PočetnaIntervjuiKarla Crnčević: "Zajednica iz 'Zemlje za nas' funkcionira kao sigurno mjesto"

Karla Crnčević: “Zajednica iz ‘Zemlje za nas’ funkcionira kao sigurno mjesto”

|

Na 17. Subversive Film Festivalu svjetski premijerno će u nedjelju, 26. svibnja u 18 sati, biti prikazan dokumentarni film “Zemlja za nas” (Zagreb film, 2024.). Autorica je Karla Crnčević (Dubrovnik, 1989.), kojoj je to drugi film u mladoj karijeri, prvi pak dugometražni. U njemu naša sugovornica prati nekoliko žena koje na Braču živi u pomalo hipijevskoj zajednici, unutar inicijative “Zemlja za nas”; obrađujući zemlju, berući masline i općenito pokušavajući preživjeti izvan civilizacije, poštujuću načela ekološke samoodrživosti.

Karla je prvi dio života provela na relaciji Konavle-Dubrovnik, završivši u potonjem i Klasičnu gimnaziju. Magistrirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te magistrirala arhivistiku na španjolskoj Elias Querejeta Eskoli. Radila je kao scenaristica i dramaturginja za kazališta i umjetničke produkcije, također i kao filmska radnica na petnaestak filmova. Pokretačica je filmske inicijative “Kino Unseen”. Uz sve to, Karla Crnčević je i jedna od suautorica prvog strukovnog cjenika u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja, u organizaciji Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, a tekstovi su joj objavljivani na Radničkim pravima, Biltenu, Kulturpunktu, Zarezu i portalu Slobodni filozofski.

“U Dubrovnik sam išla u srednju školu pošto je to jedina opcija. Neke rane poveznice s filmom nisam imala, niti sam poznavala nikog tko se bavio filmom. Više se sjećam da su mi neki odgledani filmovi budili osjećaj da nisam sama u nekoj emociji ili misli”, govori nam za početak Karla i nastavlja: “I ljetna kina su mi uvijek bila pravi doživljaj, zapravo prvi izlasci. Za vrijeme studija, dosta rano, počela sam raditi na servisnim filmskim produkcijama za velike projekte poput ‘Igre prijestolja’ itd. Mislim da me pozicija radnice unutar tog sustava poprilično politizirala, ali i u nekom trenutku gurnula prema ideji da mogu i sama probati nešto napraviti.”

Karla je neko vrijeme radila i za Novu TV kao storilajnerica, ali ipak najviše na filmskim setovima kao pomoćna radnica, asistentica produkcije i režije itd. “Taj posao me natjerao da rad na filmu nimalo ne romantiziram; puno je eksploatacije u polju – da bi se snimila većina filmova koje gledamo, neke radnice nemaju pauzu za ručak, prekovremeno rade besplatno, proživljavaju burnoute i seksualno maltretiranje te su brutalno potplaćene. Kad govorimo o proizvodnji filma, moramo znati kako je rad na filmu u Hrvatskoj i svim zemljama bivše Jugoslavije pun fragmentirane i neorganizirane radne snage, a domaći filmski radnici rade s premalim budžetima”, govori nam autorica čije je debitantsko i nagrađivano, osobno filmsko djelo “Divlje cvijeće” / “Wild Flowers” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022.), sastavljeno od arhivskog materijala njenog oca Pave, koji je snimio posljedice ratnog stradanja njihovog doma u selu Radovčići kod Dubrovnika.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Zemlja za nas"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zemlja za nas”

Za početak, vratimo se nakratko na “Divlje cvijeće”, Vaš prvi film? Kako ste završili na studiju arhivistike Elias Querejeta Eskola i kakve uspomene nosite iz Baskije? 

“Iz želje da se malo maknem iz Hrvatske, tražila sam master program koji si mogu priuštiti. Na kraju sam dobila stipendiju od Španjolske, jer je to u Hrvatskoj skoro nemoguće. Slučajno sam naišla na program baskijske škole Elias Querejeta koji me jako zainteresirao, s obzirom na to da je veoma interdisciplinaran i razbija tradicionalne filmske podjele rada, daje prostor eksperimentu i činilo mi se da će mi koristiti i prijati. Tako je i bilo. To je većinski javno financirana škola, a infrastrukturno iznimno dobra. Na raspolaganju stalno imaš otvoreni laboratoriji, sve vrste analognih i digitalnih kamera, razvijače, programe i prostor za postprodukciju te jako zanimljive gostujuće predavače iz polja arhivistike, kuriranja i režije. Najviše mi je odgovaralo što sam bila izložena kontekstu koji mi je do tada bio skoro pa nepoznat – naučila sam mnogo, najviše od kolega iz različitih zemalja Latinske Amerike s kojima sam tih petnaest mjeseci dijelila prostore.

“S nekima od njih nastavila sam surađivati i redovito se čuti. Također, dodatno sam se zainteresirala za materijalnost arhiva i stekla neke konkretne vještine. Kratki film ‘Divlje cvijeće’ jest moj prvi filmski rad, pošto sam dosad radila na nekolicini videoradova izlaganih u galerijama. Film je prikazan je na šezdesetak festivala, među ostalima na FIDMarseilleu, ZINEBI-ju, Dokufestu… Dobio je i neke nagrade. Nastao je poprilično brzo, ali je profunkcionirao – imala sam veliku tremu raditi s tim materijalom i neko vrijeme se nećkala, ali sam radila iskreno i mislim da se to primijetilo. ‘Divlje cvijeće’ je prikazano u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije, a u Hrvatskoj na Taboru i Liburnia Film Festivalu prošlo ljeto. U rujnu bi trebao imati zagrebačku premijeru u Dokukinu KIC. Tome se veselim.”

Možete li nas uvesti u okolnosti snimanja Vašeg drugog filma i prvog dugometražnog, “Zemlje za nas”, o kolektivu žena koje lokalci zovu i Bračke vještice?

“Rekla sam da ću nakon ovog iskustva ubuduće raditi samo s arhivima (smijeh). Sa snimateljicom Nives Milješić još sam 2017. godine krenula prema obali da pronađemo neku zanimljivu zimsku priču. Tako smo došli do Bračkih vještica i tu je sve krenulo. Bilo je dosta promjena. Na kraju je i Nives izašla iz projekta, a ušao drugi direktor fotografije, Jakob Krese. Bilo je to svakako ogromno iskustvo, puno izmjena, nesigurnosti, karaktera koji izlaze i ulaze – i u zajednicu i u filmsku priču. To je sve kasnije trebalo čistiti i tražiti neku liniju kojom možemo postaviti glavno pitanje: ‘Što je zajednica, kakav je to tip rada?’.

“Na otok sam stigla s idejom da se njihov život i rad zajednice bazira na fizičkom radu i reprodukciji, ali izašla iz procesa snimanja s uvidom da se zapravo najviše radi o emotivnom radu, radu brige i njege i da se takve zajednice baziraju na međusobnim odnosima. Što nikako ne znači da fizički rad i dalje nije jako važan i krucijalan za opstanak zajednice, ali htjela sam istaknuti ovaj drugi koji često ostaje nevidljiv. To je dinamiziralo i samo snimanje; učila sam u tom procesu, radila greške i onda se s nekim odlukama kasnije morala nositi u montaži. Montažerka Hrvoslava Brkušić puno mi je pomogla u procesu i užasno sam zahvalna na privilegiji da prvi projekt, još takve prirode, radim s njom. Iz ove perspektive neke bi stvari sigurno drugačije napravila, ali prihvaćam da to nekad jednostavno nije moguće. I to mi je skroz u redu.”

U filmu je vidljiv sukob pomalo utopističkih koncepata s neizbježnom realnošću kapitalističke stvarnosti. S jedne strane tu je vidljiva želja za bijegom od civilizacije kakvu poznajemo, konzumerizma i neekološkog djelovanja; s druge imamo opipljivu granicu koju neke od žena ne žele prijeći, poput odbijanja prepisivanja dijela zemljišta na udrugu, odnosno inzistiranju na privatnom vlasništvu.

“Moje osobno iskustvo je da zajednica definitivno funkcionira kao sigurno mjesto. Kao mjesto gdje se na početku osjećaš kao da je moguće puno stvari, uz ideje koje u našoj svakodnevici zvuče utopistički. I zaista, dosta toga je moguće. Ali isto je tako jasno ono što jedna od članica kaže odmah na početku filma – takve zajednice nisu nimalo van društva i nose se s istim problemima kao i svi ostali. Svejedno, jako je vrijedno što pokušavaju uspostaviti drugačije relacije unutar sebe i na drugačiji način organizirati život, kritički gledajući na kapitalizam koji uništava sve pred sobom.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Zemlja za nas"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zemlja za nas”

Što biste rekli da je ključ uspjeha i opstanka ovakvih zajednica? Dakako, ne otkrivam toplu vodu – razumijevanje, kompromisi, uvažavanje drugog i drugačijeg mišljenja… No, to nije uvijek lako, jer na malom mjestu imamo puno različitih osobnosti i poimanja svijeta, od pojedinaca – u ovom slučaju pojedinki, koje su možda i pobjegle od svijeta koji im je krojio pravila svakodnevice. I sada, htjele ne htjele, opet moraju živjeti po određenim pravilima od kojih su i otišle iz, ‘ajmo reći stvarnog svijeta

“Po mom jako skromnom mišljenju, ključ je dijalog i stalno propitivanje svoje pozicije. Konflikta mora biti, on je dio dijaloga, ali pitanje je kako se iz tog konflikta izlazi. Svakako, mislim da nisam toliko mjerodavna puno o tome govoriti – nakon projekcije pridružit će nam se članice zajednice koje su veće dijelove svojih života posvetile radu na tome, i koje sigurno imaju puno mudrijih uvida od mene.”

Kako Vaše protagonistice zarađuju za život? Ako se ne varam, zemlja prikazana na filmu je privatno vlasništvo jedne od žena? Vidimo da budžet popunjavaju prodajom maslinovog ulja i kroz turizam?

“Ta zemlja je privatno vlasništvo više članica, ne samo jedne. Međutim, internim dogovorom, ona je i zajednička, kao i masline i sve na njoj – što znači da i one članice koje nemaju niti jedan kvadrat mogu biti dijelom iste. Naravno, ne žive sve tamo čitavo vrijeme i ulog rada na maslinama, vrtu, osnovnoj infrastrukturi koju svi koriste poput vode, a koji se kasnije isplaćuje, nije jednak. Neke članice zarađuju van zemlje – često sezonski – i ulažu novac u rad na njoj. Zamršeno je pitanje različitih pozicija, preuzimanja odgovornosti i što se radi za kolektiv a što za sebe, gdje prestaje zajednica a počinje pojedinka. Ono često dovodi do iscrpljenosti, konflikta i nerazumijevanja. Skroz razumljivo, jer ne postoje potpuno jasna pravila.”

Koliko dugo ste snimali “Zemlju za nas”? Moj osobni dojam je da ste otvorili jako zanimljivu i vizualno lijepo zaokruženu priču, kroz potencijalni dijalog o promišljanju drugačijih koncepata života, ekološke (samo)održivosti itd. S druge strane, taman kad smo počeli upoznavati likove i stapati se s magičnim bračkim okolišem, dokumentarac pomalo naglo završava… Je li to bila svjesna redateljska odluka i smatrate li da ste rekli većinu željenog, vezanog za život i poruku Vaših protagonistica? 

“Film sam dugo radila. Ili bolje rečeno, dugo je vremena trebalo da ga privedem kraju sa svim sitnicama koje postprodukcija zahtijeva, s obzirom na to da sam bila odsutna dvije godine, ali i činjenicom da je i za mene ovaj proces bio emotivno jako zahtijevan. Priča na ‘Zemlji’ stalno se izmjenjuje i račva – to je organska zajednica u koju novi ljudi stižu i iz koje odlaze, koju je ponekad teško pratiti. Htjela sam otvoriti pitanje o tome kako funkcionira jedna takva priča, na čemu se bazira jedna takva zajednica. To je mikro-priča u kojoj se možda mogu prepoznati mehanizmi koje koristimo u različitim odnosima. Svjesna odluka na početku bila je da se ne ide u prošle živote protagonistica, nego da se priča priča s lica mjesta, iz unutrašnjosti otoka, iz male kućice, iz vrta i maslinika bez velikih oznaka i hashtagova. Film pokušava uhvatiti jednu godinu, četiri godišnja doba, portretirati različite radove koji su uz njih vezani, i usporedno pratiti unutarnje dinamike međuljudskih odnosa. Nesumnjivo da je zajednica ‘Zemlja za nas’ puno više i šire mnogim ljudima – uključujući i mene – nego što je ovaj film uspio prikazati.”

Ostajete li i dalje u režijskim vodama, možda nam možete najaviti i Vaš novi (dokumentarni) projekt?

“Da, trenutno sam u montaži kratkog doksa ‘Zima dolazi’ s kolegom suredateljem Bojanom Mrđenovićem i montažerkom Hrvoslavom Brkušić, također u produkciji Zagreb filma. Radim i na istraživanju o audiovizualnim arhivima Antifašističke fronte žena, koje bi se uskoro trebalo pretvoriti u prvi draft scenarija za novi dugometražni dokumentarni film. Uz to radim puno drugih stvari koje mi omogućuju da plaćam svakodnevne životne troškove.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.