Naš najnoviji sugovornik je Filip Mojzeš (Zagreb, 1989.), redatelj koji je završio preddiplomski studij režije na Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu te diplomski program film.factory na Sarajevskoj filmskoj akademiji, uz mentorstvo mađarskog autora Béle Tarra. Od nekoliko dosad Mojzešovih snimljenih filmova, najviše se ističe igrani “Duboki rezovi” (2018) koji je snimio s Dubravkom Turić i Filipom Peruzovićem, osvojivši Zlatnu Arenu za najbolju fotografiju na Pulskom filmskom festivalu. Društvo hrvatskih filmskih redatelja Mojzeša je pak nagradilo Nagradom “Jelena Rajković” za najboljeg mladog redatelja do 30 godina. Također, Filip s trojicom dugogodišnjih prijatelja vodi Kolekcionart – prvu hrvatsku online platformu za promociju djela mladih hrvatskih likovnih umjetnika, te istoimenu galeriju.
Uvijek nas s našim sugovornicima zanima nešto šira priča od puke redateljske, pa smo od Filipa uspjeli izvući dva presudna trenutka kada se zarazio filmskom umjetnošću. “Prvi je vjerojatno bilo volontiranje na Motovun Film Festivalu 2005., gdje sam se našao posredstvom svoje majke Zrinke koja je nekoć radila s tadašnjim direktorom Motovuna, Borisom T. Matićem. Drugi trenutak, koji moj prijatelj, kipar i scenograf Đorđe Jandrić i danas često ističe, bilo je snimanje filma ‘Blizine’ Zdravka Mustaća 2008. godine. Na tom sam snimanju radio primarno kao asistent scenografu Jandriću, a naknadno i kao klaper. Mustać je navodno u jednom trenutku usred snimanja poručio Jandriću: ‘Mali je inficiran'”, prisjeća se hrvatski redatelj.
Na 22. Liburnia Film Festivalu Filip Mojzeš će se predstaviti s dokumentarcem “Motel” (Kadromat / Castor Multimedia; 2023.), koji će u Opatiji imati svoju hrvatsku premijeru. U njemu gledamo posljednje dane kultnog motela “Plitvice”, smještenog na ulazu u Zagreb te sagrađenog daleke 1984. godine. Cijeli kompleks (motel, restoran auto-kamp i dva kafića) projektirali su poznati jugoslavenski arhitekti Zdravko Bregovac i Ivan Piteša, dok je sam motel zamišljen kao prvo reprezentativno odmorište na hrvatskim autocestama. Onaj najpoznatiji i najupečatljiviji dio prosječnom putniku – ispod i pokraj motela, svakako je čuveni pješački most koji prelazi preko autoputa. O svemu ovome možemo govoriti u past tenseu, s obzirom na to da je počelo rušenje motela “Plitvice”, koje će se odvijati u nekoliko faza.
U sklopu ovogodišnje Liburnije će uskoro biti održana hrvatska premijera “Motela”. Zašto konkretno ova tema?
“S obzirom na to da živim od snimanja reklama, par puta sam se našao u Motelu koji mi je bio nuđen kao lokacija za neke projekte, u kojima je kreativna agencija htjela potencirati svojevrsni retro štih, odnosno iskoristiti ambijent motela radi njegova jedinstvena modernističkog interijera. Mislim da sam na jednom od takvih obilazaka prvi put počeo uočavati kako ispod te, oku zavodljive površine, postoji nešto puno kompleksnije. Počeo sam razmišljati o poziciji radnika u poduzeću koje funkcionira poput svojevrsnog Potemkinovog sela – supstancijalno u potpunosti lišeno vlastite primarne svrhe. Naime, ono što mi se učinilo posebno interesantnim, jest činjenica da u motelu nikada nisam vidio niti jednog gosta. Taj paradoks bio je okidač.”
Je li od početka bila namjera bila snimiti esejistički dokumentarac, uglavnom bez dijaloških scena? Ili ste za ovim rješenjima posegnuli uslijed određenih logističkih problema, eventualnog odbijanja pristanka snimanja uprave i radnika itd.?
“Sasvim sigurno jest. Od samog početka znao sam da se ne želim baviti participativnim dokumentarizmom, a istovremeno da moram biti vrlo oprezan kako ne bih zagrebao u takozvani ruin porn – odnosno, nisam htio da narativ filma parazitira na fabriciranoj nostalgiji za nekim boljim vremenima temeljenoj na estetskoj fetišizaciji socijalističkog dizajna i arhitekture. Zato sam u konačnici odlučio kako neću snimiti nedavno rušenje same zgrade. Naime, od samog objekta, za mene su puno važniji bili radnici i njihove sudbine. Stoga je najveći izazov zapravo bio kako u film, bez autorske participacije, uključiti radnike kao aktivne sudionike. Uprava motela je od samog početka snimanja bila vrlo susretljiva, no taj specifičan pristup – opservacija radnika u njihovu radnu ambijentu – zahtijevao je dosta vremena i prilagodbe te je rezultirao s puno praznog hoda u procesu snimanja. Za mene se ključan trenutak dogodio u momentu kad nas je domar Joža, gospodin kojeg možete vidjeti kako traktorom kosi travu, pozvao na sastanak radničkog vijeća s direktorom motela. Mislim da je u tom trenutku sav minuli rad došao na naplatu, jer bez te scene vjerojatno ne bih imao film.”
Kakva je prošlost Motela “Plitvice” i zašto je u konačnici otišao u stečaj i propao? I je li mu objektivno u trenutnoj tržišnoj utakmici uopće i bilo spasa? U motelu je, ako se ne varamo, zadnjih godinu dana radilo četrdesetak radnika, ali bez dolaska gostiju, a dug je, koliko smo mogli pročitati u novinskim člancima, iznosio 12 milijuna eura?
“Priča o motelu ‘Plitvice’ tipična je hrvatska, o privatizaciji koja se u ovom specifičnom slučaju dogodila s par desetljeća zakašnjenja. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi, zastarjela infrastruktura u koju se namjerno ili ne, naprosto nije ulagalo, te maćehinski odnos državnih tvrtki u čijem su suvlasništvu objekt i zemljište na kojem se nalazi, rezultirali su upravo time što spominjete – motel već godinama ni na koji način nije mogao biti tržišno konkurentan. Stoga mi se njegova jedinstvena simbolička pozicija historijskog relikta u terminalnom stanju koji egzistira isključivo zahvaljujući minimalnim državnim subvencijama, neprekidno činila gotovo testamentarnom. Kroz čitav tijek snimanja, kako je propast tvrtke postajala sve izvjesnijom, imao sam dojam da pred sobom imam autentičnog svjedoka divlje naravi ovdašnjeg mladog kapitalizma.
“Sasvim je sigurno da se karakter turizma kao jedne od esencijalnih grana hrvatske ekonomije, drastično promijenila unatrag četrdesetak godina otkako je motel izgrađen. No isto tako, njegova strateška pozicija i temeljito promišljen arhitektonski koncept – koji je svojedobno čak i u regionalnim okvirima smatran revolucionarnim – zasigurno su mogli biti prilagođeni novonastalim okolnostima. Umjesto toga pribjeglo se konvencionalnom rješavanju problema – likvidacija poduzeća, otpuštanje radnika, rušenje objekta, te u budućnosti najvjerojatnije prodaja ili koncesioniranje vrijednog zemljišta.”
U slučaju “Plitvica” govorimo i o arhitektonskom spomeničkom unikatu iz bivše države, koje je našlo mjesto u kolektivnoj memoriji svih Zagrepčana i putnika na ulazu u Zagreb. Mediji su izvijestili da je najprije plan bio obnoviti samo zdanje, ali od toga se odustalo i nedavno konačno potvrdilo da će se “Plitvice” u potpunosti srušiti. Kako ste reagirali na ovu odluku i znate li možda što će se graditi na ovom mjestu?
“Odluka o rušenju nije me iznenadila s obzirom na to da se o tome spekuliralo nekoliko godina. Ono je prolongirano isključivo iz razloga što se nekoliko državnih poduzeća međusobno sporilo oko vlasništva nad zemljištem te pitanjem nagomilanog duga. No do konkretnijih podataka, izuzevši onih iznesenih u samome filmu, nikada nisam uspio doći. Također, nisam upoznat s trenutnom situacijom jer mi je u jednom trenutku, u momentu kad je motel postao prihvatni centar za izbjeglice iz Ukrajine, odnosno kad je ingerenciju nad objektom preuzelo Ravnateljstvo civilne zaštite, ulaz u motel do daljnjeg onemogućen.”
Koliko vam je bilo bitno unutar jednog zatvorenog, gotovo pustog mikrokozmosa “Plitvica”, pokazati i paralelnu živu, ljudsku komponentu neumorne svakodnevice; unatoč lošim okolnostima, pustoši i manjku perspektive, život nije stao – sobe se moraju počistiti, biljke zalijevati, pjesme zapjevati – subverzivna Doris Dragović sa simboličkom “Željo moja”?
“Izrazito sam htio unijeti element humora u tu čitavu sumornu priču – i dugo sam čekao dok ga nisam dočekao. Jako volim scenu u kojoj procuri voda iznad recepcije, a domar nakon nekoliko minuta bezuspješnog traženja točke pucanja cijevi potpuno rezignirano slegne ramenima, pa neko vrijeme nepomično stoji na ljestvama djelujući kao da je na rubu da digne ruke od tog urušavajućeg terarija. Ima nešto u toj sceni što me podsjeća na igrane filmove Roya Anderssona – doza suptilnog, podigranog, ali dosta crnog humora. Također mi je bilo važno pokazati da unutar tog mikrokozmosa egzistira jedan čvrsto povezan radnički kolektiv, koji se u konačnici pomirio s vlastitom sudbinom – kad već nitko ne dolazi u motel, zašto oni naprosto ne bi napravili večeru u hotelskoj kuhinji i uživali uz evergreen Doris Dragović? Napomenuo bih samo da je ‘Željo moja’ svirala upravo u trenutku kad smo snimali scenu. Siguran sam da mi nikada ne bi palo na pamet ubaciti je u film naknadno.”
Na čemu trenutno filmski radite, je li ovo bio samo privremeni izlazak u dokumentaristiku?
“Trenutno radim na svom debitantskom dugometražnom igranom filmu naslova ‘Prvi tjedan u kolovozu’ koji ću, ako sve prođe po planu, snimati u rujnu 2025. ‘Motel’ je moj prvi i jedini izlazak u dokumentaristiku. Više nikada u životu ne bih snimao dokumentarni film.”