Nije Ranko Pauković s “90 sekundi u Sjevernoj Koreji” (Editson, 2018.) osvojio niti jednu nagradu nedavno okončanog 16. Liburnia Film Festivala. Pa ni neku od strukovnih, poglavito nagradu za kameru ili zvuk. Njih su ove godine na jedinom specijaliziranom festu za domaće dokumentarne filmove dohvatili neki drugi autori, zasluženo ili ne to je uvijek (ne)zahvalna tema za razgovor. Nismo se ni mi, istina, proslavili u predviđanju ovogodišnjih pobjednika, baš nas je fino žiri pričepio, onako pošteno, težačkom roditeljskom desnicom. Pa da nije bilo “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.) Josipa Lukića, ova godina liburnijska bila bi za pamćenje – alkarskih ništa od ništa, hajdučki bod protiv uvijek neugodnog Intera ili policijskih nula promila Liburnijskog bezalkoholnog.

Ako već ovogodišnji (uopće – svegodišnji?) ukus vašeg glavnog urednika nije vrijedan naročitog spomena, jest vala sophmore filmski uradak Ranka Paukovića, poznatog hrvatskog dizajnera zvuka sa stalnom amsterdamskom adresom. Drugi film u karijeri ovog 58-godišnjaka svjetski premijerno debitirao je na ovogodišnjem Sheffield Doc/Festu, a radnjom, glavom i bradom pokriva ni manje ni više nego Sjevernu Koreju, najzatvoreniju svjetsku državu koju su filmovima u posljednje vrijeme iz različitih kuteva uspješno prepipavali Danac Mads Brügger (“The Red Chapel” / “Det røde kapel”, 2009.), Rus Vitalij Manski (“Ispod sunca” / “Under the Sun” / “V luchakh solnca”, 2015.), norveško-latvijsko redateljski par Morten Traavik i Uġis Olte (“Dan oslobođenja” / “Liberation Day”, 2016.) itd.

Ipak, nitko od njih ne zastranjuje previše izvan uobičajene, ograđene staze jednoobraznog narativa o Sjevernokorejcima kao pojedincima lišenih moći vlastitih odluka, lemmingsa u službi državnog aparata i Player Onea čije se odluke nikad ne preispituju; meda i mlijeka na socijalistički način. U obranu opisanih i onih drugih, važno je reći da zbog posvemašnje kontrole kretanja i snimljenog materijala od strane sjevernokorejskih vlasti, za nešto više od toga i nije bilo prilike. Zašto je onda Paukovićev film značajno drugačiji od svih nabrojanih filmova i većine dostupnih filmskih materijala iz Sjeverne Koreje? Hrvatski redatelj put ove azijske države nije krenuo s misijom otkrivanja tople vode, potenciranja shock value natuknica već pošteno dokumentiranog totalitarnog kolegija. Crte razdvajanja između Sjeverne Koreje i ostatka svijeta odavno su dobro utvrđene i poznate, kao što je to i ograničeni spektar mogućeg umjetničkog djelovanja putem filma: neizbrušeni jutubersko-aktivistički underground s golemim rizikom oko vrata ili akrobacije autorskog filma unutar dozvoljenih gabarita strogo cenzuriranih kadrova. Ne baš spektakularan izbor, složit ćete se.

Pauković, međutim, s “90 sekundi u Koreji” uspijeva otvoriti treću izbornu frontu – hvatanje obične, naizgled dosadne svakodnevice Sjevernokorejaca presvučene koprenom umjetničkog, poetskog dokumentarca. Sve sa željom pisanja nešto drugačijeg narativa, pokušaja skidanja zabrtvljene dehumanizirajuće maske postojanja iza željezne zavjese. I to čini uistinu impresivno, kolažnim nizom ultrakratkih slow motion kadrova na high speed kameri – u kombinaciji s dodanim ambijentalnim zvukom jer fotić u tom modu ne snima zvuk te proganjajućom glazbom na tragu Kubrickove “Odiseje u svemiru” – koja snimljeni materijal od par sekundi realnog vremena usporava na petnaest-dvadeset sekundi pojedinačnih kadrova iz konačne verzije filma. A oni odabrani oduzimaju dah, jer riječ je o zaista nevjerojatnim (i zabranjenim!), stvarno rijetkim prizorima Sjevernokorejaca izvan zone komfora političkih sletova i propagandnih recitala: plaže pune djevojaka u šarenim kupaćim kostimima i mladića u nogometnom nadigravanju, nervoznim smiješcima uslijed adrenalinskih uzbuđenja lunaparka, pojedinaca u šetnji kućnih ljubimaca, brižne majčinske ljubavi na gradskim ulicama… Ljudi, ukratko, koji pokušavaju živjeti svoje živote unatoč nemalim ograničenjima totalitarnog režima. Realitet istog, doduše, ne zaobilazi niti Paukovića pa dok s jedne strane dobivamo neočekivan proboj višedesetljetnog medijsko-stvarnosnog firewalla kroz spomenute kadrove, s druge je to još uvijek Sjeverna Koreja naših starih. Teško je stoga ne primijetiti poprilično prazne gradske ulice, zastarjeli vozno-poljoprivredni park, raspucali i neodržavani asfalt… I bicikle s košarom. Iz nekog razloga Sjevernokorejci očito jako vole bicikle s košarom.

Čovjek kao prilagodljivo biće i život koji klijajući probija i najčvršće betonske opne propisanih kalupa, pa nosili oni i etiketu totalitarnih režima.

Sve ove prizore naš redatelj polupotajno, glumeći da fotografira, ovjekovječuje iz ruke, pješke ili iz automobila u svojih desetak dana boravka, bez uobičajene nazočnosti vjernih turističkih vodiča zaduženih za filtriranje viđenog i snimanog iz Sjeverne Koreje. Običan turist, pa ni većina redatelja, kalibar ovakvog materijala ne mogu niti sanjati. Upravo je taj luksuz slobodnog kretanja po Pjongjangu i ostalim mjestima Paukoviću omogućio snimanje neopterećenih scena van turističke rute, što inače ni u ludilu ne bi bio u stanju napraviti.

Nosi li onda “90 sekundi u Sjevernoj Koreji” konkretno artikuliranu ili barem subliminalnu političko-ideološku poruku, možda i onu iz rakursa ljudskih prava? Ni ovdje nema crno-bijelog odgovora, ali Paukovića iznad i izvan svega ponajprije zanima pojedinac nagrižen raljama stvarnosti, kakva god ona bila na pojedinom državnom meridijanu. I zapravo je ta, humanistička crta dokumentarca i njegova najveća snaga, ako već ne proklamirana plakatna poruka. Čovjek kao prilagodljivo biće i život koji klijajući probija i najčvršće betonske opne propisanih kalupa, pa nosili oni i etiketu totalitarnih režima.

PREGLED
"90 sekundi u Sjevernoj Koreji"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here