Naša sljedeća sugovornica u intervjuima kojima najavljujemo 22. izdanje Liburnia Film Festivala, je Barbara Babačić (Rijeka, 1978.), koja na opatijski doku-filmski hepening dolazi sa svojim drugim filmom u karijeri – “Srebrne” (Filmaktiv, 2024.). U njemu autorica opisuje težak život bolivijskih žena unutar rudarske zajednice kod grada Potosija, ali ne umanjujući jednako tegobnu svakodnevicu njihovih muških kolega koji s primitivnim alatom i bez adekvatne fizičke zaštite, odnosno radničkih prava, pokušavaju iskopati još ono malo srebra iz nekad najbogatije srebrne žile na svijetu. Ovo je, pak, Barbarin povratak na režijsku scenu nakon debitantskog dokumentarca “Naseljenici – naši novi susjedi s puškama” (Filmaktiv, 2013.).
Redateljica “Srebrnih” završila je studij Kulturologije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a surađivala je i radila na brojnim projektima unutar hrvatske kulture, između ostalog kao koordinatorica strateških programa za projekt “Rijeka Europska prijestolnica kulture”; surađuje s riječkim HNK Ivan pl. Zajc, organizatorica je multimedijskog festivala OP.Art u Opatiji…
“Teško je reći što me najviše oblikovalo u životu, od ljudi koji te inspiriraju, znanja koje usvajaš ili putovanja bilo fizička ili mentalna. Ipak, sad kad razmišljam, iako to zvuči crno, najviše su me formirala teška vremena. Nesreće koje su me gurale u nepoznatom smjeru i na koncu dovele do nekih situacija, mjesta, ljudi u kojima se nikad ne bih našla da nisam morala. I na kraju me dovelo i još dovodi do sebe. Kako je to lijepo sažeo Semezdin Mehmedinović, da parafraziram – tragični događaj uvećava našu životnu snagu i naš potencijal da volimo…”, govori nam na početku Barbara.
Vaš filmski put zapravo je dosta zanimljiv, iako bih se zakleo da ste snimili više od dva filma u karijeri. Jedanaest godina nakon “Naseljenika”, dolaze i “Srebrne”, što polako daje uzorak Vaših afiniteta za bavljenje društveno relevantnim temama. Zanimljiva je i logistička strana priče, jer su teme i mjesta Vaših filmova izmješteni – izvan Hrvatske. Kakve su okolnosti snimanja “Srebrnih”, odnosno ideja iza samog dokumentarca? I zašto je proteklo toliko vremena, od godine snimanja – 2014., do one njegove premijere u 2024.?
“Film je snimljen na proputovanju Južnom Amerikom, a prvotna namjera bila nam je snimati rudare Potosija i njihove okolnosti. No, saznavši da umiru vrlo mladi, te za sobom ostavljaju svoje žene i djecu, fokus se prebacio na nevidljivi dio porodice koji također čini bitan fragment rudarskog posla. Nisam razmišljala nastaviti slijed vezan uz društveno relevantne teme, iako me iste zanimaju, već sam i u prvom i posljednjem filmu bila zainteresirana za taktike preživljavanja ljudi na mjestima s kojih se baš ne vidi svijetao obzor. Zanima me što te vuče naprijed kad nemaš ništa i sve izgubiš. Ponavljam što me se dojmilo, čuvši od Tanje Vrvilo vezano za likove u filmovima južnokorejskog redatelja Parka Chan-wooka: ‘Čovjek koji nema ništa, najveći je pokretač optimizma.’ Što se duge stanke tiče, nakon snimanja često nisam bila na jednom mjestu i nije me interesiralo montiranje i dovršavanje filma, kao da mi je bilo dovoljno ono viđeno, dokumentiranje u vlastitoj glavi i procesuiranje s odmakom. Bavila sam se drugim stvarima – u fokusu mi je bilo kazalište, a kasnije EPK, oba posla koja ne ostavljaju dovoljno energije za detaljnije bavljenje tako teškom temom.”
Na početku “Srebrnih” gledamo žene kako čekićem tuku kamen izvan rudnika srebra. Radi se o očito primitivnoj tehnologiji, dok vidimo i muškarce, često i djecu, dok unutar rudnika rade s jednako primitivnim alatima. Manjak adekvatnih alata i zaštite na radu – je li ovo specifično za Boliviju u ovom slučaju, odnosno koliko se uvjeti rada u rudnicima razlikuju u razvijenijim zemljama?
“Ne bih sa sigurnošću komparirala unutar rudarskog posla, ali gotovo samo sigurna da u tako lošim uvjetima i zastarjelim tehnologijama, rijetko koji rudnici i dalje djeluju. Naime, tehnologije unutar peruanskih rudnika, ostale su još iz 16. stoljeća. Ne ulaže se u sigurnost radnika ni u infrastrukturu, ne podržavaju prava radnika i radnica. Vlada ne čini ništa na osuvremenjivanju tehnologija rada. Planina se raspada od prekomjerne eksploatacije, kako ljudi tako i same zemlje, pa rudari ginu ne samo od silikoze, već i od urušavanja planine. Nakon više stoljeća rudarenja, planina Cerro Rico svake godine tone nekoliko centimetara dublje, srebra odavno nema, a i ostalih kovina je sve manje. Djeca koja rade u rudnicima, nasljeđuju svoje očeve, samim time se perpetuira kultura smrti, a izlazak iz začaranog kruga gotovo je nemoguć, poput izlaska iz indijskih kasti.”
U intervjuu Novom listu istaknuli ste da u Boliviji muške rudare predstavljaju kao heroje, dok su žene koje isto rade u njima, posve nevidljive… Možemo li o ovoj promjeni paradigme govoriti kao jednom od većih ciljeva Vašeg filma?
“Dugo smo pokušavali doći do udovica; rudarska zajednica ih jednostavno ignorira i getoizira, smjestivši ih s nepristupačnije strane planine, u barake bez struje i vode. U gradu su rudari veličani, od monumentalnih kipova do grobova, naziva restorana i birceva, međutim žene kao da ne postoje, iako netko i prije i nakon njihove smrti nastavlja raditi i skrbiti za nerijetko veliku obitelj. Žene rade Sizifov posao, zabranjen im je ulazak u rudnike jer se vjeruje da donose nesreću. Kada rudari izbace svoje rude, zadruge uzmu vrijedne kovine, one počiste za njima i od smeća koje ostaje skupljaju minerale i kovine koje bi mogle unovčiti – zato se ih se na kečuanskom jeziku zove palliris, odnosno sakupljačice. Ne vjerujem da se tako lako mogu mijenjati postavke dubokih patrijarhalnih paradigmi, ali se kroz film i pjesmu može odati počast tim hrabrim i solidarnim ženama.”
Bilo Vam je važno napomenuti i da radnici unutar rudnika nemaju gotovo nikakvih prava, kao ni ugovore o radu, zdravstveno osiguranje… Učestala je bolest crnih pluća, muškarci umiru u četrdesetima, a u rudniku djeca od dvanaeste godine praktički postaju pravi rudari. Kako je uopće moguća ovakva situacija i zar nema pritiska bolivijskih novinara, javnosti, vlade, da se uvjeti poboljšaju?
“Kod divljeg kapitalizma u siromašnim zemljama koje se i dalje eksploatiraju za zapadno tržište, nema puno pritiska na korporacije kojima ne vidiš ni glavu ni rep, a opet jedini su izvor male zarade za ljude koji ne mogu migrirati niti mijenjati poslove. Bilo je prosvjeda i ljudi se i dalje bore, bolivijski narod je poznat po svojoj borbenosti. Poznatiji primjer je iz 2015. godine, kada je blokiran cijeli grad na skoro dva tjedna, ostavljajući ga bez hrane i goriva. Događaj je poznat kao ‘Rat za vodu u Cochabambi’, borilo se protiv privatizacije vode i uspjeli su, što je rijetkost, ali opet daje nadu. Kao što su pokušali privatizirati vodu, isto se desilo s rudnicima; privatizacija rudnika 1990-tih oslabila je COIMBOL – državnu rudarsku organizaciju i FENCOMIN – ženski nacionalni sindikat. Privatizacija uništava bolivijski revolucionarni sindikalni pokret prevođen rudarima, nekoć najborbenijim u Latinskoj Americi, a možda i svijetu. S druge strane, u vrijeme snimanja filma, aktualan je bio Evo Morales, onaj koji pak tvrdi da je kapitalizam najveći neprijatelj čovječanstva, vođa stranke MAS – pokreta za socijalizam. Morales je također izazivao prosvjede jer nije ulagao u infrastrukturu rudnika niti podržavao prava radnika i radnica.”
Koliko dugo ste boravili u Boliviji? Kakvi su tamošnji ljudi i koliko se situacija u ovoj zemlji razlikuje od ostalih u Južnoj Americi?
“Provela sam jednu zimu, odnosno ljeto u Južnoj Americi, putujući od Perua, preko Amazone do Brazila, spuštajući se prema Boliviji, pa Urugvaju, Paragvaju i Argentini. Najviše smo se zadržali u Boliviji, radi snimanja, a sam Potosi nije mjesto gdje želite ostati duže od dva dana – sivo je i hladno. Naime, planina Cerro Rico nalazi se na 4500 metara nadmorske visine. Miriše na eksploziv i siromaštvo te mislim da je jedini grad u kojem se legalno na svakom kiosku može kupiti dinamit i lišće koke. Djeca u rudniku – zasigurno nije slika koju želite gledati iz dana u dan… Dakle, poprilično mučno. Međutim, ima tu i lijepih priča, kao što je solidarnost među ženama koje smo snimali. Briga o svom bližnjem, o prijateljici, usprkos teškim situacijama u kojim žive; žene ne žele biti viktimizirane, niti sam ih ja tako htjela prikazati, kao što nisam htjela detronizirati rudare, već baciti tračak svijetla na žene koje se ne vide i ne čuju. One nemaju lažne nade, ne bave se tlapnjama i žive u svojevrsnoj entropiji. No, prihvatile su svoje stanje i često su vrlo humoristične, ponosne, krasi ih ta krotka drskost i čvrsta prijateljstva.
“Što se ostalih zemalja tiče, nemamo dovoljno tinte da ih ovdje opišemo, osobno volim mjesta koja nisu isprostituizirana turizmom, što je danas gotovo nemoguće. Recimo, u Amazoni vas dočekaju šamani s I-phoneom, presvlačeći se u svoje autentične nošnje kad im jave da na obalu dolaze zapadnjaci. Međutim, ima mjesta poput Paragvaja, za koja su nam gotovo svi govorili da ne postoji razlog radi kojeg bismo posjetili tu državu, da ne nudi ništa. Ali meni je Paragvaj ostao kao jedna od rijetkih destinacija koje su ostale vjerne sebi, koje se nisu prodale i imaju vlastiti ritam.
“Kad pričamo o Južnoj Americi, knjiga ‘Otvorene vene Latinske Amerike’ Eduarda Galeana puno mi je pomogla u realizaciji dokumentarca, u kojoj vješto opisuje kolonizaciju Južne Amerike, posebno se osvrćući na Potosi. U Sloveniji je tu knjigu prevela Tina Malić, koja je prevodila i dio filma, a sada je konačno prevedena i na hrvatski. Galeano piše o vrhuncu Potosija, njegovom takozvanom srebrnom ciklusu; poznata je izreka da su čak i potkovice od konja bile od srebra i da je srebra bilo u tolikim količinama da se mogao sagraditi most od Potosija do Španjolske. Sve to ne bi bilo moguće bez osam milijuna stradalih robova koje su kolonizatori dovlačili iz Afrike, nakon što je u pobunama stradala većina autohtonog stanovništva.
“Potosi je tada, govorimo o 1570-ima, imao populaciju poput Londona, a više stanovnika od Rima ili Pariza. Bio je jedan od najbogatijih gradova svijeta, kažu deset puta naseljeniji od Bostona, u vrijeme kada se New York tada tako nije ni zvao; centar svijeta iz kojeg su srebrom krcate karavane odlazile prema Europi, koja je sagrađena uz pomoć baš tog Potosija. O tome se danas ne priča, niti se ikad pričalo. Čak je i dinastija Ming kupovala srebro iz Potosija, a sam grad je cvao s brojnim kazalištima, više od petnaest plesnih akademija, palačama i crkvama… Danas je to jedno malo mjesto iscrpljeno, izmučeno, gdje se zadnji atomi snage čupaju za zrno kositra ili cinka.”
Nažalost, do izlaska filma preminuo je i Vaš direktor fotografije Branko Manzin?
“Branko Manzin je bio moj dugogodišnji partner i snimatelj. Iako mu to nije bila struka, kao ni meni režija, bili smo jednostavno strastveno zainteresirani za situacije, kako u Boliviji, tako i u Palestini. Kako život piše nevjerojatne priče, tako je njegova bila ta da je zadnjih godina bio prikovan na kisik i umirao od slične bolesti kao spomenuti rudari. U cijelom tom gašenju tijela, kako bi naša prijateljica Lela Vujanić rekla, bio je veličanstven i miran; imao je dvije želje: da mu se pepeo prospe na jugu Indije i da se završe ‘Srebrne’.”
Imate li neke daljnje filmsko-režijske planove, projekte u pripremi?
“Nemam, doduše mislim da nikad ni nisam imala planove. Sve što se filmova tiče, događa se poprilično spontano i stihijski, međutim čitajući ova pitanja, sjetila sam se da imam materijal, također više od desetljeća star, o jednom od većih transgender festivala koji traje i do osamnaest dana. Zove se Koovagam, održava jednom godišnje u južnoj Indiji i tu dolaze hijre iz Indije, Nepala, Bangladeša i ostatka Azije. Naime, hijre – eunusi, su bitan dio indijske povijesti, referirajući se na hinduističku mitologiju. No, dolaskom Britanaca, oduzeta su im prava smatrajući ih prijetnjom za društvo.”
