PočetnaIntervjuiKatarina Lukec: "'Đe je kruva nema gladi' vidim kao poetiziranje ideje doma"

Katarina Lukec: “‘Đe je kruva nema gladi’ vidim kao poetiziranje ideje doma”

|

Već smo govorili o najvećem broju hrvatskih dokumentaraca u Regionalnom programu ZagrebDoxa u recentnoj povijesti. Jedan od njih je i “Đe je kruva nema gladi” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.). Autorica je Katarina Lukec (Bjelovar, 1992.), koje se još sjećamo s Restartove Škole dokumentarnog filma i njenog kratkometražnog filma “D26” (2018). Katarinin najnoviji dokumentarac prikazuje interakcije mahom starijih seljana okolice Knina, s glavnim protagonistom koji u putujućoj trgovini – kombiju dostavlja/prodaje potrebne namirnice.

Naša sugovornica je završila Filozofski fakultet u Zagrebu 2017. godine s diplomama magistre edukacije hrvatskog jezika i književnosti te magistre etnologije i kulturne antropologije. Tri godine kasnije upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, dokumentarni smjer diplomskog studija Filmske i TV režije. Diplomirala je prošle godine, a “Đe je kruva nema gladi” upravo je njen diplomski film koji će na 20. ZagrebDoxu doživjeti hrvatsku premijeru.

Interes za filmsku umjetnost kod nje je, govori, prije svega krenuo kroz stvaranje i igru. Krajem osnovne škole postali su jako dostupni digitalni fotoaparati s mogućnošću snimanja videozapisa, pa je kao članica novinarske grupe radila videozapise, također i pohađala radionicu montaže. Videe je radila i s bratom, trudila se da sve ima glavu i rep. “Sve me to oblikovalo, a kasnije je doseglo i višu razinu”, ističe Katarina. Zatim dolazi studij etnologije i kulturne antropologije gdje postoji kolegij posvećen vizualnoj antropologiji, odnosno etnografskom filmu. Tako je nekako, ističe, došla i do dokumentarnog filma: kroz metodologiju, znatiželju i želju za dijeljenjem vlastitih saznanja i pogleda s drugima.

Kako Vam je bilo odrastati u Ivanskoj nedaleko Bjelovara i koliki je šok predstavljao kasniji odlazak u veću sredinu poput Zagreba?

“Na selu sam se vrlo rano uključila u rad Nezavisne udruge mladih Ivanska, gdje sam zapravo sudjelovala u stvaranju kulturne scene. Tako sam konzumirala kulturu, uključujući filmove. Prvi filmski festival koji sam posjetila bio je bjelovarski DOKUart; takve stvari su važne za pojedince poput mene koji dolaze iz ruralnih krajeva. Uzimaš ono što ti se daje, ali mora doći jako blizu tebe da shvatiš da si pozvan da to uzmeš. Odlazak u Zagreb nije bio nikakav šok; u Zagreb smo sa školom išli na predstave, u kino, muzeje… Cijela Hrvatska teži Zagrebu, a pogotovo središnja Hrvatska odakle i ja dolazim. Tako da sam s osamnaest godina jedva dočekala odlazak u Zagreb i slobodno kretanje: sjedneš na tramvaj i direkt se odvezeš na koncert. A eto, kojih trinaest godina poslije, i Zagreb mi je postao malo previše.” (smijeh)

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Đe je kruva nema gladi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Đe je kruva nema gladi”

Sjećamo Vas se po dokumentarcu “D26”, zatim je tu “Miris poda” s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu… Pohađali ste i još dvije filmske škole u Beogradu i Krškom?

“Da, da. Kao što već znate, nisam jedina na našoj maloj doku-sceni koja je slijedila tu prirodnu progresiju. Nakon završetka prvog faksa, okuražila sam se i prijavila na Restartovu Školu dokumentarnog filma. Bili smo složna generacija i neki od njih su mi i danas jako bliski prijatelji. Predivna podrška koju dobivam od tih ljudi bila je ključna za moj nastavak bavljenja filmom. Nakon Restarta otišla sam i na Školu vizualne antropologije u Beogradu, te radionicu dokumentarnog filma u Krškom, gdje sam radeći s drugim ljudima u kreativnom okruženju, zacementirala svoju odluku o bavljenju filmom. Na koji god način. Pa sam to učinila i službenim odlaskom na ADU.”

Odakle ideja za snimanje ovog dokumentarca?

“‘Đe je kruva nema gladi’ krenuo je kao film o životu pasivnih krajeva. Bila mi je ideja kroz pokretnu trgovinu prikazati pasivan, no vizualno atraktivan kraj, težak za život, rijetko naseljen, sa živopisnim i filmičnim ljudima. U početku sam zamislila film kroz jednog protagonista koji će spajati male priče – doslovno i preneseno, no to mi nije uspjelo zbog logističko-produkcijskih razloga, vremenskog okvira i željom da diplomiram u roku. Tako da sam zapravo otišla u poetiziranje ideje doma kroz tri blaga portreta protagonista. Tako ja vidim svoj film.”

“Đe je kruva nema gladi” je smješten u dalmatinsko zaleđe, okolicu Knina gdje uglavnom žive hrvatski građani srpske nacionalnosti. Koliko je ta premisa imala ulogu u snimanju ovog filma, u smislu razbijanja i danas prisutnih predrasuda po nacionalnom ključu? Kako uopće izgleda život ovih ljudi udaljenih od gradskih središta?

“U početku sam naivno htjela napraviti film o pasivnom kraju bez osvrtanja na nacionalni ključ. Ispostavilo se da je to zapravo nemoguće, pa se samo krenulo nametati kao tema, ali na jedan vrlo neposredan način koji sam odlučila zadržati u filmu. Činjenica je da su ti ljudi morali otići iz svojih domova i da im je život prekinut na onoliko godina koliko su morali izbivati iz njih. Znam, zli jezici će reći da nisu morali, ali strah od ostanka je nažalost bio opravdan ako se osvrnemo na zločine u selima gdje su ljudi odlučili ostati ili činjenicu da su im kuće spaljene. Što se dogodilo i nekima od protagonista iz filma.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Đe je kruva nema gladi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Đe je kruva nema gladi”

“Nakon višegodišnjeg izbivanja vratili su se u znatno izmijenjenu svakodnevnicu i život kojem je trebalo mnogo godina da dobije neki iole normalan ritam. Nekima od protagonista, kao i ljudima koje sam upoznala, djeca ili rodbina nisu se htjela vratiti u rodna sela. Između ostalog, jer su izgubili osjećaj doma. Danas ni nema mnogo drugih razloga koji bi ih vezali za taj kraj. Zato i ističem u opisu filma da su ovdje ekonomski razlozi iseljavanja duboko isprepleteni s političkim, a poluprazna sela sama se nameću kao tema kad prolazite kroz njih. Pogotovo ako su od kamena pa tako čvrsto, gotovo inatljivo stoje.

“Sela gdje je sniman ovaj film zapravo automobilom nisu jako udaljena od Knina gdje se nalazi sve potrebno za život. No, s obzirom na to da je većina stanovništva starije životne dobi, pokretna trgovina im je od izuzetne važnosti. Skromni su to ljudi, ne treba im puno za život, odatle i naziv filma… Tamo ima sela koja donedavno nisu imali proveden vodovod ili struju, ali ako dobro pratim, sve se to riješilo ili je u postupku rješavanja. Svi kao glavni problem ističu nedostatak ljudi, potrebu za socijalnim kontaktom. Svi konstantno uspoređuju tu življu prošlost s današnjim stanjem. To se vidi i u kontaktu protagonista Borka s njegovim kupcima, jer on osim namirnica donosi i razgovor, informacije… To me također privuklo temi na samom početku.”

Film je svjetsku premijeru imao prošle godine na uglednoj Doclisboi. Kakva su iskustva iz Portugala i kako je uopće došlo do međusobnog kontakta?

“Do Doclisboe sam došla vrlo jednostavno – preko platforme FilmFreeway. Mislim da je tu ključna i dobra suradnja Doclisboe i ADU-a, pa su odlučili pogledati i moj film. Naravno, kad prijavljuješ film na velike festivale, velika je stvar da ga netko uopće pogleda od početka do kraja. I tako su me odabrali, na moju veliku radost i iznenađenje. Bilo je jako ugodno: od samog Portugala koji sam prvi put posjetila, do organizacije i kolega iz selekcije.”

Vaše poglavlje s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu je završeno. Što ćete najviše pamtiti iz tog razdoblja i mislite li se filmom ozbiljnije baviti u životu? 

“ADU me dosta usmjerio na promišljanje o samoj strukturi filma, dramaturgiji, pisanju… Da nije dovoljna samo ideja, već način na koji ćeš ju raspisati, osmisliti, prenijeti drugima; dok su prethodna radionička iskustva bila, da tako kažem, kreativnijeg radnog okruženja. Sad mi se to sve treba slegnuti pa ćemo ići dalje. Filmom se definitivno namjeravam baviti i dalje, samo što ozbiljnost njegovim bavljenjem ovisi o više faktora, od kojih su neki izvan mog dosega.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.

Renata Poljak: “Imamo dokumentarna svjedočenja o ženama strašne snage”

Renata Poljak je na 20. ZagrebDoxu, u sklopu Regionalne konkurencije, predstavila svoj najnoviji film, "Šume šume" (2024).

Tri dana dokumentaraca na 18. Vox Feminae Festivalu

Tri dana filmskog programa 18. Vox Feminae Festivala donosi raznoliku selekciju filmova koji se bave temama rodne ravnopravnosti, seksualnosti i ženskog nasljeđa.

Niz hrvatskih dokumentaraca i projekata na 17. Beldocsu

Na ovogodišnjem, 17. Beldocsu (22. - 29. svibnja), bit će prikazan cijeli niz hrvatskih dokumentarnih filmova.

17. Subversive Film Festival: “Favoriten” – Gospođa Idiskut i njeno odeljenje

"Favoriten" (2024) austrijske autorke Ruth Beckermann, prati jedno odeljenje najveće osnovne škole u bečkoj četvrti Favoriten.

Karla Crnčević: “Zajednica iz ‘Zemlje za nas’ funkcionira kao sigurno mjesto”

Redateljica Karla Crnčević porazgovarala je s nama prije skorašnje premijere svog filma "Zemlja za nas" (Zagreb film, 2024.).

Jučer otvoren 17. Subversive Festival

U zagrebačkom kinu Kinoteka jučer je otvoreno sedamnaesto izdanje Subversive Festivala.

Projekcija “El Shatt – nacrt za utopiju” u Hrvatskom državnom arhivu

U Hrvatskom državnom arhivu, 23. svibnja u 18 sati, bit će prikazan film "El Shatt - nacrt za utopiju" Ivana Ramljaka.

Otvorene prijave za 18. DORF

Otvorene su prijave za osamnaesto izdanje Festivala dokumentarnog rock filma DORF.