PočetnaIntervjuiGoran Dević: "Tijekom snimanja 'Na vodi' naletio sam na ljude mnogo časnije,...

Goran Dević: “Tijekom snimanja ‘Na vodi’ naletio sam na ljude mnogo časnije, finije i pristojnije od elita koje ih zastupaju”

-

Nije rubrika “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”, jer Goran Dević, sisačko-zagrebački redatelj, dokumentarist i ADU-ov docent na diplomskom studiju režije dokumentarnog filma, pojavljuje se na nšem portalu u lijepim, gotovo pravilnim vremenskim razmacima. Što ćemo kad čovjek snima stvarno dobre dokumentarce, pa godinu dana nakon “Buffet Željezare” (Petnaesta umjetnost, 2017.), hrvatski-premijerno na 16. Human Rights Film Festivalu pogledasmo i najnovije Devićevo filmsko djelo “Na vodi” (Petnaesta umjetnosti, 2018.). Ovaj opservacijski gem svjetsko festivalsko rođenje doživio je na njemačkom DOK Leipzigu, onako usput došavši do Posebnog priznanja žirija. Nije loše, nije loše. No, ako se Njemačka iskristalizirala kao lahorna, bezbrižna koordinata jednog filmskog puta, sve ostalo – odisalo je težačkim tonovima. Dević ističe okolnosti snimanja “Na vodi” najtežima u karijeri. Zbog raznoraznih razloga odužilo se sve na pet godina, a ideja je bila najprjie snimiti poetski, pomalo melankoličan, nostalgičan dokumentarac bez govora – o sisačkim rijekama i ljudima na noj, lijepoj prirodi; autoru koji se vraća obnoviti uspomene iz djetinjstva, drugačijih, nevinijih vremena. Bez politike i rata, u svakom slučaju. Svarnost, međutim, nije dopuštala razvijanje stvari na željeni način jer je kroz šipražje i savske vrtloge, uvijek i iznova klijao nesalomljivi ljudski, sisački duh, pojedinaca izranjavanih ratnim krhotinama i ekonomskim ništavilom. Koji su bez obzira na sve okolnosti još uvijek imali nešto lijepo i mudro prozboriti. Dević nije imao izbora pa je ponovno stavio svoje bivše sugrađane pred objektiv kamere. I nije pogriješio.

Gorane, opet filmski povratak korijenima?

“Ja sam Siščanin. Kao klincu, otac mi je radio u Zagrebu pa ga preko tjedna praktički nisam ni vidio. Moja majka je stoga imala projekt da se nas dvojica vikendom malo intenzivnije družimo. I tako, umjesto nogometa s dečkima, ja sam po zadatku morao ići sa tatom u ribičiju na Kupu. Svi ovi prostori koje vidiš u filmu, moj su sisački dnevni boravak. Kako u zadnje vrijeme imam običaj ljeto provoditi u Sisku, tako smo supruga i ja prije sedam godina otišli malo uzvodno uz Kupu, na mjesto gdje se Siščani inače ne kupaju. Tamo smo svjedočili događaju gdje je malu djevojčicu otac učio plivati. Oko njih je plivao pas, a iz razgovora se skužilo da njeni otac i majka više nisu zajedno. Baš poput starog i mene nekad, i oni su bili na kupskom vikendu. U jednom je trenutku to prestrašeno dijete proplivalo. Rekao sam si tada: ‘Ovo su stvari koje bih trebao snimiti, a ne moje političke filmove”. Zimu nakon tog događaja, u Zagrebu sam odlučio da bih trebao snimiti takav film: o dokolici, rijeci, očevima i sinovima… Bio bi to poetski dokumentarac, bez intervjua, o ribičiji i bijegu. Smatrao sam da ću tom poetskom, opservacijskom metodom, najviše uhvatiti atmosferu rijeke koja me od početka najviše zanimala.”

Foto: Hrvoje Krstičević

U našem prethodnom kratkom razgovoru, nakon DOK Leipziga, apostrofirao si snimanje “Na vodi” najtežim u karijeri?

“Film je nastao obrnutim putem od uobičajenog načina na koji inače radim filmove. U prijašnjim filmovima najprije bih u stvarnosti primijetio nešto interesantno, pa to onda filmski strukturirao. Ovdje sam na osnovi svojih lirskih impresija iz djetinjstva i sadašnjosti osmislio film, a tek onda naknadno tražio ljude i situacije koje mogu uklopiti u zamišljenu filmsku strukturu. Radio sam dvostruko nasilje prema stvarnosti, može se reći. Zapravo, sve ono pronađeno i meni interesantno iz stvarnosti, migoljilo je iz moje prvotne vizije filma. Primjerice, htio sam napraviti film o Sisku i Kupi, a onda dođeš na teren i shvatiš da su svi ribiči preselili s Kupe na Savu. Kupa se, naime, zadnjih dvadesetak godina ne bagerira pa je postala preplitka za ozbiljnu ribu. Bez obzira na sve navedeno, metodologija snimanja ‘Na vodi” bila je itekako organska: spustimo se jedan ljetni dan na rijeku s kamerom, i tko nas ne potjera a zanimljiv nam je, s njime provedemo neko vrijeme.”

Kad si odlučio poništiti svoju prvotnu ideju o poetskom dokumentarcu?

“Vrlo rano. U montaži smo, naravno, krenuli s mojom inicijalnom idejom o opservacijskom poetskom dokumentarcu, no nismo bili zadovoljni. Naprosto stvari koje su nam ljudi na snimanju govorili, a koje je kamera slučajno zabilježila, bile su nam interesantnije od gole opservacije. Film je polako gubio formu onog što sam ja zamislio, pa ga u montaži možda nisam dovoljno volio kao neke druge. Hrvao sam se s njime i dosta patio… Sve se promijenilo nakon prve testne projekcije na velikom platnu. Shvatio sam tada da sam ovim putem trebao krenuti od samog početka. Od one prve ideje ostala je atmosfera i ritam. Znao sam da film neće biti dobar ukoliko bude prebrbljav. Ljudi u filmu trebaju izgovoriti samo one stvari zbog kojih kao autor neću moći spavati, ukoliko ih ne stavim u film. Bilo mi je bitno napraviti idealnu mjeru. Nisam želio upotrijebiti sliku kao ilustraciju izgovorenog, već je sve trebalo biti u sinergiji.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Na vodi”

Snimanje “Na vodi” potrajalo je pet godina. I ovdje se radi o osobnom rekordu?

“Dužina snimanja izvan je moje kontrole. Gledaj, imaš dva ribiča, Miću i Marija, s velikom željom hvatanja soma od dvjesto kila. Otkrili su ga na sonaru i to bi bio najveći uhvaćeni som na ovim prostorima. Kupili su specijalni štap koji može izdržati tu težinu, dali su somu ime, sagradili kućicu pokraj njegovog staništa… I sad ja ne bih trebao snimiti njihovu misiju, imati film bez krajnjeg čina hvatanja ribe? Htio sam da ga uhvate, ali njih su se dvojica nažalost posvađali prije toga. I to je jedan od razloga dugotrajnog snimanja. Neke priče na koje naletiš, pružaju ti priliku narativnog progresa. Bilo bi stoga bezobrazno ne pričekati njihovo razrješenje. Bilo je više takvih situacija, raznih rukavaca priče koji su vikali ‘čekaj, čekaj’. I u tom čekanju upoznavali bismo nove likove. Neke od takvih koji su digli film, upoznali smo tek u trećoj i četvrtoj godini snimanja. Naravno, i sam proces montaže potrajao je jako dugo.”

Damian Nenadić kao direktor fotografije također je odradio zavidan posao…

“I s te strane ovo je bio izuzetno težak film. Snimatelj Damian Nenadić sa skromnom je tehnikom na raspolaganju, radio manje-više u vrlo nezgodnim uvjetima. Prostor riječnog čamca toliko je skučen da u njega jedva stanu ribiči. Sad zamisli još nas trojicu, tonca koji balansira na nogama, snimatelja u čučnju… S druge strane, ovo je bio film čekanja. Najbolje bih to usporedio s ratom. U konačnici vidiš samo akciju, ali za onih minutu ili dvije bez reza u završnoj verziji filma, čovjek je toga dana morao snimati osam ili dvanaest sati materijala u kontinuitetu. Zajednički nam je zadatak bio od rijeke napraviti filmski karakter, sa što manje kadrove bez vode. I to je bazična ideja filma: rijeka koja teče kroz centar grada i koju boli briga za događaje s obale. Hoćemo li mi na obali napraviti idealno društvo ili se međusobno ubijati, njoj je potpuno svejedno. U toj vodi završi sve naše smeće, ali ona nakon nekog vremena ponovno bude čista.”

Događanja u Sisku za vrijeme Domovinskog rata i danas su obavijena popriličnom velom tajne, naročito u kontekstu ubijenih Siščana srpske nacionalnosti.

“Kao i u svim gradovima na prvoj liniji fronte, u Sisku su se događale gadne stvari. S koje god strane da pogledaš. Ovo nije trebao biti politički dokumentarac koji će opet govoriti o ratu. Po tom pitanju mislim da sam u svojim prethodnim filmovima napravio sve što sam mogao. I s autorske, i s ljudske strane. Nije mi ambicija baviti se s ratom do kraja karijere. Ali na snimanju ovog dokumentarca Rambo, sisački branitelj, ratni heroj te jedan od glavnih protagonista, eksplicitno je rekao da će mi film biti kamilica ukoliko ne spomenem Srbe koji su ni krivi ni dužni zaplivali leđno rijekom za vrijeme rata. Opirao sam se ulasku naših ratnih trauma u ovaj film, prije svega jer su one nalagale promjenu filmskog stila. Događaje iz prošlosti dokumentaristički jako teško možeš pokazati bez govora i intervjua. Na kraju su ipak završile u filmu – jer to smo mi, rat je dio nas. Ako radiš film o nama, naš kolektivni portret kao društva, hoćeš-nećeš, na kraju moraš snimiti te priče. Ljudi koje snimam nisu se na rijeku spustili iz Hollywooda. Oni su odavde, s našim, svakodnevnim problemima. Snimati ljude u tom kontekstu samo opservacijski, bez mogućnosti njihovog verbalnog izražavanja, činilo mi se pogrešnim.

Foto: Hrvoje Krstičević

“Osnovni posao moje struke trebao bi biti pokazivanje stvarnosti, na način kako je svatko od nas vidi. Da to napravi na najpošteniji mogući način. Kad završiš ovaj intervju, ući ćeš u tramvaj. Kad bi u njemu sve ljude izvrnuo naopačke i iz njih izbacio životne priče, dobio bi vjerojatno istu stvar kao i mi u ovom filmu. Bilo bi tu tranzicijskih pobjednika i gubitnika, žrtava i krvnika, indiferentnih ljudi, pojedinaca s traumama i onih koje te traume tek čekaju… Osnovno pitanje koje sam htio postaviti ovim filmom glasilo je: postojimo li kao društvo; kao Siščani? To što dolazimo iz istog grada – spaja li nas ili razdvaja više stvari? Imam li s tim ljudima koje snimam – u ljudskom, intimnom, klasnom i ekonomskom smislu – više zajedničkih ili različitih stvari? Ako je ovaj film išta postigao, postavio je to pitanje. Nemam ni ja na njega definitivan odgovor. Mislim da ga uostalom nije moguće dati samo s racionalnih pozicija. Opet, da ne osjećam da ipak postojimo kao zajednica, vjerojatno ne bih ni snimio ovaj dokumentarac. “Tijekom snimanja ovog filma naletio sam na ljude mnogo časnije, finije i pristojnije od elita koje ih zastupaju. I to mi je najveća plaća. Ovdje imaš dva ratna neprijatelja koja brinu jedan o drugome, žrtve rata koje ne traže osvetu nad svojim mučiteljima… I kao filmska ekipa za vrijeme snimanja osjetili smo razne vrste ljudske solidarnosti koje nam inače nedostaju u društvu.”

U filmu postoji više zanimljivih situacija i izjava, no niti jedna važnija od monologa Ivice Vračana – Ramba, hrvatskog ratnog veterana koji otvoreno progovara o zločinima nad sisačkim Srbima. Zaista nevjerojatna scena, možda i povijesno hrabar istup jednog, rekao si – sisačkog ratnog heroja.

“Rambo je neka vrsta dobrog duha grada Siska, njega svi znaju. Na početku nas je samo vozio rijekom dok snimamo. On je ekološki osviješten, kao i većina ljudi koji vole rijeku. Pokazivao nam je mjesta zagađena industrijom i upoznao nas s interesantnim ljudima koji su nam postali filmski likovi. Još uvijek se sjećam njegove rečenice: ‘Mislio sam na početku da si neki fićfirić iz Zagreba, ali to što radiš moglo bi biti bitno za ovo društvo’. Rambo je osoba koju pojedini sugrađani možda podcjenjuju, a zapravo im je intelektualno i moralno superiroran. U ovom dokumentarcu on vrši ulogu Willyja Brandta u njemačkoj politici. Rambo je u svoje ime napravio nezapamćeno, ono što se nitko drugi nije drznuo napraviti iz ove naše zajednice. Ne sjećam se nikoga, a čiji je to posao, osoba iz političkog života, da je stvari rekao ovako otvoreno. Smatrao je potrebnim to izreći, a ja staviti u ovaj film. Zato ovo naprosto nije mogao biti samo opservacijski poetski dokumentarac o ljudima i rijeci.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.