičiti s 13 tisuća palaca gore.
Možda nas češki redatelj plaši ovim pokretom na isti način kao što to migrantskim babarogama Švrček radi vlastitim regrutima. Čak i ako nema razloga za strah, definitivno ima za nelagodu.
“U slučaju rata” trebali bi promatrati kao upozorenje, pogotovo sličnim zemljama čije su vlasti sklone žmiriti na porast nacionalizma i simpatija prema fašizmu, ili ih čak, kao u slučaju Hrvatske, često i prešutno odobravati. Ako mislite da opasnost nacističkih metastaza kod nas nije realna, sjetite se samo da je u Osijeku prije tri godine isti recept propisan postrojavanjem Glavaševe Slavonske sokolske garde, pod motom minimalno modificiranog starog hrvatskog pozdrava: Za svoj dom. Možda nas češki redatelj plaši ovim pokretom na isti način kao što to migrantskim babarogama Švrček radi vlastitim regrutima. Čak i ako nema razloga za strah, definitivno ima za nelagodu.