“Glupane, glupi” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.) Andrije Tomića nadaje se očuđujućom, uvjerljivom dokumentarno-eksperimentalnom autobiografskom crticom osobito efektnih i nadahnutih snimateljskih kušanja Tina Ostrošića.
Početno, posve obična, svakodnevna radnja. Ne osobito zanimljiva, ni po čemu posebna, niti u konkretnom slučaju i po čemu različita od najrutinskije rutinskog, najbanalnije banalnog, najsvagdanskije svagdanskog. Mladić na tramvajskoj postaji, pa u tramvaju. Za mraka. Načinom snimanja i kadriranja, pak, kao i montažno redateljskim pristupom, konceptom, odlukama, namah mjera očuđenja, tajanstvenosti, prijetnje. Gotovo ni iz čega – nešto. Slika neoštra, zrnata/pikselasta, kadrovi prekraćeni, polučitki, nemirni, iz ruke, kao kradom ukradeni, kao da predmet zanimanja ne uspijevaju zabilježiti zadovoljavajuće pregledno. Koliko je moguće, glava, lice, u krupnom planu, iako nikad bistro razaznatljivo. Prostorno kontekstualizirano u naznakama, dezorijentirajuće. Svjetla kao da je premalo, ne vidi se najbolje, prevladava tama pretežno smeđih valera, a u materijalu zaostale su, zalutale, usputice, slučajno uhvaćene kratke, gotovo brišuće panorame, švenkovi, viškovni nusproizvodi pomaka uključene kamere odavde donde. Potom, rekreacijski nogometni dvoranski trening, predočen tek nešto urednije, no također u rastrzanim, mozaičnim istršcima.
Odmah uspostavljenom ugođaju nespokoja, nervoze, neizvjesnosti, zlosluća, uz dokumentarni zatečeni zvuk (montažer i snimatelj zvuka je Toma Širok), brzo će se pridružiti glas pripovjedača, očito tomu nevičnoga neprofesionalca koji gdjekad guta slova i nerijetko izrekne štogod nerazumljivo, a dojam je da, u prvom licu, kao prijatelj mu, govori o mladiću kojeg gledamo. O događajima iz prošlosti, vremenu kad je ovaj došao u novu osnovnu školu. Volio je nogomet. Nije, čujemo, bio uzorito dijete, više nestašan, nepouzdan, neuklopljen. Problematičan. Valjda, pomišljamo, i ne želi da ga se sad snima, pa zato kriomice, sa sigurne udaljenosti. Neuglađenost govorenog u skladu je s neurednošću slikovnog. Naoko, sve pomalo improvizirano, zbrzano, nedotjerano.
“Glupane, glupi” Andrije Tomića nadaje se očuđujućom, uvjerljivom dokumentarno-eksperimentalnom autobiografskom crticom osobito efektnih i nadahnutih snimateljskih kušanja Tina Ostrošića.
Pokazat će se, međutim, da ispred kamere nije onaj koji smo mislili da jest, već sam pripovjedač koji će, kao protagonist, drugim dijelom filma početi komunicirati izravno u kameru, s kamerom, s gledateljem. Neposrednijim poniranjem u prošlost, koje prestaje biti prepričavanjem, a počinje biti proživljavanjem, u sliku će ući novi efekt, onaj nalik iskrivljenog ogledala, koji nepravilno, čini se i ne posve kontrolirano, izobličuje viđeno. U tom izlagačkom preokretu, izvedenom glatko, nenaprasno, prirodno, izvanprizorni će narator biti ukinut, a mladić u kadru povest će jednostrani dijalog s bivšim, osnovnoškolskim drugom, za kojega je tada mislio da mu je prijatelj i tako iznijeti svoja prisjećanja na nemile djetinje traume, izdaje, prijevare, razočaranja, nasilja. Sve to odnoseći se prema kameri kao prema rečenom nevaljalcu, čime se osnažuje ispovjednost i izravnost. Jer obraćati se kameri znači obraćati se i gledatelju pa se, htjeli – ne htjeli, počinjemo osjećati uvučenijima u slučaj nego da nam se o njemu zbori objektivno, postranično.
Istovremeno, moguće se oblikuje i pitanje je li se nervozan protagonist sada uzbudio preko mjere, je li si štogod umislio, je li možda paranoičan, duševno nestabilan? Ili si, eto, od prigode do prigode, na taj način daje oduška kako bi se nosio s traumom koja ga još prati. Tmina, neurednost slikovnog i izlagačkog te ton svojevrsne smušenosti, košmarnosti, skladno korespondiraju i filmotvorački upečatljivo predočavaju to što se želi iskazati, a publici sklonoj izrazu eksperimentalnoga roda – igrama apstraktnoga i optičkoga, istraživanju medija – istodobno nudi nemalo zamamnih atrakcija iz toga područja. Zacijelo ne neviđenih, ali domišljato usloženih.
Možda bismo, tek radi zapažanja, mogli spomenuti i da, iako izvedbeno uvelike različit, “Glupane, glupi” temom, sadržajem i tonom priziva još jedan dojmljiv ovogodišnji kratki hrvatski studentski film o vršnjačkom nasilju, animirani “Ispod maske” (2023) Dariana Bakliže.