Pred nama je ono vrijeme godine, kada zbrajamo i oduzimamo doživljeno i odgledano od hrvatskog dokumentarnog proizvoda iz proteklog kalendarskog razdoblja. Bilo je u 2024. lijepih međunarodnih nagrada i priznanja za hrvatske dokumentarce i pripadajuće autore, ulazaka na cijeli niz uglednih filmskih festivala, ali također treba priznati kako se radi o jednoj od kvalitativno najslabijih domaćih dokumentarističkih godina u recentnoj povijesti. Zatišje pred buru, ne sumnjamo, volimo naše doku-autorice i autore i jedva čekamo vidjeti što su nam spremili u 2025.
Kao i uvijek, prije Top 10 liste, evo i godišnjeg pregleda najvažnijih HR-dokumentarističkih događanja iz 2024. godine.
A ista je krenula vrlo obećavajuće, s obzirom na to da se “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.) Ivana Ramljaka ugurao među deset najgledanijih hrvatskih filmova 2023. godine. Na 35. Filmskom festivalu u Trstu domaća je dokumentaristika imala niz filmova i projekata, gdje je “Radije bih bila kamen” (Studio Pangolin, 2024.) Ane Hušman došao do nagrade, točnije do nominacijske pozivnice za Europsku filmsku nagradu. U Trstu je također Nagrada portala OBC Transeuropa pripala manjinskoj hrvatskoj koprodukciji “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluții” (Activ Docs / Restart; 2023.) rumunjskog redatelja Vlada Petrija.
U veljači smo objavili da je manjinska hrvatska koprodukcija “KIX” (Elf Pictures / Cinephage / Eclectica / ARTE Francuska / HBO Max; 2024.) mađarskih autora Bálinta Révésza i Dávida Mikulána, ušla u natjecateljski program za međunarodne debitantske i autore u usponu (“Next:Wave Award”) 21. CPH:DOX-a. Još jedna manjinska domaća koprodukcija – točnije projekt “Sakupljač snova” (KEVA / Wolfgang&Dolly) srpske autorice Sonje Blagojević Đekić, upao je na 26. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Solunu i tamošnji industrijski program za projekte iz Jugoistočne Europe i Mediterana u završnoj fazi produkcije (“Agora Docs in Progress”). U Solunu smo pak u sklopu programa “Open Horizons” imali i dokumentarac “El Shatt – nacrt za utopiju” Ivana Ramljaka.
Idemo malo do Kanade – točnije do Hot Docsa, gdje je industrijski program jednog od najvažnijih svjetskih festivala dokumentarnog filma, pohodio naš projekt u razvoju, hrvatska manjinska koprodukcija “Autumn of the Patriarch” (Piraya Film / Little Big Story / IV Films / Nukleus film) ruske autorice Ane Šišove.
Ne bi bio pregled godine, naravno, da sami sebe ne pohvalimo. Tko će, ako nećemo mi! Početkom svibnja predstavili smo naš prvi povijesni Dokunet Podcast, a do kraja 2024. ukupno odradili četiri, uz brojne razgovore, videorecenzije i ostale videe unutar projekta “Dokunet Video”.
Ako se niste pretplatili na naš YouTube kanal, jako bi cijenili da to napravite upravo ovdje. Znači puno, hvala!
Idemo dalje s pregledom godine, još uvijek u gabaritima mjeseca svibnja – “Bol” (Sve gore i gore, 2024.) Ivana Faktora je došla do Posebnog priznanja 70. Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu, a “Između revolucija” do Nagrade za najbolji rumunjski dokumentarni film. A važna je bila i vijest da će na izuzetno uglednom, 31. Sheffield DocFestu, biti ostvarena svjetska premijera novog dokumentarca Gorana Devića, “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost, 2024.).
Svibanj, još uvijek, u kojem je hrvatski projekt “Kuće na pijesku” (Točka kulture) Vida Begića osvojio Nagradu za najbolji glazbeni koncept (DOK.Composition Award) unutar industrijskog dijela 39. DOK.fest Münchena, dok je Ivan Ramljak dobio Nagradu “Vladimir Nazor” za najbolji film (“El Shatt”). Potkraj mjeseca objavili smo vijest o brojnim hrvatskim dokumentarcima na 17. Beldocsu, a bilo je i nagrađenih projekata.
Prve dane lipnja obilježila je informacija o dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala – “Naša djeca” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa te “KIX” Dávida Mikulána i Bálinta Révésza. Mi smo, pak, u šestom mjesecu dodijelili petu Nagradu Dokumetar, i to “Valeriji” (Nomad Studio / Restart; 2023.) Sare Jurinčić.
U srpnju su najveću pozornost izazvale čak dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa, a ne treba zaboraviti ni ulazak manjinske hrvatske koprodukcija “Pod sretnom zvijezdom” / “Wishing on a Star” (Videomante / Péter Kerekes Films / Restart / Mischief Films / Artcam Films; 2024.) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa na 81. Mostru.
Na prošlogodišnjem, 30. Sarajevo Film Festivalu, tradicionalno je nastupio velik broj hrvatskih dokumentaraca, uključujući Devićev “Paviljon 6”.
Potkraj rujna rastužila nas je vijest o smrti nenadmašnog dokumentarista i filmskog kritičara Petra Krelje, nakon duge i teške bolesti u 85. godini života.
Sam početak listopada donio je informaciju o svjetskoj premijeri hrvatskog dokumentarca “Godina prođe, dan nikako” (Wolfgang&Dolly, 2024.) Renate Lučić na uglednom, 67. DOK Leipzigu, i to u sklopu popratnog programa “Panorama: Central and Eastern Europe”. Put Njemačke otišla su i dva domaća projekta na drugu sesiju radionice Ex Oriente Film.
U studenom smo izvijestili kako je hrvatskoj koprodukciji “Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa pripalo 30 tisuća eura u sklopu nove potpore “Ji.hlava / JB Films” 28. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Ji.hlava, kao i to da je našim dokumentarcima uručen niz nagrada i priznanja diljem regije.
I konačno, posljednji mjesec 2024. godine ostavio je prostora za ulazak novog filma Igora Bezinovića “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante; 2024.) u natjecateljski program 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, gdje su mu se pridružila i još dva domaća doku-djela – “Proplakat će kiša” (Sve gore i gore, 2024.) Damira Čučića, odnosno “Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa.
Pregled godine je gotov, lista tek počinje…
Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2024. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net:
* “Glupane, glupi” (2023)
- Režija: Andrija Tomić
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 10 minuta
Eto, dokumentarcu “Glupane, glupi” Andrije Tomića pripala je čast da u potpunosti proleti ispod radara za našu prošlogodišnju listu. Dogodi se. Doduše, prvi put ako se dobro sjećamo naših pustih topova, pa evo koristimo priliku da ga uvrstimo na ovogodišnju. Tomićev studentski dokumentarac iz perspektive prvog lica, na uznemirujuć, gotovo košmaran način pred gledatelja cijedi traume vlastitog djetinjstva/ranog mladenaštva, u kojem ga je (godinama?) psihički i fizički zlostavljao školski kolega. Kamera, odnosno kadrovi direktora fotografije Tina Ostrošića, namjerno su gonzo prljavi, zrnati, dezorijentirajući, kako bi se što bolje emuliralo unutrašnje stanje glavnog protagonista. Tomić u dokumentarcu govori sve što je tada trebao svom tadašnjem zlostavljaču, koristeći filmski medij kao psihoterapeutski alat vlastitog cijeljenja.
10. “polisomnografija” (2023)
- Režija: David Gašo
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 9 minuta
Polisomnografija je – guglasmo – metoda za dijagnostiku poremećaja disanja u spavanju, odnosno ostalih poremećaja sna. David Gašo nas na početku filma obavještava da je potkraj 2022. godine, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče podvrgnut spomenutom postupku, zbog hrkanja koje može nagovijestiti niz nemalih zdravstvenih problema. Ovaj beskrajno simpatičan kratkiš pršti od duha i zajebancije na vlastiti račun, dok autorov jednonoćni boravak u bolnici pratimo kroz low fi i nadzorne statične kadrove, koje nadopunjavaju jednostavne animacije skicirane kemijskom olovkom. Spojler za kraj – ukupno epizoda hrkanja: 0.
9. “Oda” (2024)
- Režija: Mia Maros Živković
- Produkcija: Medeja Media / Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 17 minuta
“Oda” Mije Maros Živković iz svoje bolničke sobe progovara o vlastitom iskustvu boravka u zdravstvenoj ustanovi, dobivši dijagnozu bolesti ženskih reproduktivnih organa. Film nije isključivo okrenut prema samoj autorici, koju jedinu vidimo u kadru i slušamo u offu, jer su u priči i na ekranu putem različitih vizualnih intervencija, prisutne i njene ostale bolničke suborkinje. Osobno, bitno i pogođeno – “Oda” je najveći filmski iskorak Mije Maros Živković u tek pupajućoj i nadajmo se bogatoj (dokumentarističkoj?) karijeri.
8. “Geni moje djece” (2024)
- Režija: Vladimira Spindler
- Produkcija: Zagreb film
- Trajanje: 54 minute
A sad, za promjenu, jedan dokumentarac o obitelji i obiteljskim odnosima… Nije posljednjih godina i desetljeća, dakako, nedostajalo domaćih dokumentaraca koji ciljaju upravo prema obiteljskoj sljepoočnici, ali dobar dio istih nije vrijedan spomena, unatoč nepresušnoj zlatnoj žili koju nudi pozornica javne introspekcije i filmski tretman lepeze neizbježnih, istinskih ili utvaranih trauma. “Geni moje djece” poznate fotografkinje Vladimire Spindler nisu jedan od tih filmova, jer kroz priču o različitim generacijama žena iz vlastite obitelji koje se bave ili su se bavile umjetnošću, otvoreno i nepretenciozno dotiče sve disfunkcionalne postaje u obiteljskim međuodnosima, bolno poznate u svim slojevima našeg društva. Spindler kroz obiteljske primjere iz prošlosti, poentira i o podređenom položaju žena iz ne tako davne prošlosti.
7. “Đe je kruva nema gladi” (2023)
- Režija: Katarina Lukec
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 37 minuta
Nema nama kruha bez ADU-ovih dokumentaraca. S druge pak strane, gdje je kruha, nema ni gladi. Tako kaže diplomski dokumentarac (relativno) svježe diplomantice sa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu – Katarine Lukec. Radnja njenog filma prati glavnog protagonista – vozača dostavnog kombija sa živežnim namirnicima, koji razvozi, točnije dovozi i prodaje iste, uglavnom starijim seljanima u okolici Knina. Lukec bilježi dobroćudno-uobičajena čavrljanja na liniji prodavač-kupac, ali u dosta prisnijoj, dalmatinski opuštenijoj varijanti, kakvu već i očekujemo od sličnih mjestašaca. “Đe je kruva nema gladi” nema probirajuće socio-ekonomske ambicije, oslanjajući se uglavnom na improvizirajući šarm zaticajnosti prostora i pripadajućih likova, koji pokušavaju preživjeti u datim okolnostima. I koji jednostavno – jesu.
6. “Zemlja za nas” (2024)
- Režija: Karla Crnčević
- Produkcija: Zagreb film
- Trajanje: 64 minute
Dugometražni debi Karle Crnčević pamtit ćemo djelomično i kao film ne posve iskorištenih potencijala, jer je toliko neispričanih priča i neotključanih međusobnih dinamika ženske zajednice Zemlja za nas na Braču ostalo na stolu, svakako i uslijed niza logičnih (logističkih i inih) razloga. Ali, “ZNS” nije na listi, eto samo tako, da se nađe, jer Crnčević u “Zemlji” prostire beskompromisni portret zajednice koja pokušava poštovati načela ekološke samoodrživosti, ali koja htjela-ne htjela i dalje obitava unutar kapitalističkih gabarita, sa svim svojim sistemskim manama. “Zemlja za nas” svakako nije romantizirani prikaz hipijevskog Neverlanda u kojem je sve lepo i nežno, ali nudi barem pokušaj alternative i prkosnu tabletu izlaska iz matriksa.
5. “Srebrne” (2024)
- Režija: Barbara Babačić
- Produkcija: Filmaktiv
- Trajanje: 26 minuta
Ne događa se često da hrvatske filmske autorice i autori dignu sidro i temu svog (autorskog) dokumentarnog filma traže izvan granica Lijepe naše. Naravno, ukoliko nije riječ o spomena vrijednim putopisima, koji ionako ne pripadaju ovim listama. “Srebrne” Barbare Babačić snimljene su još 2014. godine, ali su tek prošle, dakle nakon punih deset godina, napokon ugledale svjetlo dana; i kao jedna od posljednjih želja Branka Manzina, preminulog dugogodišnjeg autoričinog partnera i direktora fotografije ovog filma. “Srebrne” odlaze u Južnu Ameriku – Boliviju, u rudarsku zajednicu kod grada Potosija, gdje još ono malo srebra pokušavaju iskopati tamošnji muškarci koji prerano umiru od silikoze, ostavljajući za sobom udovice koje i same naporno rade, skupljajući za njima preostale minerale i kovine. Život u ovakvim zajednicama je težak, zahtjevan, često smrtonosan, bez nade za boljom budućnošću. Bolivijska kultura, međutim, i dalje mitologizira ulogu muških rudara, kojima se grade monumentalni kipovi, dok su žene svedene na marginu. Društveno relevantan, važan i edukativan film Barbare Babačić, koji drži gledateljevu pažnju od početka do kraja.
4. “Brdo stvari” (2024)
- Režija: Toni Jelenić
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 10 minuta
Jesmo li negdje već apostrofirali Tonija Jelenića kao jednu od najvećih domaćih dokumentarističkih nada? Vjerojatno jesmo, ali nije zgorega ponoviti, je li… Jelenić je u 2024. godini izbacio dva nova dokumentarca, koji u sadržajnom smislu samo dodatno potvrđuju da riječki autor gravitira uvjetno rečeno rubnim karakterima i pripadajućim pričama, ali da istima uvijek pristupa s dozom radoznalosti, dužnog poštovanja i neeksploativne namjere. Na listi je bez problema mogla završiti i njegova “Hrvatska kuča” (2024), ali odlučili smo se za “Brdo stvari”, kratki portret umirovljenog električara Pere, koji na Hreliću više nego uspješno nadopunjuje mirovinu. Životno-duhoviti slice of life bombončić Tonija Jelenića!
3. “1001 noć” (2023)
- Režija: Rea Rajčić
- Produkcija: Eclectica
- Trajanje: 13 minuta
Redateljski prvijenac? Nema problema. Iako Reu Rajčić prije svega poznajemo kao producenticu i osnivačicu producentske kuće Eclectica, njen zapaženi premijerni film “1001 noć” ne ulazi u kategoriju početničkih škrabotina. Prema autoričinim riječima, teško da ćemo od nje u skorije vrijeme gledati novo redateljsko ostvarenje, ali ova priča o Reinoj teti Emi i njenoj prijateljici Maji, svakako oduševljava mediteranskom prozračnošću i jednostavnom, lakoćom postojanja. Dvije spomenute gospođe u osamdesetima dane provode gledajući turske sapunice; ćakulajući, drijemajući, komentirajući živopisne likove stvorene u glavama maštovitih scenarista… Mirnoj, umirovljeničkoj svakodnevici, pridodaju se pomalo nadrealni kadrovi divljih paunova koji odavno vladaju njihovim splitskim kvartom. Film koji nam je svima bio potreban u ovo, čini se, nikad olovnije vrijeme.
2. “Motel” (2024)
- Režija: Filip Mojzeš
- Produkcija: Kadromat / Castor Multimedia
- Trajanje: 28 minuta
Mojzešov esejistički “Motel”, iz žanrovskog rukavca slow cineme, dokumentira posljednje dane kultnog motela “Plitvice” na ulazu u Zagreb. Danas već srušenog, u završnoj etapi još jedne epizode, čini se vječnog i devastirajućeg serijala o privatizacijskom modelu na hrvatski način. Mojzešu su – kako kaže – od estetske fetišizacije socijalističkog dizajna i arhitekture, mnogo važniji bili radnici i njihove sudbine, koje pak vidimo u rijetkoj dijaloškoj sceni za vrijeme radničkog vijeća, krucijalnoj za sam film, inače ispunjenog pomno odabranim interijernim totalima, nijemim svjedocima davno zaboravljenih dana ponosa i slave. Mjesto koje je vrijedilo snimiti, iz vremena koje je vrijedilo pamtiti…
1. “Naša djeca” (2024)
- Režija: Silvestar Kolbas
- Produkcija: Factum
- Trajanje: 95 minuta
Treći film intimističkog triptiha (“Sve o Evi”, “Ratni reporter”) Silvestra Kolbasa bez ikakve je sumnje najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine. “Naša djeca” majstorski spajaju višedesetljetnu arhivu Kolbasovih, s autorovim razmišljanjima iz sadašnje perspektive o dinamičnoj i često nesavršenoj svakodnevici vlastite obitelji koju sačinjavaju supruga Nataša te djeca Jakov, Eva i Ante. I dok s Evom Kolbas ima koliko-toliko korektan odnos, s dvojicom sinova isti je dobrano narušen, dok o dijelovima uzroka doznajemo kroz bolnu arhivu koju nije bilo jednostavno odaslati u javnost. Film o propuštenim prilikama, modaletitema (ne)komunikacije, generacijskim kraterima, obrascima ponašanja koje je teško suzbiti. Otuđenju. I svim nijansama roditeljstva koje uopće možete zamisliti…
