PočetnaIntervjui"Nije bila namjera snimiti film terapije, ali na kraju smo zabilježili proces jednog izlječenja"

“Nije bila namjera snimiti film terapije, ali na kraju smo zabilježili proces jednog izlječenja”

|

Odužilo se nakon svjetske premijere na ovogodišnjem ZagrebDoxu, ali evo ga, napokon i taj intervju s autorima dokumentarnog filma “Josipa, volim te” (Trigon, 2018.) kojeg vam dugujemo već – previše vremena. Mic po mic, film je ušao i u službenu konkurenciju 16. Liburnia Festivala, pa ćemo igrom slučaja razgovor objaviti na dan njegove opatijske projekcije.

Četiri godine intenzivnog snimanja s rupama, još intenzivniji odnos redatelja s glavnom protagonisticom i u konačnici – dokumentirana priča procesa izlječenja s happy endom. Tako se ukratko može sažeti višegodišnji trud koredatelja Jadranke Cicvarić Šiftar (Slavonski Brod, 1961.) i Senada Zemunovića (Pakrac, 1981.) na filmu “Josipa, volim te” (Trigon, 2018.). Nimalo jednostavne teme seksualnog zlostavljanja, ovisnosti i kliničke depresije svoje glavne protagonistice, mlade djevojke Josipe Petrović, obradili su Cicvarić Šiftar, scenaristica (“CSI Hrvatska”, “Offside zamka”), redateljica (“Dječja intenzivna”), osnivačica produkcijske kuće Trigon i nekadašnja jedina žena-tonac u prvim godinama Radija 101; te Senad Zemunović, debitantski redatelj koji je kao snimatelj i direktor fotografije radio na brojim TV-serijama i dokumentarcima, a kao fotograf za domaće tjednike Nacional i Fokus.

Do svoje glavne protagonistice došli su zaobilaznim putem, za vrijeme drugog zadatka Cicvarić Šiftar koja je za jednu HRT-ovu emisiju tražila uspješnu djecu iz doma za nezbrinutu djecu. Josipina priča imala je filmski potencijal i tako su krenule pripreme za sam dokumentarac. Snimanje “Josipa, volim te” započeli su, kažu, s ravnopravnim redateljskim ovlastima. Kako se, međutim, situacija na terenu ubrzano mijenjala, postalo je jasno da će zbog Senadove involviranosti najbolje kadrove izvlačiti on samostalno, jedan-na-jedan. Tako je Jadranka Cicvarić Šiftar – koja je sa svojim koredateljem već snimateljski surađivala na “Dječjoj intenzivnoj” – postala redatelj u montaži, dok je uloga terenskog redateljskog generala dogovorom prepuštena muškoj autorskoj polovici.

“Kad se baviš filmom, nezgodna je ta uloga protagonista. Čime god sam se u životu bavio, uvijek sam ostajao iza – kamere, fotoaparata, teksta. Bilo mi je neugodno u novoj ulozi, čak i malo sram. S druge strane, svjestan si da je ono što činiš dobro, da to i film čini dobrom, i da tvoj osjećaj nelagode ne smije postati razlog zaustavljanja snimanja”, rekao je Senad, ubrzo postajući osobno vezan za snimljeni materijal. Prijateljstvo s glavnom protagonisticom u konačnici je pomoglo njenom ozdravljenju i zacjeljivanju rana, a nešto manje bitno – i završetku jednog bitnog, iskrenog i dobro napravljenog filma o bolesti s milijun različitih lica.

Foto: Hrvoje Krstičević

Tretira li i danas šira javnost depresiju kao sekundarnu bolest, prolazni poremećaj slabijih, labilnijih pojedinaca koji se iz takvog stanja mogu trgnuti s malo više truda? Kakav je bio Vaš stav o toj bolesti prije početka snimanja ovog filma?

Jadranka Cicvarić Šiftar: “Ja sam sve samo ne depresivna osoba pa je meni ovo bilo neobično i novo iskustvo. Iskreno, velik dio vremena osjećala sam se dosta bespomoćno, jer ne znaš na koji način pomoći osobi u ovoj situaciji. Dobar dio vremena imala sam osobne dileme koliko je to što Senad radi dobro za Josipu. Bilo je tu jako puno etičkih dilema. No, kad na kraju podvučemo crtu, snimili smo vrlo pošten film, u kojem je i Josipa dobila puno. S time smo se borili od trenutka Senadove transformacije prema protagonistu. On jest najbolje što se Josipi dogodilo, ali da smo prethodno razgovarali i imali pitanja oko etičkih komponenti njihovog odnosa – jesmo.”

Snimajući ovakvu vrstu dokumentarnog filma, što si redatelj može ili smije dopustiti s etičke strane?

J.C.Š.: “Nikad u životu nisam potpisala žuti ili senzacionalistički kadar. Ovdje se oslanjam isključivo na svoj vlastiti ukus i osjećaj. Nije se desila situacija da mi je u film ušao kadar kojim glavni protagonist ili snimane osobe nisu bile zadovoljne. Svi filmovi imali su punu autorizaciju i nikad nije bilo niti jedne primjedbe. Kad snimaš izloženog pojedinca, on mora biti u potpunosti zadovoljan. Ne smije biti stvari oko kojih se on osjeća loše.”

Možemo li na ovaj film gledati kao na svojevrsni film terapije?

Senad Zemunović:Možda i nije bila prvotna namjera snimiti film terapije, ali na kraju smo zabilježili proces jednog izlječenja.”

Koliko vam je kao autorima bilo bitno stići do konkretnog pomaka nabolje u Josipinom slučaju?

S.Z.:Jako bitno, i privatno i profesionalno. U jednom trenutku ta situacija s pozitivnim razrješenjem situacije, nameće se kao jedini mogući kraj filma. Bili smo zabrinuti mogućim raspadanjem priče i samog filma. No, kroz sličnu situaciju prolaze vjerojatno svi dokumentaristi.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Usporedite psihofizičko stanje Vaše glavne protagonistice prije i nakon završetka snimanja filma.

S.Z.: “Na početku snimanja Josipa je bila osoba koja živi u svojoj sobi, gotovo uspavana dolazi na faks i spava u klupi. Na njegovom kraju, ona je s odličnim diplomirala zadnju godinu, zaposlila se i radi težak posao asistenta za autističnu djecu. Dogodila se stvarno velika promjena.”

J.C.Š.: “Mi u filmu, osim Josipe i Senada te njenih unutarnjih stanja, zapravo vrlo malo znamo o njenom vanjskom životu. Vidjeli ste, Josipa u svim svojim lošim stanjima – ne plače. To radi tek usred osjećaja olakšanja i radosti. Ona je kroz film uistinu napredovala, pa niti jedna činjenica iz njenog života nije jača od emocija na kraju filma, u onoj zadnjoj sceni simboličkog uzlijetanja avionom. Vratila bih se na etički element, koji je meni iznimno bitan. Nikad film nije važniji od života. Svako filmsko ostvarenje mora biti poštena trgovina. Ukoliko film nije proces iz kojeg akter nešto ne dobije, onda s tim filmom nešto nije u redu. Nama je apsolutni preduvjet bio da cjelokupni proces snimanja bude pozitivan proces za Josipu. Da je film na neki način potjera i pogura prema naprijed.”

Josipa u filmu priznaje početak konzumacije tableta s deset navršenih godina života. Imala je, vidjeli smo i to, problema s priznavanjem svoje ovisnosti. Kako se film razvija, tako i ona u konačnici osvještava postojanje problema. Je li to bitan trenutak za vas kao autore?

S.Z.: “Nekad vidiš da se u čovjeku dogodila promjena. Ali to nije izrečeno naglas, već se konstantno događalo. Jednostavno ideš dalje, dopustiš takvim stvarima da se prirodno i spontano događaju.”

Možete li nam malo pobliže približiti svakodnevicu Josipine ovisnosti, odnosno opasnost iste za Vašu glavnu protagonisticu?

S.Z.:Bilo je zastrašujuće. S takvim se stvarima nikad u životu nisam susretao, ni s lijekovima niti nasiljem. Jednostavno, dolazim iz takvog, zaštićenog svijeta. Iz mog kuta izgledalo je kao da će sutra umrijeti. I svaki dan je bilo tako. Uistinu zastrašujuća slika – tablete, rezanje, depresija, mogućnost potencijalnog samoubojstva… Meni je izgledalo da Josipi nema pomoći.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Josipa, volim te”

Senade, s naše, gledateljske strane, Vaš odnos s Josipom izgledao je prisnije od pukog prijateljstva. Gotovo poput nekog prijateljsko-ljubavnog valcera, jer se međusobna kemija mogla osjetiti i s velikog platna…

S.Z.: “Naš odnos započeo je kao poznanički, profesionalni odnos između redatelja i protagonista. Dosta brzo on se transformirao prema prijateljstvu. On nije ljubavni u smislu klasičnih muško-ženskih odnosa, ali jest obiteljski. Jedna razina bliskosti iznad prijateljstva. Svi mi trebamo obitelj i uporište u životu. Josipa je to izgubila pa sam htio da sve to pronađe u meni. Da ima gdje prespavati, otići na praznike, za Božić – i u prenesenom, i u doslovnom značenju. Ona će u budućnosti sigurno zasnovati svoju obitelj, sve će se dalje razvijati normalno. No, želim da zna kako na mene uvijek može računati.

“Meni je osobno ta priča u jednom trenutku postala bitnija od filma. Film je nešto konstantno, što se mora događati sa strane. Josipa je, međutim, postala bitnija od filma. Baš iz tog razloga događale su se velike pauze između snimanja. Bilo je situacija iznimno pogodnih za paljenje kamere, ali tada jednostavno ne razmišljaš kao redatelj jer razgovaraš s osobom. Čim počneš petljati po kameri, prekidaš kontinuitet. To onda ne radiš jer ti je prije svega stalo do osobe s kojom komuniciraš.”

J.C.Š.:Na kraju su dobili sve. Nisu ništa propustili, ali je zato snimanje trajalo četiri godine. Onako kako se zapravo film ne radi, napravljen je ovaj dokumentarac. Kako je Senad lik koji se u filmu čuje a ne vidi, odlučili smo se za pristup teške sirovosti. Svijet je prikazan onako kako ga Senad vidi kroz svoju kameru. Nismo skrivali način snimanja, jer smatram da je ta prljavost uzbudljivija od neke tehničke korektnosti ostatka materijala, nekih osamdesetak sati koje smo u konačnici izbacili.”

“Dječja intenzivna” (Trigon / HRT; 2016.)

Na koji način ste ishodili sve potrebne dozvole za snimanje dokumentarca “Dječja intenzivna” na intenzivnom odjelu bolnice Rebro? Pretpostavljam da do njih nije bilo jednostavno doći?

J.C.Š.: “Ljude iz bolnice upoznala sam snimajući drugi film o transplatacijama, ‘Rezervni dijelovi’ koji će se na HRT-u prikazati pod nazivom ‘Dio tebe ja nosim u sebi’. Radili smo ga Mario Kovač i ja, gdje smo obilazili i snimali jednu djevojčicu s puno operacija. Ona je nakon svake od njih boravila na intenzivnoj. Tamo sam si zadala zadatak snimiti film upravo o tim ljudima s intenzivne. Nisam ništa forsirala, a oni su osjetili da će to biti iskren film. Dogovorili smo snimanje svih događaje bez filtera. Oni su pristali dati nam apsolutnu slobodu i prisutnost, dok smo mi njima otvorili mogućnost u montaži maknuti stvari za koje nisu smatrali da trebaju završiti na filmu. Na kraju smo dovršili dokumentarac, bez ijedne primjedbe s njihove strane.”

Cijeli proces oko dozvola onda i nije bio toliko kompliciran?

J.C.Š.: “Nije. Zato jer je trajao. Mi smo prethodno snimali sitne priloge, zvala sam doktore u HRT-ove emisije… U konačnici, upoznali smo se kao ljudi. Primarijus doktor Milivoj Novak odradio je prema ravnateljstvu bolnice dio posla oko dozvola. Oni su rekli da nema problema. Baš smo ostvarili ono pravo, ljudsko povjerenje kroz duži period. Svako sjećanje na taj film užasno mi je emotivno. U međuvremenu su neka djeca i umrla, ali mogu reći samo jednu riječ za to cjelokupno iskustvo – pozitiva. Osjetila sam toliko pozitivne energije, ne znam koliko se ona uspjela osjetiti na filmu. Jednom kad uđeš na taj odjel, to je stvarno beskrajno emotivno i posebno. Tek tada shvatiš koliko su naši svakodnevni problemi minijaturni, poput plaćanja režija ili kupovine novih cipela. Sve je to besmisleno kad je život djeteta u pitanju. Jako nam je bilo teško raditi taj film, ali onda iz bolnice izađeš ispunjen pozitivnom energijom. Baš nevjerojatno.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

15. MakeDox: Između nostalgije i uništenja

Osvrt na dio natjecateljskog programa ovogodišnjeg, petnaestog izdanja MakeDoxa (15. - 22.8.).

15. MakeDox: Probiranje arhiva

U kolovozu se u Skopju redovito održava MakeDox, u našem kontekstu manje vidljiv zbog činjenice da je to vrijeme prepunjeno festivalskim zbivanjima.

Dokumentarno u igranom, igrano u u dokumentarnom: “Živa istina” i “Timon”

Tomislav Radić je i u većinu svojih nedokumentarnih filmskih djela unio snažan utisak dokumentarističke uvjerljivosti.

Rada Šešić: “Vrlo smo sretni što na DOKUartu imamo sve više mlađe publike”

Pred nama je devetnaesto izdanje bjelovarskog festivala DOKUart, kojeg za Dokumentarni.net najavljuje selektorica Rada Šešić.

30. Sarajevo Film Festival: “Nebo iznad Zenice” – Slaba vidljivost prema Zapadu

Prvi odjek filma "Nebo iznad Zenice" Zlatka Pranjića i Nanne Frank Møller je najava zatvaranja koksare svega tjedan dana nakon premijere.

Svjetska premijera hrvatskog dokumentarca na 67. DOK Leipzigu

Na 67. DOK Leipzigu svjetsku premijeru doživjet će dokumentarni film "Godina prođe, dan nikako" (2024) Renate Lučić.

22. Liburnia Film Festival: “Geni moje djece” – Potisnuti portreti

"Geni moje djece" funkcioniraju kao studija obiteljskih odnosa, ali imaju ambiciju zamahnuti šire prema njihovim društvenim uvjetovanjima.

Grand Prix 20. Festivala 25 FPS i filmu “Bol” Ivana Faktora

Jubilarni 20. Festival 25 FPS (24. - 28.9.) završio je u subotu ceremonijom dodjele nagrada u zagrebačkom Kinu Kinoteka.

22. Liburnia Film Festival: “U tranzitu” – Konstanta bijega

"U tranzitu" Lucije Brkić jest efektan i promišljen film, koji u kratkom trajanju podvlači nekoliko tema u javnosti prisutnih godinama.

U Korčuli početkom listopada drugi po redu “Pansinijevi dani”

U Korčuli će se 2. i 3. listopada 2024. u kinu Centra za kulturu Korčula održati drugi po redu "Pansinijevi dani".