Naš završni tekst s ovogodišnjeg ZagrebDoxa tiče se najnovijeg dokumentarca Silvestra Kolbasa, točnije trećeg kraka njegovog intimističko-osobnog triptiha (“Sve o Evi”, “Ratni reporeter”). “Naša djeca” (Factum, 2024.) svakako spadaju u sam vrh ovogodišnje hrvatske dokumentarističke produkcije, dok sam film prije svega rastvara autorov često bolan i trnovit odnos s troje svoje karakterno posve različite djece: Jakovom, Evom i Antom. Radi se o beskompromisnom, refleksivnom i samokritičnom filmu o roditeljstvu, propitivanju adekvatnosti vlastitih postupaka unutar istoga, ostavštini, mogućnostima promjene obrazaca ponašanja… Nakon “Ratnog reportera” (Factum / Zagreb film; 2011.), zasigurno najbolji Kolbasov film u karijeri, jedan od onih landmark hrvatskih dokumentaraca koji će tek s vremenom dobiti na dodatnoj težini.
Silvestre, hoćete li nas za početak provesti okolnostima snimanja “Naše djece”?
“Dokumentaristi znaju reći da u svojoj okolini traže i onda snimaju ono njima ljudski zanimljivo. Tako i ja razmišljam. Ali također, gledajući oko sebe, često sužavam pogled na svoju najužu okolinu i na sebe samoga, odnosno unutar sebe samoga. Imam troje djece od kojih svako ima svoju različitu priču i to mi se u nekom času učinilo kao zgodan motiv; kako oni međusobno, kako ja sa svima njima i svakim pojedinačno, kako to utječe na mene, kakva je dinamika odnosa… No nisam bio odlučan oko toga, sve dok do iste ideje nije došao i producent Factuma Nenad Puhovski. S njim sam i ranije radio svoje osobne filmove i predložio je da krenemo s projektom. Kratko vrijeme sam se nećkao, a onda rekao ‘zašto ne’. U početku je sve to izgledalo kao dobar štos. I atmosfera je bila dobra, nekako je obećavalo ugodan i zabavan rad, moguće i šarmantan konačni proizvod. Mislim da smo krenuli s tim prije nekih jedanaest godina; dvoje mlađe djece bilo je još dosta malo, a neko snimanje je ionako u kući stalno bilo prisutno, stalno smo se nešto slikali ili nasnimavali. Sve se doimalo dosta nevino. Također, od ranije je bilo dosta već postojećeg materijala, što se za film pokazalo kao povoljna okolnosti.
“E sad, kad je to postalo projekt i kad su snimanja postala obavezna, nestalo je nevinosti. Brzo su postala teret i usprkos početnim najavama o suradnji, počeli su se pojavljivati otpori snimanju. U početku blagim iskazivanjem nevoljkosti, do potpunog odbijanja u nekoj fazi. Bio je to velik problem. Posljedica toga je neujednačena količina filmske građe iz pojedinih razdoblja, pa smo se morali dovijati korištenjem arhive ili traženjem nekih drugih, inovativnih rješenja.
“Činjenica da je obitelj dosta brzo izgubila entuzijazam oko filma dovela je do bitnih odstupanja od zamišljenog načina njegove realizacije, ali i od scenarija, za koji mislim da je na literaran način dobro opisao i obiteljske prilike i roditeljska razmišljanja. U takvim je okolnostima postalo teško početne, literarne ideje transponirati u film, pa sam morao tražiti i druge puteve, najprije u snimanju, a potom i u procesu montaže. Snimanje poveznih i kontemplativnih scena sa mnom kao likom bilo je puno manje stresno. Tu smo se više bavili dramaturškim i operativno-filmskim problemima, skriptom itd., ali ne i s otporom.”
Možemo li govoriti o “Našoj djeci” kao Vašem najintimnijem, svakako najbolnijem filmu dosadašnje karijere? Rekao bih da je ovo za još jednu stepenicu veće unutarnje poniranje od “Ratnog reportera”…
“Moja supruga primjećuje da sam u ‘Ratnom reporteru’ primarno razotkrivao sebe, a u ovom filmu (i) druge, na što oni čak i nisu bili spremni. I to nije krivo. Film se po definiciji bavi pojavnim, počesto površnim… I ja sam, prirodno, prvo krenuo tim putem, snimajući druge, svoje bližnje, ali ipak druge a ne sebe. No to onda uglavnom ne pokazuje moj odnos prema stvarima, prema drugim ljudima i problemima. A kako sam ipak htio formirati neku uravnoteženu sliku, ljudskog poštenja radi, morao sam se okrenuti i sebi, definirati i nesigurnosti i dvojbe te ih jasnije izreći. Da, to onda vodi poniranju, na način koji je možda bliži književnosti, ali svejedno. I to je teško, iscrpljujuće, i događa se u malim koracima, ljušti se sloj po sloj. I to tek kad postanem posve spreman na to.
“A kako se radi o djeci – što je ljudima, možda ne svima, ali ipak, najvažnije, jer djeca su naša budućnost i naš nastavak, to vodi ogoljivanju. Jer od tebe traži neko svođenje računa, da vidiš što iza tebe ostaje i kako se u tome ponašaš. A pogled u ogledalo, poslije prvog sloja narcisne zanesenosti, nije uvijek ugodan.”
Na početku i na kraju filma – očigledno nimalo slučajno – postavljate si metafizičko pitanje: “Što ostavljam svojoj djeci?”. Imate li danas odgovor na isto? Odnosno, može li ijedan roditelj na svijetu na njega odgovoriti trezveno i racionalno?
“Poznajem dosta samozadovoljnih ljudi, pa i samozadovoljnih roditelja. Ne bih htio suditi koliko oni imaju pravo na samozadovoljstvo, vjerojatno su neki među njima doista dobro odgojili svoju djecu ili jednostavno imaju sreće pa mogu biti zadovoljni sobom, djecom, unucima i ukupnim odnosima. Ja sam u isto vrijeme sretan zbog njih, ali im i malo zavidim. Neki roditelji, pak, ni u čemu valjda i ne vide problem. Iskreno, i njima mogu zavidjeti na tome. Za roditelje iz obje grupe mislim da bi mogli potvrdno odgovoriti na postavljeno pitanje.
“Ja sam i dalje u dvojbama i brizi. Ne baš 24 sata dnevno, ali ipak jesam. U nasljeđe ulazi puno toga čega smo svjesni i još više onoga čega nismo. Kažu da je djeci najvažnije dati korijene i krila. Koliko sam, ili koliko smo, supruga i ja, kojem djetetu dali i jedno i drugo? Koliko smo to uopće mogli? Nesporno je da su oko djece naša polazišta redovito bila racionalna i dobrohotna, s apsolutno pozitivnim emocijama, ali znate izreku da je i put u pakao popločen dobrim namjerama… Pa se onda čovjek pita je li svaki puta najbolje reagirao i je li precijenio svoje mogućnosti. Ali sretan sam kad kod kojeg djeteta uočim naznake i korijena i krila. To mi daje pravo vjerovati da ima nade.”
U dokumentarcu miksate narativne vremenske osi prošlosti i sadašnjosti, možda nekad nevinijih vremena s ovim današnjim složenijim. Koliko Vam je bitno bilo naglasiti spomenute kontraste koji se ogledaju i na običnim, svakodnevnim stvarima poput volje za snimanjem, kasnije s odrastanjem i manjkom intimnosti? Koliko je montažerski teško bilo sve ovo povezati u koherentnu cjelinu?
“U filmu morate izgraditi dramaturgiju i spomenuti postupci su u toj funkciji, da se nekoherentni materijal pokuša suvislo narativno uobličiti. Izreka da dokumentarni film nastaje u montaži, na ovom se projektu pokazala posve istinitom. Montirali smo jako dugo, više ni ne znam koliko, barem pet-šest godina, s vrlo intenzivnim periodima. Napravili smo jako puno verzija filma. Neke su od njih bile linearne i posve kronološke, ali smo došli do zaključka da nelinearni pristup bolje funkcionira. Velika većina ideja i montažnih rješenja došlo je od strane Denisa Golenje, montažera mlađe generacije koji već ima solidnu karijeru, s velikim šansama da postane doista iznimna. Gledano unatrag, uopće ne mogu zamisliti rad na ovom filmu bez Denisa, koji je sudjelovao ustrajno i nadahnuto, s puno vjere i suosjećanja. Njegov je doprinos filmu bio doista ključan. No ne treba zaboraviti niti važan doprinos producenta Nenada Puhovskog, koji me istodobno i gurao naprijed i čuvao mi leđa, kako se to lijepo kaže. A svoju obitelj da i ne spominjem – da me nisu istrpjeli, ništa se od ovog ne bi moglo dogoditi. Njima sam najviše zahvalan.”
Vaša supruga Nataša u filmu otvoreno govori kako nije htjela snimanje ovog dokumentarca. Također, u njemu iznosite niz bolnih iskustava pri odgajanju. Možda jedno od najbolnijih – jednom djetetu u već odraslijoj dobi, ne možete vjerovati da vam neće ukrasti novac itd. Kakve ste bitke iz konteksta redatelj-otac-muž vodili u sebi, u smislu što uvrstiti u sam film, a što izostaviti?
“Da, tu je bilo dosta borbe. Neke sam vodio sam sa sobom, a neke s protagonistima, članovima moje obitelji. Dugo sam vagao trebam li uključiti scene neugodne po neke sudionike ili ne. O tome sam donekle i pregovarao s ukućanima. U slučajevima kad sam smatrao da su važne za razumijevanje događaja i odnosa, ili da bitno doprinose uvjerljivosti, scene sam ostavljao. To sve djeluje da je bez filtra, no naravno da neki filtar ipak postoji. Tu je igralo i nastojanje da kompleksnost odnosa kroz dugo vremensko razdoblje prikažem koliko je moguće istinito, izbalansirano i uvjerljivo. Namjerno sam u filmu ostavljao i prizore gdje oni protestiraju – da ne ostane neizrečeno, jer to ne bi bilo fer.
“Novac… Da, to je doista neugodno i teško je razviti, potom i odnjegovati osjećaj da će sve biti u redu. Ali trebalo je neko vrijeme kako bih razumio da je sve to manifestacija potrage za ljubavlju. Da, ta stalna potraga za ljubavlju, djece za ljubav roditelja i roditelja za ljubav djece… Svi se vrtimo u tome cijeli život.
“Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti, promašaje ili razočaranja. Cinici znaju reći kako su sve obitelji nesretne ili nenormalne, samo to vješto skrivaju. Tijekom snimanja stalno je bilo prisutno pitanje: ‘Zašto outanje?’. Teško mi je to posve racionalno objasniti, jer to sve nekako osjećam kao dio ljubavno-obiteljske priče. Poslije premijere filma danima su nam prilazili znanci, no koji nam nisu intimni prijatelji, s potrebom za razgovorom o svojim obiteljskim problemima. Mislim da je supruzi tad postalo malo lakše. Vidiš da nisi sam…”
Jako je moćna i Vaša izjava o učenju prihvaćanja stalnog osjećaja gubitka.
“U životu dobiješ neke karte i na tebi je kako ćeš ih odigrati. Recimo, kako ćeš ljude do kojih ti je stalo vezati uz sebe i ostvariti neku bliskost, ili se to neće dogoditi. Jednostavno osjećam da su neke prilike propuštene. I to se ne da nadoknaditi. Mnogih stvari čovjek postane svjestan kad se više ništa ne može napraviti, što rađa osjećaj gubitka.”
Mislite li da smo (i) generacijski uvjetovani u pokazivanju emocija i načinu odgoja?
“Stručnjaci pričaju o fenomenu ponavljanju istih obrazaca ponašanja, koja recimo nismo voljeli kod naših roditelja. Iako ih silno želimo izbjeći, redovito ih ponavljamo. Prema tome, iskustvo koje nosimo iz svoga odrastanja, ključno nas određuje. Generacijski – da, formirani smo u duhu našeg doba, a naša djeca u duhu njihovog. I to ima svoje posljedice. Ali nekako mi se čini da je u mojem slučaju to više pitanje vlastitog karaktera, nego generacijskog određenja.
“Pokazivanje emocija… Racionalno, nastojim biti otvoren i iskren. Ali kad mislim o sebi, najvažnijim mi se čini to što se cijeli život borim sa svojom sramežljivom prirodom i introvertnošću, i to s polovičnim uspjesima. Tako da je pokazivanje emocija kod mene stalno između ta dva pola, ni sam ne znam svaki puta na koju će stranu prevagnuti.”
Evo, nešto lakše pitanje nakon ovog mog silnog rešetanja, uobičajeno ali svejedno informativno bitno – novi filmski projekt ili projekti Silvestra Kolbasa?
“Sad odmaram od osobnih projekata, dosadio sam time i sebi i okolini, posebno onoj bližoj. Možda sam i završio s njima, no u svakom slučaju sada ne osjećam potrebu za daljnjim kopanjima po sebi, bar ne filmskima. Trenutno radim na filmu o vlaku Samoborček, koji ne vozi već nekoliko desetaka godina. Ta priča ima svoje lijepe i neke manje lijepe strane, ali ljudima se uglavnom sviđa i rado surađuju, a to je meni nakon ovoga projekta fantastično. Nema takvoga stresa, a zaista se nadam da će i film biti u vedrijem tonu.”
