Na skorašnjem ZagrebDoxu u sklopu Regionalne konkurencije publika će imati priliku pogledati novi film nagrađivanog rumunjskog dokumentarista Vlada Petrija (Bistrița, 1979.), “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluții” (Activ Docs / Restart; 2023.), nastao u koprodukciji između Rumunjske, Irana i Hrvatske. Radi se o fascinantnom hibridnom, dokumentarno-igranom radu, koji iznosi dirljivu priču o prisnom prijateljstvu dviju studentica medicine – Iranke Zahre i Rumunjke Marije – uslijed revolucionarnih previranja u njihovim zemljama koncem 1970-ih i 1980-ih. Satkan isključivo od njihove pisane korespondencije u voice offu te snimki iz različitih državnih i osobnih arhiva, film iznosi rijetko prikazivanu žensku povijest dviju zemalja pod represivnim islamskim i komunističkim sistemom, te utoliko rezonira s recentnim prosvjedima u Iranu u kojima se žene ponovno bore za svoja prava, baš kao i tijekom Islamske revolucije 1979. godine. Film je svjetsku premijeru imao na Berlinaleu u sklopu programa Forum gdje je ovjenčan nagradom Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.
Vlad Petri je diplomirao snimanje na Sveučilištu za kazalište i film u Bukureštu, magistrirao vizualnu i medijsku antropologiju na Freie Universitätu u Berlinu. U svojim političkim i društveno angažiranim filmovima često miješa stvarnost i fikciju, a do sada je snimio dva kratka (“Isti san” prikazan je prošle godine u Regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa) i dva dugometražna filma (“Gdje si, Bukurešte?” i recentni “Između revolucija”).
U nastavku donosimo intervju s autorom koji nam je razotkrio svoju motivaciju, izvore i proces rada na novom dokumentarcu.
Kako ste došli na ideju za film?
“Prvi put sam došao na ideju o filmu slušajući priče moje majke o studentskim danima u Rumunjskoj tijekom 1970-ih, o životu na sveučilištu, kolegama i stranim studentima koji su s njom pohađali predavanja. Nakon toga sam radio istraživanja o ljudima iz nesvrstanih zemalja, posebice s Bliskog istoka koji su dolazili studirati u komunističku Rumunjsku. Radio sam s predanim povjesničarom, Mihaijem Burceom, koji je pronašao važne dokumente Tajne policije, pisma i fotografije. Sve te stvari postepeno su se spojile u priču koju sada vidimo na ekranu.”
Zbog čega ste se odlučili baviti baš rumunjskom i iranskom revolucijom?
“Postoje osobni, ali i politički razlozi. Na osobnoj razini, rođen sam 1979. godine, godini Islamske revolucije u Iranu, zemlji koja me je oduvijek fascinirala i gdje sam u odrasloj dobi nekoliko puta imao priliku otputovati. Rumunjska revolucija je također za mene kao i mnoge Rumunje predstavljala prekretnicu. Sjećam se da sam s roditeljima na televiziji gledao smaknuće bračnog para Ceaușescu. To me se doista dojmilo na mnogo načina. Na političkom planu, mislim da su te dvije revolucije jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća. Radi se o dvije zemlje udaljene tisućama kilometara koje su doživjele jedinstvene političke sustave i dale nadu tolikom broju ljudi, da bi se postepeno pretvorile u noćne more. Ovo, međutim, nije samo film o politici, već i o ljudima, prijateljstvu, ljubavi i povezanosti.”
Zašto ste priču odlučili iznijeti iz ženske perspektive?
“Maria, rumunjski lik, ima mnogo toga zajedničkog sa životom moje majke, dok je Zahra za mene Marijin alter-ego. Htio sam saznati više o životima žena poput moje majke koje su živjele u ta dva društva.”
Jesu li Maria i Zahra doista postojale ili su izmišljeni likovi?
“Obje su fikcionalni likovi, ali se temelje na stvarnim dokumentima koje smo pronašli u arhivima Tajne policije. Radio sam s jednom od najtalentiranijih rumunjskih spisateljica, Lavinijom Braniștom, koja je uložila puno svojih osjećaja i znanja u razvoj likova Marije i Zahre. Također smo dvaput provjerili događaje i narativ s konzultantima iz Irana.”
Odakle dolaze pisma i kako je izgledao proces pisanja?
“Pisma su inspirirana različitim izvorima, a pisala ih je Lavinia Braniște. Bio je to dug proces koji je trajao oko tri godine. Na početku smo imali više pisama i duži tekst, no zbog ograničenja u montaži morali smo se postepeno i pažljivo rješavati suvišnih informacija i mijenjati različite stvari u strukturi. Bila je to svojevrsna dvostruka montaža – montaža slike i teksta koje su se ispreplitale tijekom cijelog procesa.”
U filmu citirate pjesme Nine Cassian i Forough Farrokhzad. Kako njihova poezija korespondira s filmom?
“Primijetili smo da su propagandne slike i pisma iz tog razdoblja prožeti poezijom, pa je tako nastala ideja o kreiranju poetskog sloja u korespondenciji likova. I Nina Cassian i Forough Farrokhzad bile su poznate feminističke pjesnikinje u svojim zemljama, osebujnih i prekrasnih pjesničkih stilova, koje su se borile za ženske glasove i protiv patrijarhalnih uvjerenja. Njihovi stihovi korespondiraju s feminističkim stajalištima protagonistica filma.”
Film je skrojen u potpunosti od arhivskog materijala. Kako ste se odlučili za taj pristup?
“Prvotna ideja je bila napraviti dijalog između individualnih života ljudi i državno nametnute propagande, u ovom slučaju propagande kojom dominiraju muškarci. Kasnije smo odlučili dodati intimnije i osobnije arhivske snimke kako bismo stvorili novi dijalog između službenog i pojedinačnog na razini strukture slike. Na kraju, najvažnije mi je bilo prikazati pojedinačni život naspram toka velike povijesti, bilo da vidimo neslužbene ili propagandne slike.”
Odakle potječu arhivske snimke te kako je tekao proces prikupljanja i selekcije materijala?
“Izvori su različiti. U Rumunjskoj su došli iz Nacionalnog filmskog arhiva, bivših Studentskih umjetničkih brigada, ali i od privatnih ljudi. Arhiv Ioana Agapija bio je vrlo važan izvor koji smo dobili od njegove kćeri, redateljice Nore Agapi, i zbog toga joj dugujem vječnu zahvalnost. U Iranu smo dobili snimke s Nacionalne televizije, od autora dokumentarnih filmova i pojedinaca. Bio je to dug proces koji je trajao više od tri godine, pun iznenađenja, a katkad i frustracija zbog nemogućnosti pronalaženja specifičnog ili kvalitetnijeg izvora.”
U Vašim prethodnim filmovima također se poigravate granicama između stvarnosti i fikcije. Što Vas je privuklo tom pristupu?
“Da, prošle godine sam napravio kratki film ‘Isti san’, hibridni rad koji kombinira stvarnost i fikciju, također prikazan na ZagrebDoxu. Prije toga me godinama privlačio opservacijski film, a od 2019. i 2020. postao sam zainteresiraniji za pristup koji zamagljuje granice između igranog i dokumentarnog roda. Planiram raditi i jedno i drugo u budućnosti, dokumentarce i igrane filmove, te istraživati više o tome što ih dijeli ili spaja.”
Koji su Vam budući planovi, imate li neki novi filmski projekt na umu ili već radite na njemu?
“Uskoro ću režirati kratki igrani film temeljen na stvarnim događajima, a bavi se diskriminacijom. Radi se više o rekonstrukciji događaja koji su se zbili u javnim prostorima. Također pripremam novi dugometražni film koji je još u vrlo ranoj fazi, tako da trenutno ne mogu govoriti više o tome.”
