Silvestar Kolbas kao direktor fotografije nije imao sreće s najprestižnijim formatom dugometražnog igranog filma – snimio je samo dva takva naslova (“Diploma za smrt” Živorada Tomića 1989. i “Noćni brodovi” Igora Mirkovića 2012.), ali je zato, slično koju godinu mlađem Borisu Poljaku, snimao i režirao vlastite, vrlo zapažene autorske radove. Dok je Poljak briljirao u formatu kratkometražnog eksperimentalnog dokumentarca, varirajući isti model voajerske skrivene kamere s jakim teleobjektivom u nizu filmova, Kolbas je najvažnije autorske uratke ostvario u snažno (auto)biografski obilježenom dugom dokumentarnom metru. U “Sve o Evi” (Factum, 2003.) bavio se takoreći očajničkom željom svoje druge supruge da dobije dijete putem umjetne oplodnje; u “Ratnom reporteru” (Factum / Zagreb film; 2011.) u središte je stavio sama sebe, svoje djetinjstvo, obiteljski background, reportersko učešće u Domovinskom ratu i kako je ono utjecalo na njegov život; da bi u najnovijem ostvarenju “Naša djeca” (Factum, 2024.) tematizirao vlastitu aktualnu obitelj. Ovdje se bavi većinom likovima poznatih iz “Sve o Evi” – drugom suprugom Natašom, sinom iz prvog braka Jakovom, kćeri Evom, samim sobom (Eva i on sam sada dobivaju daleko veći prostor nego u ranijem filmu), ali i novim karakterom, posvojenim sinom Antom. Dakle, “Naša djeca” svojevrstan su nastavak “Sve o Evi”, ali s uključenim postupkom autorova verbalnog pripovijedanja u offu koji se nastavlja na “Ratnog reportera”.
Kolbas narativ gradi kombinacijom, nazvat ću ga tako, arhivskog materijala (neka vrsta found footagea), tj. građe koju je snimao dok su mu djeca odrastala, te aktualnih snimaka, odnosno izmjenjivanjem izravnog svjedočenja slikom i dijalozima te vlastitog promišljanja i komentiranja obiteljske situacije. Također, uporabio je zanimljivo dramaturško rješenje u vezi lika Ante: poznavatelji Kolbasova prethodna dva dugometražna ostvaraja uočit će Antu kao novo dijete u autorovoj obitelji, ali tek će na otprilike polovici filma, kad autor to otkrije, shvatiti da je Ante usvojeno, a ne biološko dijete Kolbasovih. Na taj način dobiva se na dramaturškoj i psihološkoj dinamici, a možda ponajprije izbjegava da gledatelji Antu od početka filma gledaju, htjeli-ne htjeli, drugim očima nego ostalo dvoje djece.
Bitno je i da Kolbas prakticira kombinaciju linearnog i nelinearnog pripovijedanja; naime, dubinska nit naracije kreće se kronološki unaprijed, ali je ometana kontinuiranim povratcima u prošlost putem spomenutog found footagea. Tako se dobiva svojevrsna mozaičnost, tim prije što svaki od likova na neki način ima vlastitu perspektivu. Štoviše, svaki od njih barem u jednom trenutku držao je kameru u rukama pa se može reći da sam Kolbas nije imao ultimativni nadzor nad pogledima, ali za pretpostaviti je da je njegov pogled u konačnici, putem montaže, bio odlučujući.
“Naša djeca” nisu samo strukturalno nego i psihološki složeno djelo u kojem se izmjenjuju različite, često izrazito suprotstavljene emocije…
S tim u vezi javlja se pitanje etičnosti, jasno prisutno i u “Sve o Evi”, samo ovdje još intenzivnije – koliko autor ima pravo izložiti intimu drugih ljudi javnom pogledu, u slučaju ova dva filma intimu članova vlastite obitelji, u ime takozvanog višeg umjetničkog cilja? U filmu je podosta prizora u kojima supruga i djeca protestiraju protiv toga da ih autor snima, supruga i eksplicitno kaže da nije bila za taj njegov projekt obiteljskog dokumentarca, a i završni autorov natpis svjedoči o tome: “Volio bih kad bi moji bližnji ovaj film doživjeli kao iskaz ljubavi”. Kolbas je očito svjestan toga koliko je umjetnički rad koji je polučio delikatan i da bi mu oni koje je njime tematizirao mogli zamjeriti, mada je teško povjerovati da bi film bio javno prikazan bez njihova pristanka. Pritom nema razloga sumnjati u njegov statement, u njegovu ljubavnu motivaciju, međutim prilično je jasno da ljubav prema obitelji nije bila jedini pokretač, nego da je važan motivacijski čimbenik bila i želja da se stvori što snažniji umjetnički rad. I u tome je autor nesumnjivo uspio.
“Naša djeca” nisu samo strukturalno nego i psihološki složeno djelo u kojem se izmjenjuju različite, često izrazito suprotstavljene emocije, u kojem nema previše trenutaka nalik idili, premda nježnosti ima podosta, a mnogo je onih koji slikaju neugodna stanja, velike frustracije, čak bezizlazje. Pritom je glavni problem nemogućnost razumijevanja roditelja s djecom, zapravo prije svega sa sinovima koji su se strahovito otuđili od oca, majke i sestre. Većina tih problema jest sastavnica života valjda svake obitelji, no neke su stvari i specifične – velika većina obitelji nema usvojeno dijete, dijete koje prekida svaku komunikaciju s ostatkom obitelji, dijete čiju je nasilničku brutalnost zabilježila javna nadzorna kamera. Kolbas beskompromisno takve trenutke stavlja u film, kao i niz drugih (npr. višestruko slamanje supruge pred kamerom i plač), da bi završio u donekle pozitivnom tonu, no nipošto nekakvim iznuđenim happy endom nego ostavljajući stvari otvorenima. “Naša djeca” dojmljivo su ostvarenje, možda ne u rangu antologijskog “Ratnog reportera”, ali svakako film koji zavrjeđuje veliku pažnju i svaku preporuku.
