Sunčica Ana Veldić (Zagreb, 1981.) jedna je od najoriginalnijih pojava na hrvatskom filmskom nebu. Ova heroina domaće amaterske filmske scene britkog i duhovitog jezika, snima dokumentarce izrazito osobnog pečata. U moru tvornički šablonizirane hrvatske nefikcijske produkcije, bez naročitog stila i supstance, filmovi ove hrvatske autorice odskaču kako samom izvedbom, tako i posve drukčijim pristupom Sedmoj umjetnosti. Sve bez naročito velikih budžeta i filmom kao after hours hobijem.

I dok neki pamte prljavi ljubavni trainspotting “Hrvatska djevica” (Kinoklub Zagreb, 2015.), drugi će se prisjetiti njenog produkcijski najskockanijeg “White Trasha” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017.), čije je futurističke kadrove jakuševačkog smetlišta Denis Villeneuve bez prevelikog pardona mogao teleportirati u završni cut svojeg “Blade Runnera”. Većina će ipak viknuti heureka! na spomen “Precijenjene dramaturgije” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Kinoklub Zagreb; 2017.), pomalo subverzivnog napada na okamenjene filmske norme i institucionalne autoritete unutar Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tko bi zaboravio sad već legendarni vapaj jednog od glavnih protagonista, profesora na ADU-u i redatelja Gorana Devića: “Ne osjećam se sputano, nego osjećam se loše režirano!” Iako je PD uvjerljivo najnagrađivaniji film naše sugovornice (glavne nagrade na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva, Reviji studentskog filma i Gledalištu KKZ-a; Posebno priznanje Tabor Film Festivala), Sunčici je osobno možda najviše srcu prirastao “Festivalski turizam” (Kinoklub Zagreb, 2016.), ne toliko zbog same kvalitete filma, koliko činjenice da je montažu, nagrađenu na Danima hrvatskog filma 2016. godine, odradila sama.

Veldić je filmske objektive počela tegliti, možemo reći zaobilaznim putem. Oduvijek s kreativnim aspiracijama, naša buduća redateljica najprije se upustila u avanturu zvanu glazbena srednja škola – usmjerenje klavir. Crno-bijele klavirske tipke, međutim, zbog maglovitih izgleda oko glazbene karijere ubrzo mijenja gimnazijskom klupom. Oduvijek ju je, kaže, privlačio ljudski organizam – brat Marin studirao medicinu, danas radi kao psihijatar u američkoj klinici Mayo, u Minnesoti – kao i pomaganje drugima. Sve su to bili katalizatori prema medicinskim znanostima, rezultat čega je završen Veterinarski fakultet, odnosno specijalistički studij kirurgije. Ne može Sunčica prešutjeti ni utjecaj oca Marinka, umirovljenog novinara i urednika u Vjesniku koji joj je usadio ljubav prema umjetnosti i pisanju. “Upravo je on jedina pjesnička duša u obitelji”, govori nam redateljica.

Dvostruki život Sunčice Ane Veldić zapravo počinje prije pet godina: spašavanje malih i nešto većih životinja u veterinarskoj ambulanti preko dana; davanje umjetnog disanja domaćoj filmskoj umjetnosti kad mjesečeva svjetlost nagradi krovišta ZGothama. Najprije kroz aktivnosti u Kinoklubu Zagreb pa sve do dana današnjih, filmsko-etabliranih gdje je SAV već izgradila sasvim zapaženo filmsko ime i izvan neprofesijskih krugova. Kraj tu nije, jer ova vanserijski zanimljiva redateljica trenutno studira dokumentarnu režiju na ADU-u (FTV – filmska i televizijska režija, usmjerenje dokumentarni film), našalismo se (loše!), u poznim godinama, kao što to bez ustručavanja danas čini i iznimno talentirana grupa autora, njenih kolega s Akademije poput Zorka Sirotića, Ivana Ramljaka, Josipa Lukića

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Precijenjena dramaturgija”

Kako je došlo do ideje za studiranjem na ADU-u?

“Kako sam zapravo cijeli život uronjena u formalno obrazovanje, tako mi se činilo logično nešto formalno doznati i o filmu. Već dugo se bavim dokumentarnim filmom pa sam htjela dograditi temelje koji mi nedostaju. S jedne je strane znači želja za sustavnijim proučavanjem filmske umjetnosti, s druge moja ovisnost o školskom sistemu. Što dalje odmičem sa školovanjem, veći sam štreber, više pohađam predavanja.”

Studirati u poznim godinama – bolje ili lošije iskustvo u odnosu na školovanje po starosnom PS-u?

“Poznim godinama, baš… Pa, puno bolje jer shvaćaš razlog zašto se nalaziš točno na tom mjestu. Prije si kao budala markirao, stvari odrađivao kampanjski. Da sam znala ove stvari dok sam studirala veterinu, vjerojatno bih puno ranije postigla svoje ciljeve. Koristila bih u tom slučaju bolje vlastito znanje. Prije bih se, recimo, radije podružila, odlazila na besciljna putovanja, izgubila vrijeme bilo gdje, misleći kako su prilike nakon završetka školovanja na svakom koraku. Sjećam se kako sam ponekad stajala s rukama iza leđa nad lešinama na patologiji, ništa ne pitajući i buljeći u daljinu.

“Ne želeći se gurati u prvi red, maštala sam kako ću jednog dana otkrivati dijagnoze i operirati, ali nisam povezivala taj plan s činjenicom da će me trenutna proaktivnost na vježbama ranije dovesti do željenih pozicija. U prošlosti sam željela ugrabiti svijet koji je sada i ovdje. Smatrala sam potrebnim grabiti dostupno i opipljivo, poput putovanja i podzemlja, neobičnih ljudi izvan katedri fakulteta jer profesori ionako većinom daju samo da gledaš, a ne da diraš. Treba moći zadržati fokus šest godina na nečemu što ćeš raditi tek nakon završetka faksa. Svejedno, na kraju sam zagrizla za posao veterinara kliničara. I ne puštam, jer volim pomagati životinjama. Pronašla sam način da to radim pola radnog vremena i za to dobijem dovoljno novaca, što mi omogućava slobodno bavljenje filmom, pa eto, i studiranjem.”

Već neko vrijeme obitavaš unutar organizma Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Podvučemo li crtu, insajderski dojam je – kakav?

“Mogu ocijeniti isključivo ono što sam vidjela svojim očima. ADU je koncipiran prvenstveno oko igranog filma. Studente se uči snimanju igranog filma i to su već dugogodišnji kodovi. Dokumentarni film je na Akademiju došao naknadno. Da, uočila sam nedostatke, nesustavnost u cjelokupnom procesu. Vjerojatno je razlog pionirstvo dokumentarnog odsjeka, no korijeni problema leže u njihovoj nepovezanosti. Kod igranih odsjeka drukčija je priča – suradnja između montaže, snimanja i produkcije mnogo je bolja. Ovako ispada kao da ljudi koji se bave istim stvarima u dokumentarnom filmu, ne dobivaju adekvatnu logistiku za svoj posao. Iz osobnog iskustva mogu reći da na Akademiji nisam pronašla montažera koji želi pratiti moj ritam u smislu truda. Ponekad potcjenjujući moju ideju žele nešto zbrzati ili se uopće ne uhvatiti ukoštac s materijalom.

Foto: Hrvoje Krstičević

“Umjesto prihvaćanja situacije da se ipak nalazim u obrazovnoj ustanovi i da su moji suradnici jako mladi, i da je možda potrebno više strpljenja i povjerenja s moje strane kako bih ih uopće motivirala da se potrude, meni je bilo najvažnije da film uspije pa sam i dalje opet radila sve sama. I tražila pomoć kad bih zapela, od kolega i profesora ali i kolega izvan Akademije. To je zato što sam stara, sto posto. Volim se igrati, ali ne želim rasturiti igračku. Možda sam zato jako loša jer mnogima nisam dala priliku učiti na mojem materijalu. Na Akademiji ima jako vrijednih i talentiranih studenata, ali je rijetkost da se te osobine spoje s visokim nivoom radne etike, na što sam bila navikla prije Akademije surađujući s Martinom Semenčićem. A za dobru suradnju i uspješan završni rezultat potrebno je oboje. Montažerka zvuka Nina Ugrinović i student dramaturgije Vedran Husremović neki su od studenata u kojima sam prepoznala spomenute kvalitete.

“Naš profesor Goran Dević sadašnju bi situaciju na ADU-u nazvao OOUR-om. To znači da svaki odjel funkcionira sam za sebe. Ne znam tome razlog, jer na igranome to ne funkcionira na takav način. Iskreno, Dević i ja nismo se najbolje slagali u početku, konstantno smo se sukobljavali. Pokušavao mi je pomoći na satu, ali ja ga nisam previše shvaćala. Išao mi je na živce jer je zapravo minirao moj dosadašnji način rada, ukazivao na stihiju, na nepripremljenost, pokušavao me naučiti režiji, tj. usustaviti moj način razmišljanja da ciljano i planirano pristupam filmu, s dozom radne etike za koju mislim da mi je falila prije Akademije. Tako sam zapravo i došla na ideju snimiti film, baš o tome kako mi ide na živce i kako ne mogu napraviti film. Nakon ‘Precijenjene dramaturgije’ stvari su se promijenile, shvatila sam kako mi može pomoći, a možda sam i ja utjecala na njega. Već i prošle godine jedva sam čekala njegova predavanja, dok mi je ove na njima još bolje jer sad točno shvaćam koje me stvari on može naučiti, jer su mi vrijedniji njegovi uplivi.

“Moraju li stvari na Akademiji biti posložene na ovakav način? Mislim da ne moraju. Jer, pazi, oni pokušavaju raditi dobre stvari s dovođenjem mentora, redatelja, snimatelja, analize materijala… Takvi dolasci, međutim, zaista su rijetki. Dević radi super stvari, mi na satu razgovaramo, analiziramo… No, ako se već nalazimo na ADU-u, voljela bih, primjerice, zadatke na tjednoj razini, u kontinuiranoj i sustavnoj suradnji sa studentima drugih odsjeka i njihovim mentorima.”

Uzmimo hipotetsku situaciju da snimanjem filmova možeš dovoljno zarađivati za život. Da li bi u tom slučaju napustila veterinu i posvetila se isključivo Sedmoj umjetnosti?

“Hm, teško pitanje. Vjerojatno bih, ali da mi netko svejedno s vremena na vrijeme dopusti obavljanje veterinarskih poslova, poput šivanja rana itd. Ja imam potrebu nekome pomoći, tako je to oduvijek. Recimo da se radi o sindromu Florence Nightingale. Kad bih se isključivo bavila filmom, to bi s moje strane možda bilo previše sebično.”

Filmom ne možeš nekome pomoći?

“Možeš, ali treba proći puno vremena dok se ona ne počne manifestirati. U međuvremenu, kao autor i redatelj moraš donositi raznorazne odluke koje često nemaju veze s altruizmom.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Snimanje filmova i posao u veterinarskoj ambulanti – kakav je stav tvojeg šefa prema dvostrukom životu Sunčice Ane Veldić?

“Dosad sam radila u veterinarskoj ambulanti na pola radnog vremena. Šef je imao razumijevanja za moj filmski posao. Problemi su nastajali oko drugih stvari, vezanih za njegovo nametanje autoriteta i moje frustracije oko toga. Možda je upravo ta muka doprinijela pokušajima stvaranja moje umjetnosti. Sad radim u drugoj ambulanti gdje sam isposlovala petnaest radnih dana mjesečno. To mi omogućuje još veću slobodu pa se nadam biti efikasnija u oba polja svojih djelatnosti.”

Umjetnosti kojoj prethodi stvaralački, kreativni proces. Kako on funkcionira kod tebe?

“Na početku uvijek dobijem ideju ‘joj, to će biti super!’ Ali onda ne isplaniram stvari dovoljno dobro, snimim previše materijala pa u montaži provedem još deset puta toliko vremena. Možda ne radim opsežne pripreme prije uzimanja kamere, no sve ostalo držim na visokoj razini. Prije exporta u montaži puno surađujem s ljudima, koji će eventualno sugerirati moguće reakcije gledatelja na snimljeni materijal. Ego treba ostaviti u montaži. Film je važniji od ega; film je nešto trajno što ostaje iza tebe.

“Nije tajna da imam čitavu vojsku ljudi koja mi polira stil. Tu su likovnjaci Vera i Filip Biffel, snimateljica Jana Plećaš, redatelj Tin Žanić, montažer Jan Klemsche, filmolog Nikica Gilić, a sve više i profesor Goran Dević. Svi mi oni daju sugestije, zajedno sa mnom razmišljaju o perceptivnom tumačenju tog djela u nastajanju, pomažu mi oblikovati, artikulirati i ispolirati moje ideje. Nastojim im vratiti istom mjeru, unoseći se i u njihove radove, dajući njima svoje komentare. Jedini način da se film artikulira kao umjetnost, jest da se o njemu puno raspravlja, da se ideja izokreće poput kombinacija u slaganju Rubikove kocke.”

Kroz tvoje filmove često se provlači određeni osjećaj autsajderstva, gotovo otuđenosti, promatranje okoline s distance. Osjećaš li se u filmskoj industriji kao autsajder?

“Ne mogu reći da se osjećam kao autsajder. Tako bih se osjećala u igranom filmu. Dokumentarcima se ne bavi previše ljudi, svi se međusobno uglavnom poznajemo.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Snimaš uglavnom sebe ili bližu okolinu…

“Radi se o kompromisu jer mi veterinarski posao ne ostavlja previše vremena za ostale stvari. A opet, da sam tu pronašla pravo ispunjenje, vjerojatno se ne bih bavila filmom. Možda fotografijom, jer sam oduvijek bila sklona umjetnosti, naročito fotkanju. Kako se situacija nije razvijala po planu, tako sam i ja odlučila negdje preuzeti kontrolu, postati svoj šef, barem kroz snimanje filmova. I ta potreba za pomaganjem kroz medicinu, nešto je što mi oduzima vrijeme za bavljenje umjetnošću. A opet, sebično bi bilo u dokolici stalno čekati prst umjetničke inspiracije.”

Koliko ti je bitno probijati osobne i filmske granice prilikom planiranja, odnosno snimanja svojih filmova?

“Ne vodim se tim principom, ali dosta razmišljam o temi svojeg sljedećeg filma. Važem, zapravo, koliko mi je nešto zanimljivo i snažno kako bih zbog toga odvojila dobar dio svojeg života i vremena. U zadnje vrijeme privlače me skakavci. Snimila bih film iz perspektive skakavca, to je sad sljedeće na redu. No, u budućnosti bih zaista htjela osnažiti logistiku snimanja svojih dokumentarnih filmova. Uvijek bih nastavila svoj princip one man banda, ali neki dokumentarni projekti, dugotrajniji i operativno zahtjevniji, nameću potrebu za drugom kamerom, dodatnim snimateljskim i montažerskim očima. Što je više ljudi uključeno u projekt, tim je potrebnija minuciozna priprema.

“Primjerice, za film ‘White Trash’ koji još uvijek ide po festivalima i koji će u rujnu biti prikazan u Libanonu, dobro sam se pripremila kako bih snimatelju Anti Cvitanoviću predstavila način na koji želim da snimi događaje na terenu. Prije toga izašla sam na teren i napravila fotostrip, predočila mu na taj način sve faze snimateljskog procesa. Odlično smo surađivali iako dolazimo iz potpuno različitih svjetova. U početku sam imala osjećaj da me ne shvaća ozbiljno pa sam se zato potrudila razbiti njegove predrasude i dobro se pripremiti, što je na kraju rezultiralo svjetskim uspjehom tog filma.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here