Hrelić je zasigurno najpovoljnije prodajno mjesto u Zagrebu, no njegove niske cijene omogućuju barem dva važna čimbenika. Kao prvo, roba na Hreliću u pravilu je rabljena ili je općenito prošla dugi put do kupca, što znači da ne može biti plasirana u uobičajenoj maloprodaji. Kao drugo, njena ponuda je potpuno nestrukturirana, nasumična, tako da se kupovina pretvara u svojevrsnu igru na sreću, pustolovinu koja počiva na logici nešto će se već naći. Taj zagrebački buvljak od 1970. godine jest mjesto i događanje za koje svi građani znaju, ali ga ne posjećuju nužno redovito kao što je to slučaj s dostupnijim tržnicama u središtu grada ili pojedinačnim stambenim četvrtima. Međutim, za razliku od buvljaka na Britanskom trgu, primjerice, Hrelić i dalje nudi jedinstveno negentrificirano iskustvo. Taj je nedjeljni sajam, koji se u nešto manjem opsegu održava i srijedom, i dalje nemoguće svesti na urbano pomodarstvo – naprotiv, Hrelić čuva blatnjav, čađav, kaotičan karakter margine kakva bi zanimala Krstu Papića ili Živojina Pavlovića.
Kratki dokumentarni film “Brdo stvari” Tonija Jelenića (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.) iz ovogodišnje konkurencije Liburnia Film Festivala – koji je na njemu osvojio Nagradu za najbolji regionalni film – portret je sredovječnog prodavača Pere koji na Hrelić dolazi, kako sam objašnjava, otkako je shvatio da je takav posao znatno lakši od onog električarskog, u njegovoj struci. Jelenić potpuno izbjegava talking heads pristup i uvodi Peru u offu, kroz njegove komentare montirane u pozadini statičnih total planova buvljaka. Prije nego što ga kamera uopće i uhvati u kadru, Pero nastupa kao čovjek iz naroda, koji se pritom ipak nastoji i istaknuti svojom bistrinom i humorom.
Za razliku od onih koji na Hrelić dolaze tek toliko, nadajući se da će nešto sitno prodati, Pero se ponosi svojim istinski poduzetničkim duhom. Istovremeno, on nije imun na sitne slabosti ljudskog ega poput potrebe da se uspoređuje s drugima. Prepričava kako je jednom povezao nekoga tko se isto tako zaputio prodati robu na Hreliću, no promatrajući ga, Pero je sam sebi rekao “ja se vozim kao gospodin, nafta je unutra, idem prodavat’, al’ on je u znatno, znatno nižem rangu”. Jednako tako, konstatirat će da “ima dobrih kupaca, ima dobrih ljudi”, ali smatra da neće pretjerati ako kaže, “60 posto je budala”.
“Svi su nešto rekli, a neki nisu rekli ništa”, Perina je izjava koja bi mogla steći čak kultni status, izrečena u sklopu priče o radijskoj emisiji koju je nekada ranije poslušao.
Kamera bilježi i kratke Perine interakcije s kupcima, otkrivajući Perinu nepopustljivu stranu – on u pravilu ne odstupa od cijene koju traži za svoju robu, koja se uglavnom sastoji od starih radioaparata o kojima može potencijalnim klijentima udijeliti i pokoji savjet. “Da sam pekar, prodav’o bi’ perece”, njegova je deviza kojom komunicira stručnost i vlastitu dugovječnost u poslu. Pero je zapravo pun idiosinkrazija koje je potrebno čuti u ambijentu samoga Hrelića, što Jelenić upravo dobro i izvodi u svom filmu, pružajući dojam gledatelju da je doista na licu mjesta, pred Perinim štandom.
“Svi su nešto rekli, a neki nisu rekli ništa”, Perina je izjava koja bi mogla steći čak kultni status, izrečena u sklopu priče o radijskoj emisiji koju je nekada ranije poslušao. Zapravo je prava šteta što film ostaje na razini tek nekoliko crtica iz Perine svakodnevice, koja u Jelenićevim rukama ima izrazit filmski potencijal. Nadalje, Hrelić se ovdje otkriva kao pravo vrelo brojnih drugih zanimljivih priča i pripovjedača koje bi vrijedilo istražiti. “Brdo stvari” ostaje nezaokruženo, otvoreno, što uopće nije nužno loše, ali ostavlja prostora za još. Jeleniću je ovo inače drugi film na ovogodišnjoj Liburniji, uz isto tako kratkometražni i osebujnim protagonistom obilježeni “Hrvatska kuča” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.). Sudeći još prema starijem Jelenićevom kratkom portretu “Martin Torpedo” (Filmaktiv, 2021.), riječ je o obećavajućem autoru od kojega bi bilo lijepo dočekati i dulji format.