PočetnaRecenzije20. ZagrebDox: "Radije bih bila kamen" - Mala Jela sjedi na kamenu

20. ZagrebDox: “Radije bih bila kamen” – Mala Jela sjedi na kamenu

|

Prva rečenica u filmu “Radije bih bila kamen” (Studio Pangolin, 2024.) Ane Hušman – “Mala Jela sjedi na kamenu” – suštinski, gotovo pa logikom haiku poezije, kako po senzibilitetu i jednostavnosti, tako i po dubokoj povezanosti s prirodnim okolišem, jedinstveno i skladno uvodi gledatelja/icu u senzibilitet cjelokupnog ostvarenja. No, navedeni iskaz, kao i mnogi dijelovi voice-overa u ostatku filma, u kontrastu su s prikazanim na ekranu; dapače, u dijametralnoj su suprotnosti. Osim prethodno spomenutog uvoda u suptilnost izričaja i povezanosti s krajolikom, autorica Ana Hušman daje do znanja kako će tekstura prikazanog – snimane prirode te izbora medija i tehnike snimanja (analogna, digitalna kamera i obiteljski arhivi), kako na auditivnoj tako i na vizualnoj razini, biti jedna od bitnijih estetskih okosnica filma. Materijalnost prirode i društva, odnosno tehnologije, njezino nastajanje i nestajanje te konstantna metamorfoza kao i sjećanje na istu, pozivaju gledatelje/ice na filmsku meditaciju Likom, fragmentima autoričine ženske obiteljske prošlosti iz krajolika te (djetinjih) sjećanja na istu.

Jedan od zasigurno iščekivanijih regionalnih ostvarenja na ovogodišnjem ZagrebDoxu, eksperimentalno-dokumentarni “Radije bih bila kamen” premijerno je prikazan na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a nominiran je i za Europsku filmsku nagradu. Film se se lako može smatrati jednim od uspješnijih ovogodišnjih djela hrvatske eksperimentalne dokumentaristike; uz autoričin očiti fokus na teme krajolika i obiteljske povijesti te sjećanja utkana u isti, “Radije bih bila kamen” propituje odnos živog i neživog, ali i uopće status onog neživog, odnosno mogućnosti oživljavanja i komunikacije s naizgled neživom materijom u prirodi. Tako, primjerice, autorica Ana Hušman, ujedno i naratorica u filmu, pričajući o (unutarnjem) životu protagonistice Male Jele, konstantno naglašava, a ujedno i propituje odnos subjekta i objekta, kako kroz naraciju o životu Male Jele, tako i u suodnosu čovjeka i njegove okoline. Tijekom filma se postepeno počinje nazirati jedno od glasnijih filmskih pitanja koje Hušman postavlja pred sebe kao redateljicu i svoje gledatelje – odnos moći, već spomenut odnos živog i koncepta neživog u prirodi, ali i filmskog subjekta i objekta te kojim filmskim tehnikama taj kompleksni odnos prikazati.

Radije bih bila kamen” tako nastoji promišljati o zamršenim slojevima ljudskog identiteta i njegove povezanosti s prirodnim krajolikom, krojeći filmski mozaik introspekcije i promatranja unutarnje ljudske i vanjske prirode. Kombinacijom meditativnih kadrova ličkog krajolika, narativnih fragmenata i prizora snimanih gotovo u stilu magičnog realizma, postignutim snimanjem sa Super-16 kamerom, Hušman poziva gledatelje na kontemplativno putovanje. Ono na kojem se brišu granice između stvarnosti i mašte, potičući na razmišljanje o fluidnosti i neprestanoj mijeni istih. Kroz niz vinjeta i sličnih trenutaka, autorica istražuje na koji se način identitet konstruira, dekonstruira i pregovara unutar konteksta osobnih i kolektivnih iskustava u životu Male Jele, koju bismo mogli promatrati kao personifikaciju izoliranosti ličkog krajolika. Također, i ogromne slobode uma i tijela koji navedeni krajolik ima potencijal pružiti individui.

Uz sve navedene stavke ovog višeslojnog filmskog istraživanja, identitet i metamorfoza istog zasigurno je jedna od fokusnih točaka filma “Radije bih bila kamen”.

“Radije bih bila kamen” prolazi kroz različite fizičke i metaforičke krajolike, dok se kreće temama sjećanja, pripadnosti i transformacije. Jedan od najupečatljivijih aspekata filma njegov je vizualni jezik – Hušman koristi širok raspon kinematografskih tehnika, uključujući analognu i digitalnu kameru te arhivske fotografije, kao i kombinaciju crno-bijele tehnike, te kolor. Jukstapozicija navedenih različitih elemenata, izuzetno je važan narativni, ali i montažni element, budući da se film, gotovo pa eliptično razvija i postepeno dekonstruira, do njegovog kraja, i postepenog uništenja onog, barem u filmu, naizgled vječnog i nepromjenjivog – prirodnog okoliša i materije. Štoviše, film izbjegava tradicionalne narativne konvencije u korist eliptičnijeg pristupa pripovijedanju. Hušman pretpostavlja linearnu kronologiju u korist fragmentirane, nelinearne strukture, pozivajući gledatelje da sami sastavljaju narativnu slagalicu. Ovaj nekonvencionalni stil pripovijedanja odražava fragmentiranu prirodu samog sjećanja, kao i fragmentiranu prirodu identiteta, sugerirajući da su oboje inherentno subjektivni i otvoreni za tumačenje.

Kamen, više kao metafora nego kao specifičan, određeni fizički objekt u polju na kojem je Mala Jela sjedila i bio konstanta neprestanoj i okrutnoj promjeni i prolaznosti vremena u njenom životu, biva također uništen naglom eksplozijom u kamenolomu. Navedeni, vrlo nagli preokret i odmak od romantizirane slike prirode u obliku prikaza eksplozije kamena, naglašava fragmentirane prirode identiteta, ističući načine na koje je oblikovan međuigrom prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i fantazije.

Uz sve navedene stavke ovog višeslojnog filmskog istraživanja, identitet i metamorfoza istog zasigurno je jedna od fokusnih točaka filma “Radije bih bila kamen”. Materijalnost, kako živa tako i ona naizgled neživa, prikazana je u različitim stanjima preobrazbe, brišući granice između ljudskog i neljudskog, živog i neživog. Ova fluidnost i nestalnost, pa i nesigurnost u budućnost, preispituju prirodu identiteta, pozivajući gledatelje da promisle svoje unaprijed stvorene predodžbe o sebi i drugosti, kao i vlastitom okolišu u odnosu na osobnu prošlost te njegov utjecaj na istu.

"Radije bih bila kamen"
Redateljica, scenaristica i producentica: Ana Hušman
Direktor fotografije: Ivan Slipčević
Montaža: Iva Kraljević
Glazba: Ivan Zelić
Produkcija: Studio Pangolin
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 24 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.
Redateljica, scenaristica i producentica: Ana Hušman<br> Direktor fotografije: Ivan Slipčević<br> Montaža: Iva Kraljević<br> Glazba: Ivan Zelić<br> Produkcija: Studio Pangolin<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 24 minute20. ZagrebDox: "Radije bih bila kamen" - Mala Jela sjedi na kamenu