Redateljski prvenac producentice Ree Rajčić, osnivačice producentske kuće Eclectica, kratki dokumentarni film “1001 noć” (Eclectica, 2023.) premijerno je prikazan u natjecateljskom programu “Kratki rezovi” (“Short Cuts”) uglednog 48. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu u rujnu prošle godine. Iako ondje nije nagrađen, izazvalo je to u nas određenu medijsku pozornost te je tim povodom s Reom Rajčić objavljeno više intervjua, a u njima možemo pročitati kako ona taj režijski okušaj drži svojevrsnim izletom, a ne preusmjerenjem, kao i to da je praksa da se filmove prijavljuje na pet-šest velikih A festivala kao što je taj u Torontu, tek da se testira sreća, iako je konkurencija iznimna, a prolaznost rijetka. Prethodna dva hrvatska filma u natjecanju TIFF-a bili su igrani “Po čovika” Kristine Kumrić (2016) i animirani, estonski, ostvaren u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji, “Toomas ispod doline divljih vukova” (2019) Chintis Lundgren, oba u istom programu, “Kratkim rezovima”.
Ishod testa sreće “1001 noći” bio je pozitivan, no sreća u tim slučajevima nije puka, nego podložena kvalitetom i onim nečim što u danom trenutku ima moć privući izbornike. A time što se svidio gledateljstvu na drugom kraju svijeta film je prošao i svojevrsni test univerzalnosti, široke prijemčivosti, budući da je posrijedi ostvarenje usko usredotočeno na ne osobito uzbudljivu crticu iz svagdana dviju gospođa, koja ovdašnjeg gledatelja može šarmirati i načinom njihova govora i podrazumijevanom prepoznatljivošću situacije, ali je teško procijeniti koliko može doprijeti do publike drugoga podneblja, druge kulture, drugog jezika.
Dvije, dakle, gospođe treće dobi, po svemu sudeći dobroga psihofizičkoga stanja za svoje godine, sjede u naslonjačima, čini se prostranoga, svijetloga, udobnoga građanskoga stana, davno uređenoga, ali urednoga i dobro održavanoga. Gledaju televiziju. Za dana. Program čujemo, ali ne vidimo, pretpostavljamo da je riječ o kakvoj seriji, a naslov filma upućuje nas na to da je riječ o u nas popularnoj popularnoj turskoj sapunici “1001 noć”. Njih dvije s određenim zanimanjem, iako ne s velikom napetošću i pozornošću – jedna će od njih lagano zakunjati – više da popune umirovljeničko vrijeme, povremeno komentiraju radnju, podsjećajući i ispravljajući jedna drugu oko toga što se dogodilo s ovim ili onim, tko je komu kako što učinio, tko je s kim u kakvom odnosu ili vezi… Posve obično čavrljanje s iskrom duhovitosti, komunikacija radi komunikacije u kojoj nećemo čuti kakvu rečenicu ili misao što će posebno odzvoniti ili se dublje utisnuti. Opušteno druženje prijateljica, sestara, susjeda, sustanarki, družica, što li su, odiše međusobnim simpatijama, razumijevanjem, srdačnošću, ugodom. Nema razvoja, promjene, poente, zaključka, naravoučenija. Ravnovjesje ravnodnevnice. No u njima, mada se ne kreću niti išta obavljaju, ipak neka živost, bodrost, radoznalost, zadovoljstvo. Okus kućnog, obiteljskog filma, za sjećanje i podsjetnik u budućnosti. Snimljenog znalački, ne amaterski. U mirnim kadrovima skladne kompozicije, nizanima u odmjerenom, umirujućem tempu spokoja.
“Je li ovo san?”
Međutim. Snimke interijera izmjenjuju se sa snimkama gradskoga eksterijera, obojenog podjednakim tonovima prozračnih okera, sivila i zelenila, pitome četvrti obiteljskih kuća i manjih zgrada koja se čini neužurbanom i neprometnom, posve odgovarajuće ugođaju u kojem borave televizijske gledateljice. A u tim uličicama daleko od gradske vreve, u dvorištima, okućnicama, na krovovima, slobodno, sigurno, neometano šeću – paunovi. Bez ikakva straha, kao da su u svom prirodnom staništu i okolišu. Paunovska grupica što se dokono kreće uskom ulicom, s obje strane popunjenom parkiranim vozilima, neće se, primjerice, dati omesti time što je naišao automobil kojemu su prepriječili put. Vozač/ica će stati i strpljivo čekati da se paunovi sklone, kad se udostoje. Začudno, nije li?
Još se nešto čini neobičnim, nestvarnim, očuđujućim… Osim što se njima, stavom kraljevski nadmoćno, korakom pomalo nespretno gegaju paunovi, ptice kočopernih repova i ružnih krikova, ulice su puste, bez ljudi, prolaznika, stanovnika. Nekolicinu ćemo nazrijeti gotovo kradom, djelomično, iza rebrenica, prozora, vjetrobrana. Žele li ostati skriveni? Od koga? Pomalo nadrealno, onostrano. Valja li nam učitati kakav oku zastrt podtekst, nadtekst, kontekst? Jesu li paunovi vladari područja? Dobri ili zli? O kakvom je sustavu i poretku riječ? Jesmo li u budućnosti? Distopijskoj? Utopijskoj? Ili je riječ o apsurdističkoj šali koja bi, recimo, u sjećanje mogla prizvati kokoš, ženu sa satom, poštara na biciklu i emua koji usred noći, kao da je to najnormalnije, prolaze spavaćom sobom jednog od protagonista u cjelovečernjem igranom “Fantomu slobode” (1974) najznamenitijeg filmskog nadrealista, Luisa Buñuela.
Kad na jednom uličnom zidu pročitamo grafit, jedinu nagrdu u filmu – “Je li ovo san?” i časak poslije toga čujemo kako jedna od protagonistica kaže da je “dobro rekao onaj pjevač Oliver: Ča je život vengo fantažija?”, “1001 noć” kao da izravnije, mada posve nenametljivo, nuka da nataknemo naočale metafore. Dajmo si mašte, pa kako komu odgovara. Jer kako nas je, govoreći o vlastitim filmovima (“To je jaka metafora. Ne znam točno čega, ali je dojmljiva.”), dječačkom nestašnošću više puta podučio inače uglavnom strog i ozbiljan Werner Herzog, metafora može biti snažna i vrijedna čak i ako ne možemo dokučiti što točno metaforizira.
Vratimo li se na staru, dobru Zemlju i poželimo li se informirati o činjenicama koje u samom filmu nisu razjašnjene, većinu ćemo odgovora naći u najavnom sinopsisu filma i u rečenim razgovorima s autoricom. Tko su gospođe, zašto je snimila baš njih, koje je mjesto radnje, odakle paunovi na ulicama, koja se serija prikazuje… Sve jednostavno i realno. No autorskim izborima, među kojima i manjkom pojašnjenja, građa svakodnevnosti jednoga susjedstva zatreperila je daškom iz neke druge sfere.
