Rea Rajčić (Split, 1989.) prošle je godine ostvarila jedan od zapaženijih uspjeha domaće dokumentaristike, ulaskom u natjecateljski program 48. izdanja kanadskog festivalskog majora – Međunarodnog filmskog festivala u Torontu. I to ni više ni manje, nego svojim debitantskim filmom “1001 noć” (Eclectica, 2023.), koji nam rastvara svakodnevicu svoje tete Eme i njene najbolje prijateljice Maje, gospođama u zlatnim osamdesetima koje dane provode gledajući turske sapunice. Dokumentarac će, pak, svoju hrvatsku premijeru ostvariti u petak, u sklopu Regionalne konkurencije 20. ZagrebDoxa.
Rea je magistrirala filmsku produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje danas i radi kao profesorica na Odsjeku produkcije. Radila je za distribucijsku tvrtku 2i Film, kao pridružena producentica u Maxima Filmu te vanjska suradnica HAVC-a (voditeljica projekta kinoprikazivaštva). Godine 2016. godine dobila je nagradu za najbolju mladu producenticu na Međunarodnom filmskom festivalu u Sofiji. Iste godine pokreće svoju produkcijsku kuću Eclectica, koja je već izbacila nekoliko vrlo zapaženih ostvarenja poput dokumentarnog serijala “Kolaži o laži” (Eclectica / HRT; 2021.) i “Strica” (2022); dok je njihova manjinska koprodukcija “KIX” (Elf Pictures / Cinephage / Eclectica / ARTE Francuska / HBO Max; 2024.) mađarskih redatelja Dávida Mikulána i Bálinta Révésza, ove godine doživjela svjetsku premijeru u natjecateljskom programu uglednog CPH:DOX-a.
Najbolje da nam se Rea još malo pobliže predstavi…
“Iz Splita sam u Zagreb stigla prije sad već više od petnaest godina, u želji da se školujem za producenta. Kazalište i kazališna produkcija bili su moja prva ljubav i glavna motivacija zbog koje sam upisala ADU. Kasnije sam krenula potpuno drugim stopama: filmovi, snimanja, festivali, kinodistribucija, kinoprikazivaštvo i na kraju produkcija. Danas sam angažirana na Akademiji kao profesorica na Odsjeku produkcije, a u sklopu svoje produkcijske kuće Eclectice radim na igranim i dokumentarnim filmovima, serijama… I čini mi se da je baš oduvijek tako i trebalo biti.
“Nitko se u mojoj obitelji nije bavio ni filmom ni kazalištem. Mama je bila novinarka, tata pomorac, a ja od malih nogu okružena velikim brojem predstava, filmova, festivala… Znam da sam davno na nekad vrlo popularnom Splitskom festivalu zabavne glazbe pomislila: ‘Koji genijalan posao mora biti organizirati ovako super događanje!’. Svašta može poslužiti kao motivacija, pogotovo u početku.”
Vaša teta Ema i njena susjeda i prijateljica Maja, koje umirovljeničke dane provode u ćakuli i gledanju turskih sapunica. Tu si i paunovi koji šetaju splitskim ulicama… Koliko vam je trebalo vremena da u sebi uskliknete – “Hm, ovo bi mogao biti dobar film!”?
“Ideja je došla zaista spontano, proizašla iz mog dugogodišnjeg svjedočenja njihovoj popodnevnoj rutini druženja i gledanja televizijskog programa. Nije bilo teško u takvom settingu i u toliko karizmatičnim protagonisticama prepoznati film. Pitanje je bilo samo kako sve zabilježiti na što autentičniji i neposredniji način. Odgovor je ležao u što manjoj filmskoj ekipi, tako da smo kolega Marinko Marinkić kao direktor fotografije i dobri duh ovog – i mnogih drugih – filma, i ja u ulozi redateljice i producentice, odradili veći dio posla. Kod dokumentaraca često sama situacija diktira autorski tim i podjelu poslova.”
Odlazak u Toronto, naročito iz konteksta debitantskog filma, nipošto nije mala stvar. Kako je sve to izgledalo iz Vašeg kuta?
“Valjda je početnička sreća. (smijeh) Film smo sasvim službeno i nimalo pompozno prijavili na TIFF, kao što bismo napravili i s drugim filmovima koje produciramo. I stigla je službena pozivnica, potpuno nenadano i iznenađujuće. Međutim, već smo iz iskustva savladali činjenicu da nikad ne možeš u potpunosti predvidjeti ukus festivalskih selektora i međunarodnih festivalskih trendova. Iako se za svaki film trudimo imati strategiju plasmana, rezultati nas često iznenade, ali vjerujem da to iskustvo dijelimo i s drugim kolegama. Puno je faktora koji utječu na odluku o premijeri na velikom festivalu, a u slučaju ‘1001 noći’ vjerujem da su svi racionalni pali u vodu. Kao i da je šarm Eme, Maje i splitskih paunova presudio.”
Produkcija Vam je očito prva ljubav. Raste li možda polako želja i za budućim režijsko-autorskim angažmanom, nakon uspjeha “1001 noći”?
“Trenutačno nemam redateljskih ambicija, uživam u svojoj ulozi producentice na nizu prekrasnih projekata u sklopu Eclectice s talentiranim autorima, kolegama i prijateljima. Ne isključujem da će se možda jednom pojaviti, ali o tome sada ne razmišljam.”
Vaš film obavijaju niti jedne lijepe, mekane nostalgije, toplog prijateljstva u zlatnim godinama… Kako su Vaše protagonistice reagirale na prisustvo kamere, koliko ih je bilo teško opustiti za vrijeme snimanja?
“Nekim čudom, prisustvo kamere nije stvorilo veliku promjenu u njihovoj dinamici. Moguće da su je u nekim trenutcima snimanja primjećivale, ali čim bi krenuo napeti sadržaj nove epizode poznate turske TV-serije ‘Ambasadorova kći’, sav fokus bio bi usmjeren na komentiranje, suosjećanje, zabrinutost, međusobno komuniciranje i procesuiranje radnje. Nastojala sam i ja angažirano sudjelovati u komentiranju serije; silno im je bilo stalo da i meni pojasne radnju. Nisu nikad bile u zabludi da ih ne snimamo cijelo vrijeme, ali kako bi moja teta povremeno rekla – nema joj ispred koga biti neugodno, a i većina onih do čijeg joj je mišljenja stalo, odavno je otišla s ovog svijeta.”
Ne možemo ne spomenuti i prisustvo paunova u filmu, koji u pomalo nadrealnim scenama slobodno hodaju ulicama Splita. Otkud ove egzotične životinje na Gripama?
“Jednom davno istraživala sam njihovo podrijetlo, jer Split zasigurno nije prirodno stanište paunova. Koliko znam, dva su dovedena u tvrđavu Gripe prije više desetljeća, a oni su se od tada nastanili u splitsko naselje Gripe. Ima ih pedesetak, vladaju pločnikom i kolnikom, sunčaju se na balkonima stambenih objekata, prelaze cestu u vlastitom ritmu, krešte bez milosti i kućnog reda… Potpuno su nespojivi s ovim našim balkanskim Mediteranom. Sa svojim pompoznim šepurenjem i orijentalnim uzorkom perja, baš kao da su pobjegli iz neke turske sapunice i donijeli duh Orijenta na splitske ulice.”
Uvedite nas malo u svakodnevicu Vaše producentske kuće Eclectica, odnosno prošle i buduće projekte. S kakvim se najvećim izazovima susrećete u Vašem poslu, poznat je i naravno već opjevani, zategnuti odnos na relaciji HRT – domaći dokumentaristi?
“U Eclectici nastojimo raditi filmove i serije kakve bismo i sami rado konzumirali, a to je možda i najteži zadatak koji smo si zadali. Ponosni smo na svoja prva dva dugometražna projekta: arthouse triler ‘Stric’ Andrije Mardešića i Davida Kapca, te dokumentarnu seriju ‘Kolaži o laži’ Nebojše Slijepčevića i Judite Gamulin. Vjerujem da su oba projekta – iako jedan igrani, a drugi dokumentarni – napravili određeni stilski i sadržajni iskorak za naše lokalno audiovizualno tržište.
“Trenutačno iščekujemo premijeru ‘Proslave’, dugometražnog igranog filma Brune Ankovića i scenaristice Jelene Paljan, prema romanu Damira Karakaša. Prije samo desetak dana završili smo sa snimanjem još jednog debitantskog ostvarenja, filma ‘Koke’ redatelja Igora Jelinovića. Imamo još nekoliko produkcijski i kreativno iznimno zanimljivih i ambicioznih filmova u dugom metru, vjerujem i neophodnu dokumentarnu humoristično-sociološku seriju o hrvatskom turizmu u razvoju, u režiji Nebojše Slijepčevića i Ivana Grgura.
“Najveći izazovi su budžeti, inflacija i kontinuirano rastući troškovi snimanja, kao i još uvijek nedovoljno stabilna suradnja s javnom televizijom. Postoje određene naznake boljeg perioda pred nama; nema druge nego nadati se tome i predano raditi.”
