Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazano je podosta filmova koji su se bavili predstavljanjem obiteljskih odnosa i dinamika. Uglavnom zanimljivo, dirljivo, dojmljivo, vješto izvedeno i zaokruženo, mada uz različite pristupe, a većinom s jednom zajedničkom odlikom – opuštenom prirodnošću snimanih, protagonista, koje kao da nazočnost kamere i tuđin(a)ca (redatelja i ekipe) u vlastitom prostoru ni najmanje ne smeta da se ponašaju kao da ih i nema, kao da su sami, kao što ih ni u komunikaciji, međusobnoj i s filmašima, ne ometa svijest o tomu da će, uspije li film, njihov privatni život, sa zagledom i u poneki rukavac intime, možda gledati stotine tisuća, pa i pokoji milijun ljudi.
Rečena opuštenost protagonista ne privlači pozornost, ona je načelno neprimjetna, ostavlja dojam njihova normalnog bivovanja, što i jest zamisao, težnja, cilj takvog filmovanja. No vjerojatno će mnogi gledatelj u nekom trenutku pomisliti na to kako bi izgledalo da je, primjerice, kamera u njegovu domu i kako bi se sam osjećao da zna da sve što se tad snimi može izići pred publiku širom svijeta. Pred neznance, ali i pred one koje poznajemo. Pa većina se nas, zar ne, kod kuće ne ponaša jednako u krugu obitelji s kojom svakodnevno živi i onda kad nam dođu gosti, makar i najbliži. Osvijestimo li tu situaciju samog čina i procesa snimanja, koji u većini slučajeva nije kratak, zađemo li načas, u mislima, iza ekrana, možemo uistinu biti fascinirani lakoćom, neopterećenošću, spontanošću kojom subjekti, protagonisti, prihvaćaju filmske uljeze u svoj svijet. Ne toliko njima ponaosob, kao iznimkama sposobnima takvom prepuštanju, već svijetom i vremenom u kojem je to postalo tako uobičajeno.
Jer malene kamere, odnosno naprave za audiovizualno bilježenje, često (malne) istovjetne pametnim telefonima koje danas svatko ima u džepu, a snimaju dovoljno kvalitetno u takoreći bilo kakvim uvjetima, fizički su gotovo nezamjetne, a sveopća fejsbukizacija, instagramizacija, tiktokizacija i ino, popularizirali su i normalizirali prikazivanje sebe i vlastitih doživljaja komu god spojenom na mrežu svih mreža. Nije to, doduše, nešto posve novo, ali čini se da smo ušli u doba u kojem takav, nimalo zazoran odnos snimanih prema snimanju definitivno prevladava.
Tri su poprilično različita, ali u obitelji smještena filma, na 20. ZagrebDoxu i nagrađena. “Četiri kćeri / “Four Daughters” / “Les filles d’Olfa” (2023) Kaouther Ben Hanije Velikim pečatom, a “Drugačija divljina” / “A New Kind of Wilderness” / “Ukjent landskap” (2024) Silje Evensmo Jacobsen Posebnim priznanjem u Međunarodnoj konkurenciji te manjinska hrvatska koprodukcija “KIX” (Elf Pictures / Cinephage / Eclectica / ARTE Francuska / HBO Max; 2024.) Dávida Mikulána i Bálinta Révésza trima nagradama: Velikim pečatom u Regionalnoj konkurenciji, Malim pečatom za film autora do tridesetipet godina starosti i nagradom FIPRESCI.
Film je sniman desetak godina pa glavnoga junaka, Budimpeštanca Sandora zvanoga Šanji, pratimo od njegove osme do osamnaeste godine…
Kako rekosmo, vještinom, predanošću i dirljivošću nije se oskudijevalo, a posebnost “KIX-a” najizrazitije je očitovana u dvjema osobitostima. Film je sniman desetak godina pa glavnoga junaka, Budimpeštanca Sandora zvanoga Šanji, pratimo od njegove osme do osamnaeste godine, a takvo promatranje odrastanja, bilježeno istim okom, rukom i kamerom, u stvarnom vremenu – nije se naknadno posezalo za (nekim tuđim) arhivskim materijalima iz prošlosti – zrači svojevrsnom čarolijom mogućnosti sedme umjetnosti. Drugu je svojevrsnu čaroliju donio, kako se kaže, život sam. Potkraj snimanja Šanji je sudionikom nemilog, kobnog događaja koji će ga dovesti pred sud, što cjelinu boji snažnim nabojem dramatičnosti. Taj završni, sudbonosni čin Šanjijeva sudjelovanja u huliganskom potpaljivanju koje će uzrokovati smrt nedužnog muškarca nije, dakako, bio slućen, a iako zbog svoje tragičnosti uvelike utječe na konačan i ukupni dojam te samim svojim prekretničkim značajem postaje težište cjeline, redatelji su nesretnim događajima pristupili hvalevrijednom odmjerenošću, izbjegavajući senzacionalizam i prosudbe, ostavši kamerom i duhom uz Šanjija, prijateljski, drugarski zainteresirano, baš kao i u dotadašnjem tijeku filma. Ktomu, nije teško vidjeti da bi “KIX” bio podjednako uzbudljiv i zanimljiv čak i da sudba kleta nije uplela prste na taj način.
Suredatelj Dávid Mikulán, tad mladi student filma, također i strastveni skejter, na prvašića je Šanjija naišao slučajno, na ulici, u svom susjedstvu. Kako nas upućuje kratak i efektan uvod, Mikulán je, skejtajući, naprosto snimao na koga je nailazio, a posebno se zainteresirao za živahne, nestašne dječarce, Šanjija i nešto mu starijeg brata Viktora, koji su se, bez nadzora odraslih, puni životnog elana, igrali i ludovali na otvorenom. Mikulán se s njima više-manje sprijateljuje, upoznaje im i obitelj, radničku, siromašnu, skućenu u malenom, derutnom stanu, te tijekom godina naprosto digitalno ovjekovječuje prilično neodoljivo ozarena lica i bodre aktivnosti i akcije neumornih, nepromišljenih i neodgovornih palivraga. Stasajući u tinejdžera, Šanjija će sve neumitnije pritiskati teret zbilje, no vragolanska iskričavost neće se izgubiti.
Drugi redatelj Bálint Révész će se, saznajemo u izvanfilmskim intervjuima, u film uključiti znatno kasnije i Mikulána, koji je snimao više iz radoznalosti i zabave negoli s nekom ozbiljnjom idejom na umu, nagovoriti da ostvare cjelovečernje djelo; a da bi preobilje materijala oblikovali u devedesetminutnu cjelinu trebalo im je čak osamdeset (!) tjedana, tj. godinu i pol montaže.
Zvuči to kao određeno iznenađenje, jer “KIX” se naoko čini lakoruko, igralačko-gerilski sklopljenom cjelinom kinoklubaškog duha koja je stilom izvedbe – dinamičnim ritmom, često treskavom kamerom iz ruke, često voženom na skejtbordu, često prljavom slikom, određenom kaotičnošću i neurednošću, neumoljivim nizanjem sugestivnih istržaka uglavnom nezaokruženih, ali savršeno čitljivih prizora – posve usklađena s onime što ponajprije želi prenijeti. A to su zanosno vrckava neukrotivost i nezaustavljiva prštavost nezauzdanih dječaka uvijek spremnih na psine i neslane šale, razigranih, radoznalih, maštovitih, drskih, odvažnih, destruktivnih, autodestruktivnih, konstruktivnih mališa, vrutaka energije koje bi se konvencionalno moglo okarakterizirati zločestima i neposlušnima, no koji jesu umilni i dobrodušni te očaravaju nepatvorenom djetinjom vedrinom, joie de vivreom kakav većini čeljadi nedostaje i u tim godinama.
