PočetnaIntervjuiGoran Dević: "Kad su vidjeli da politička elita dolazi preko reda, ljudi su zaključili da cijepljenje nije loše"

Goran Dević: “Kad su vidjeli da politička elita dolazi preko reda, ljudi su zaključili da cijepljenje nije loše”

|

Nekoliko dana nakon velike vijesti o ulasku najnovijeg filma Gorana Devića u natjecateljski program 31. Sheffield DocFesta, porazgovarali smo za naš YouTube kanal s jednim od najvećih živućih hrvatskih dokumentarista. “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost, 2024.) prati događaje za vrijeme cijepljenja protiv koronavirusa na zagrebačkom Velesajmu, odnosno iskrene međusobne razgovore ljudi i medicinskog osoblja. Film je, podsjetimo i to, pomalo senzacionalno potkraj prošle godine otkupio BBC, za područje Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Tvoj novi film “Paviljon 6” imat će svjetsku premijeru na 31. izdanju Sheffield DocFesta, najvećeg dokumentarnog festivala Ujedinjenog Kraljevstva i Irske. Nipošto beznačajna vijest za domaću filmsku industriju, naravno i tebe kao autora.

“Kad radim film, to sve ide iz nekih prizemnih razina. Znači, meni padne nešto na pamet i u pravilu već drugi dan bez ikakvih sredstava, zajedno s dva prijatelja, na nekim sendvičima, krećemo snimati. Ovo je bio film koji smo, što bi se reklo – na divlje snimali nekih šesnaest dana. Tako da dokud dobaci – jer radim na taj način – mislim da je super. A opet, kad žicam ljude da krećemo raditi, bez plaće; o mojoj, naravno, ni ne govorimo… Ja gađam još i više, tako da moja ambicija nije zadovoljena sa Sheffieldom, iako sam jako sretan ulaskom na taj festival.”

Možda da nam malo proširiš priču i pozadinu kontakta sa Sheffieldom?

“O tome ne znam puno. Znači, unutar našeg tima u Petnaestoj umjetnosti, bavim se odabirom onog što bih ja trebao snimati. Tvoj imenjak Hrvoje Osvadić i ljudi koji surađuju s njime, rade ono najbolje za plasman tog filma, bilo na televizije ili filmske festivale. Tako da je tu tehnika vrlo jednostavna – mi prvo napravimo uživo sve ono što nam je raspolaganju i što je moguće: idemo na pitching forume i predstavljamo film na radionicama, sudjelujemo na bezbrojnim pitchevima… Tu nas netko vidi i zapazi, nekome se to svidi, a onda se naprosto film prijavi po hijerarhiji na te veće festivale. Pa tko prvi izrazi želju, taj dobije film. Tako da tu nema nikakve mistike ni dubljeg kontakta s festivalskim ljudima. Naprosto, mi smo jedan od deset tisuća filmova koji se tamo prijave. Imali smo sreće da su nas uzeli među osam u natjecateljski program.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Paviljon 6"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Paviljon 6”

Pričali smo o filmu, ali još nismo o glavnoj stvari. S obzirom na to da dokumentarac još nije prikazan u Hrvatskoj, možeš li nam u kratkim crtama otkriti njegovu radnju?

“Stvar je vrlo jednostavna. Kad je prvo anticovid cjepivo došlo u Hrvatsku, bio sam zamoljen od svoje partnerice da njezinu mamu odvezem na Velesajam, jer je ona u godinama i pripada rizičnoj skupini. Bila je među prvima koji su pozvani na cijepljenje, a kako se žena boji većih prostora i gomiletine ljudi u njemu, trebao je biti netko sa strane, kao neka vrsta podrške. Ali pet minuta nakon čekanja u redu na Velesajmu, shvatio sam da je moja podrška potpuno nepotrebna. Punica se sprijateljila s drugim gospođama u redu i one su krenule razgovarati o toliko nježnim, intimnim stvarima, kao ljudi u dugogodišnjim prijateljskim vezama ili familijski povezani.

“Meni se to činilo kao nešto čarobno. Nakon ove izolacije iz koje smo tada svi bili izašli, Zagreb mi se činio kao neki bolji grad od onoga koji sam napustio, kad sam se na neko vrijeme kao svi, preselio u svoj dnevni boravak. Mislio sam da je upravo to ono najbolje od nas kao društva – ta činjenica da kad sjednemo u vlak, pričamo sa slučajnim suputnikom ili se sprijateljimo u redu za cijepljenje. Činilo mi se to boljim filmom od bilo kojeg mojeg prethodnog, a opet je imao okvir nečeg što nas se svih globalno tiče.

“Inače volim nešto malo, što jedino ja primijetim, i nešto globalno što nas sve kači, povezivati u iste filmove. To je neki, jednostavno rečeno recept kako se volim upuštati u filmove. Znači, odmah nakon tog cijepljenja pozvao sam organizatore, opisao što sam primijetio i zamolio dozvolu da snimam nepoznate ljude koji se u redu sprijatelje sa suputnicima. Morao sam odgovoriti samo na jedno pitanja – da li sam za ili protiv cijepljenja. Pošto sam dao točan odgovor, mi smo drugo jutro tamo bili s kamerom. Imali smo jako veliku sreću da je upravo došla Pfizer vakcina.

“Narod je pohrlio, i staro i mlado se htjelo cijepiti. Moja teorija je da su ljudi naprosto vidjeli koliko se pripadnici političke elite i ta banda koja koja ide uz njih, voli cijepiti preko reda. I onda su ljudi ispravno zaključili da to nije loše, jer ako si to ovi na vlasti hoće priuštiti preko štele, što ne bi oni redovnim putem. Tako da je stvarno bio ogroman odaziv za cijepljenje. To nam je donijelo jako puno malih razgovora, do sekundu prije nepoznatih ljudi koji su se sprijateljili u redovima.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Paviljon 6"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Paviljon 6”

“Tehnika snimanja bila je vrlo jednostavna i to je mogao napraviti bilo tko. Znači, stao sam kao civil u red. I kad bi vidio neke ljude koji lijepo razgovaraju ili su mi zanimljivi, ušao bih s njima kao privatna osoba u konverzaciju. Nakon pet minuta razgovora, ispričao bih se što se nisam na početku odmah predstavio. Rekao bih im: ‘Evo, ja i dvoje mladih ljudi ovdje radimo film o vremenu u kojem živimo. Mislimo da je to jako bitno, da filmska kamera zabilježi taj kaos i nešto što svi osjećamo ove sekunde.’ I nas praktično nitko nije odbio. Znači, 150 ljudi koje sam pitao za dozvolu, niti jedna jedina nije rekla ‘ne’. I to donekle govori o našoj kolektivnoj želji da krenemo međusobno komunicirati, nakon vremena u kojem smo bili zatvoreni.

“To udivljenje Pfizerom trajalo je nekih tjedan dana, a onda su jenjale te velike gužve. Moj redateljski interes potom je prešao na medicinsko osoblje, doktore, zaštitare, čistačice, Hitnu pomoć i administrativno osoblje. Tako da smo jedan te isti događaj snimili iz perspektive jako puno sudionika. Imam osjećaj kao da se možemo u bilo kojem od segmenata prepoznati na neki način.”

Znaš li možda kada će dokumentarac premijerno biti predstavljen u Hrvatskoj?

“Još nemam datum ili događaj na kojem će film biti prikazan, ali bit će na nekom od naših festivala na kojima inače prikazujemo filmove.”

Daljnji festivalski put “Paviljona 6”; ili je još prerano za govoriti o većim festivalima?

“Nešto se zna, ali kako nije ništa službeno, ne treba spominjati imena festivala koji još nisu objavili svoje programe. Interes za filmom doista je velik. Jako puno ljudi se s raznih meridijana i paralela prepoznala u njemu… Nikad ne radim film za van. Nisam skroz zadovoljan svojom takozvanom međunarodnom karijerom, iako bi čovjek rekao da me više puta pomazila sreća i da su mi filmovi igrali na bitnim festivalima. Ali ja nekako uvijek to što radim, radim za nas. Kad me moje društvo financira, radim za nas; a kad me nitko ne financira, opet radim za nas. Kad se stvar šire prepozna, jako sam sretan. Recimo, za ovaj film nisam mogao pretpostaviti da će biti humora.

“Ima neku dozu humora, smiješan je. To je jedna od stvari koju koju jako volim u ovom filmu – govori o nekim teškim vremenima kroz možda malo ružičastije naočale u pojedinim segmentima. Nije samo gadan, tužan i crn, što inače ja predbacujem filmovima koje radim. Nijednog ne krećem raditi s intencijom zajebanog crnog filma, ali često oni naprosto takvi ispadnu. Kod ovog filma volim ovu drugu, neku pozitivniju, šaljiviju crtu. E sad, na deset mjesta na koje znam da ćemo se smijati kad nas se skupi stotinjak u kinu, nisam pretpostavljao da će isto napraviti i ljudi iz zapadne Europe. Mislio sam da će se smijati eventualno ljudi sa sličnim društvenim iskustvima poput nas. Ali ovo su opće ljudske stvari, na koje naprosto jednako reagiraju ljudi iz Engleske, Njemačke, Poljske ili Ukrajine. Čak nam je na neki način svima zajednički sličan tip humora.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Paviljon 6"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Paviljon 6”

Zaboravio sam te pitati također jako bitnu stvar. Senzacionalna je vijest da je “Paviljon 6” otkupljen od strane BBC-ja. Producent Hrvoje Osvadić je rekao da je ovo prvi hrvatski film kojeg je otkupio BBC. Ne moram ni pitati kako ste se svi osjećali kad ste doznali ovu vijest – ona je ogromna i za hrvatski film uopće. Kako je došlo do kontakta s BBC-jem?

“Da ti odgovorim na ovo pitanje, moram ići korak unatrag. Znači Vanja Siruček i ja… Još uvijek nam nitko nije odobrio nikakva sredstva. Bili smo dvaput odbijeni za ovaj projekt na HAVC-u, ali ne govorim to iz neke zle namjere da nekoga kritiziram što nije prepoznao naš film. Ne, nego naprosto kao neku vrstu ohrabrenja ljudima koji jurišaju kao i ja da im film bude subvencioniran – nemojte naprosto odustati; evo, film kojeg je otkupio BBC dvaput je prije toga odbijen na HAVC-u. Mi smo nekih godinu dana, još uvijek ne znajući da ćemo imati ikakve honorare za taj posao, montirali film. Bili smo svjesni da u rukama možda imamo najbolji materijal dosad, ali obojica nismo bili skroz zadovoljni s predfinalima koje smo izbacivali svaka tri mjeseca. Odlučili smo se prijaviti na radionicu koju organiziraju Sarajevo Film Festival, Rada Šešić i Martička Božilova iz Balkanskog dokumentarnog centra.

“To je radionica koja se zove Docu Rough Cut Boutique, koju toplo preporučujem svim mlađim i autorima srednje generacije, pa i matorima poput mene. Na njima se skupi 20-30 ljudi koji u staklenom zvonu, u nekom sigurnom ambijentu, jedni drugima komentiraju filmove. Nama su komentari tih ljudi koje smo upoznali na radionicama, bili vrlo dragocjeni. Tako da smo uz pomoć šire zajednice kolega i mentora na toj radionici, došli do šnita koji je blizu ovoga što smo sad izbacili. E sad, jedna od funkcija te radionice je priprema pet-šest filmskih ekipa za predstavljanje svojih projekata na Sarajevo Film Festivalu.

“Sarajevo je ogroman festival i naprosto iz cijelog svijeta dođe jako puno decision makera, story editora, kupaca s televizije, distributera, salesa, selektora velikih festivala… Imali smo tu privilegiju da prvih pola sata našeg filma – u komadu prvih pola sata – vidi nekih stotinjak ljudi, u malom improviziranom kinu. Tih sto ljudi se bacalo sa stolaca, smijeh s jedne scene prelazio je po deset sekundi na drugu. Unutar tih okolnosti vidjela ga je urednica BBC-ja.

“Nakon naše prezentacije, možda petnaest minuta kasnije, održala je vlastiti masterclass na drugoj lokaciji. Nama su s tog masterclassa već dolazila poruke: ‘Evo, žena priča petnaest minuta o vašem filmu.’ Tako da smo na neki način pretpostavljali da smo uspjeli dobro predstaviti svoj film. Unutar tog druženja na Sarajevo Film Festivalu, recimo da smo skužili da postoji jako velik interes i s nekih drugih velikih adresa. Tamo se isto možda film zavrti nakon BBC-ja. A BBC je bio brz, došli su, rekli: ‘To je nama super, ovo je cifra, mi bi s vama zajedno.’ Onda smo mi rekli da bismo mi isto s njima zajedno. Naravno, bili smo sretni jer je ogroman posao iza nas urodio konkretnim rezultatom.”

Pisana verzija ovog razgovora pročišćena je zbog jasnoće.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.