Sara Jurinčić, redateljica naklonjena eksperimentalnom izričaju, višestruko je već nagrađivana za svoj film “3. rujna 2015.” (2018) nastao u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma. U novom uratku, dokumentarno-eksperimentalnom hibridu “Valerija” (2023), nastalom u koprodukciji Nomad Studija i Restarta, a koji je na 29. Sarajevo Film Festivala osvojio “Srce Sarajeva” za najbolji kratkometražni dokumentarac, autorica vodi gledatelja kroz putovanje u stvarnost bez prisustva muškaraca, promišljajući isključivo žensku obiteljsku liniju. Koncipiran kao bliski susret autorice sa svojim pretkinjama i osobno istraživanje njihovog svijeta i položaja, film na svojevrstan način odaje počast ženskom rodu. Autorica kroz “Valeriju” istražuje univerzalni pojam žene i ženskog iskustva, žene radnice, majke, stvarateljice, nježno postavljajući i još nježnije tretirajući pitanja o porukama koje šapuću pretkinje kroz svoje tihe portrete na dotičnom otočkom groblju.
Filmska ideja crpi temeljnu inspiraciju u nekadašnjoj tradiciji i običaju da ljudi za svog života izabiru fotografiju koja će ih najbolje reprezentirati nakon što napuste ovaj svijet. Pritom, kamera Ivana Slipčevića, uz domišljatu montažu Tomislava Stojanovića pažljivo i promišljeno bilježi i slijedi put genealoške alegorije. Kroz “Valeriju” se iščitava i istaknuta potreba da kroz mapiranje i proučavanje vlastitih pretkinja, redateljica dublje spozna samu sebe, zamišljajući kako komadiće njih kroz genetski zapis i dalje nosi u sebi, njihov rad, patnju, sjećanja i osjećaje. Poistovjećujući vlastiti bitak i egzistenciju s njihovom, u kadrovima preklapanja svog lica s onima figurama na fotografiji, djelovanjem projektora i svim metamorfozama koje medij postavlja pred naše oko, autorica se poigrava s nerealnim spojevima te vješto hrani promatračku iluziju. Iako je prvenstveno meditativno i emotivno poetičan, film na momente preuzima podton horora, postignut intenzivnom eksperimentalnošću svjetlosnim efektima, odnosno zvukom za čiji je dizajn zaslužan Christian Bo Johansen.
Stilski ekspresivno i atmosferično ostvarenje, angažiranjem jasnih i inteligentnih vizualnih metafora te uspostavom prepoznatljivog filmskog jezika, “Valerija” je u stanju prenijeti suštinsku ideju bez riječi.
Stilski ekspresivno i atmosferično ostvarenje, angažiranjem jasnih i inteligentnih vizualnih metafora te uspostavom prepoznatljivog filmskog jezika, “Valerija” je u stanju prenijeti suštinsku ideju bez riječi, izuzev kratke verbalno-misaone skice na samom početku. Međutim, u scenama s osjetnom intervencijom u filmsku sliku, našlo se i onih bez pokrića, poput prizora živih mrava zarobljenih u medu koji teče preko fotografija, što se čini nepotrebnom žrtvom za besprijekorne, provokativne kadrove.
U svakom slučaju, film Sare Jurinčić privlačan je u svojoj bizarnoj, a opet liričnoj i sugestivnoj igri motivima tipičnima za seoski i težački život, primjerice sakupljanja namirnica koje ondje znače život, kao i aktivnosti povezanih s njima – čišćenjem i održavanjem; s hrabrim podnošenjem i snalaženjem. Primjetno je i oslikavanje vlastite intime kroz prizmu autoričine bake Valerije Fabulić i njenog groba koji dvije žene (redateljica i njena majka) neumorno glancaju. Jurinčić primjenjuje dojmljivu tehniku dokumentiranja slike na slici, odnosno na projekciji slike koju čini vizualno mobilnom, slažući sloj na sloj. Poigravajući se organskim materijalima koji ženskim principom rađanja daju život (npr. korom badema, smokvom i mlijekom iz nje), jednako kao što se poigrava i s ljudskom kožom i kosom na fotografijama, redateljica sve te elemente – zemljane plodove, odnosno proizvode prirode i samog čovjeka – povezuje u jedno čvrsto tkivo. Pritom, iako istražuje cikličnost života, prolaznost svega što jest i, u konačnici, nestajanje pod neumoljivim udarom vremena, tako što udahnjuje život statičnim slikama preminulih, Sara Jurinčić smrt čini opipljivom, protočnom i ne-konačnom.
