Uvodni kadrovi pustinjskog ništavila inverznim se pomakom, nasuprot arhetipskoj oazi, sabiru u slike groblja, praćene međunaslovom – nacrt za utopiju. Prizori kao da sugeriraju daljnje asocijativno poništenje smisla i posljednje počivalište svake ideologije. Ipak, zatečeno se ne-mjesto, jedini znak nekadašnjeg jugoslavenskog izbjegličkog logora u El Shattu, ishodište najnovijeg filma Ivana Ramljaka, srazom individualnih sjećanja i materijalnih ostataka, prevodi u reprezentaciju konkretnog povijesnog iskustva, s pripadajućim transgresivnim potencijalom.
Dokumentarac “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.) nagrađen je Posebnim priznanjem od strane žirija, kao i Nagradom publike, već nakon prvog javnog prikazivanja na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, a jednako nastavlja tematska i formalna zanimanja otpočela u autorovim prethodnim ostvarenjima, kao što za cilj ima progovoriti o istisnutoj epizodi jugoslavenske prošlosti, odnosno pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu i posljedica po civilno stanovništvo. Riječ je o slabo poznatom događaju sustavnog preseljenja stanovništva Dalmacije i otoka, redom članova obitelji pripadnika partizanskog pokreta, nakon talijanske kapitulacije 1943., motiviranog strahom od njemačke odmazde. Dogovorom saveznika i Tita evakuirani su u šatorsko naselje El Shatt u Egiptu, neposredno do Sueskog kanala, gdje su dočekali kraj rata, a svojevrsnu specifičnost činio je eksperiment samoorganizacije koji je uključivao najšire aspekte društvenog života.
Današnji ambivalentni odnos prema jugoslavenskom nasljeđu dijelom objašnjava zanemarivanje teme, ali i neminovnost političke dimenzije njene prerade. Neobičnom koincidencijom, nakon godina šutnje, pri čemu u recentnoj kulturnoj povijesti bilježimo tek televizijski dokumentarac “Pustinjska priča – El Shatt” (2009) Ninoslava Lovčevića, gotovo su istovremeno javnosti prezentirani eksperimentalni film “Dohvatiti sunce: El Shatt” Ane Bilankov (Filmska udruga Šuma, 2023.), koji s Ramljakovim filmom dijeli kameru Borisa Poljaka, ali i grafički roman Helene Klakočar, “El Shatt – fragmenti”. Popunjavanje rascjepa proizašlih iz dihotomije osobne i kolektivne memorije labavo ih povezuje, a preoblikovanje u skladu s karakteristikama različitih medija pridonosi svijesti o granicama svakog pojedinog u dosezanju totaliteta povijesne slike.
Struktura “El Shatta” oslonjena je na fotografski arhivski materijal, pa i poneku filmsku snimku, redajući se kronološki kao materijalni otisak sjećanja verbaliziranih od strane živih svjedoka vremena. Utoliko film možemo sagledati kao dio struje arhivskih filmova s izraženim tendencijama reotkrivanja smisla zajedničke društvene prošlosti, a kakvi su sve prisutniji na regionalnoj razini. Ramljakov dokumentarac je blizak jednako rekonstrukciji jugoslavenskih politika prema tzv. trećim zemljama u najnovijem diptihu Mile Turajlić “Dosje Labudović: Nesvrstani” i “Dosje Labudović: Filmske gerile” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.), kao i komentaru Mladena Kovačevića o značaju društvene kohezije za adekvatnu reakciju na zdravstvenu krizu, s kojim dijeli retorički postupak usporavanja snimke, dominantan u “Još jednom proleću” (2022). Od sličnih je tendencija neodvojiva problematika arhiva i u njemu sadržanog kreativnog impulsa, što uključuje pomicanje značenja u skladu s idejama koje se žele prenijeti, odnosno reuporabu inherentnu svakoj umjetnički samosvjesnoj gesti.
Težište na fotografiji upućuje na razvoj postupaka započetih u prethodnom redateljevom filmu “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnost u Zagrebu, 2022.), a iako isti počiva na intimističkom pristupu, ipak im je zajednička dijeljena interpretacija događaja iz prošlosti. “El Shatt – nacrt za utopiju” je na izvedbenoj razini ispresijecan igranim dijelovima i autoreferencijalnim kadrovima, kao i onim dugim, opservacijskim, evocirajući redateljevu poetiku iz vremena filma “Kino otok” (Restart, 2016.), srodne problematike zatiranja kulturnog naslijeđa. Film je uokviren kadrovima značenjski opterećenog znaka, kipa Majke Dalmatinke autora Ante Kostovića, a koji činom povezivanja nesvodivih mjesta dalmatinske i egipatske obale, opredmećuje anomaliju očekivanog povijesnog slijeda.
Ramljak se posvećuje razotkrivanju političkog projekta u pozadini društvene organizacije izbjegličkog logora, a čija sustavnost svjedoči o razvijenom modelu poratnog društva. To međutim čini suptilno, sastavljajući fragmente sjećanja svjedoka koji oponiraju kasnijoj relativizaciji i negiranju značaja socio-kulturnih postignuća bivše države, ispunjavajući ujedno limb u koji nekontekstualizirani materijalni artefakti poput fotografija mogu zapasti. Sadržaj svjedočanstava vizualno se rekonstruira posredstvom arhivskog materijala, u praksi razotkrivajući podudarnosti koje tendiraju univerzalno prepoznatljivom iskustvu. Fotografije dimenzionira prizorni zvuk, a tek je pokret ono što ih dijeli od filma, pri čemu će se postupak usporavanja umetnute snimke približiti karakteristici fotografije, u konačnici minimalizirajući razlike u mediju. Tematski je fokus postavljen na načine horizontalnog prenošenja znanja unutar logora, uopće angažmana čitave zajednice prema poboljšanju zatečenih uvjeta. Kazivači se nadahnjujuće prisjećaju izbjegličke svakodnevice, što uključuje one životne aspekte sučeljene velikim pričama, često istisnute pred golom faktografijom. Pojedinačna vizura svjedoka, čiji je generacijski raspon taman toliki da uključuje dječju i mladenačku perspektivu, prepletena je emocionalnošću osnaženim reminiscencijama, jednako na trenutke igre, spravljanja obroka ili uređenja kampa, kao i one granične, rođenja i smrti, ne prepuštajući se poražavajućem defetizmu. Pritom istu važnost pridaju motivaciji za organizirani politički rad, kao i međusobnim interakcijama, dočaravajući svu širinu iskustva koje se formira neovisno o egzistencijalnim ograničenjima.
“El Shatt – nacrt za utopiju” precizno utjelovljuje prazno mjesto historije, ispunjavajući ga, ne samo konkretnim sadržajem, već i idejnim posredovanjima koja nadvladavaju prostorno-vremenska ograničenja.
Osobne su priče prošlosti povezane glumcima-vodičima sadašnjosti, koji učvršćuju koordinate događaja rekreirajući tzv. žive novine, način prenošenja vijesti posredstvom njihove recitacije, oživljavajući momente propagandnog partizanskog teatra. Veza sa suvremenošću uspostavlja se činjenicom da vijesti čitaju i parole izgovaraju članovi Gradskog kazališta mladih Split, osnovanog u El Shattu, kao čista aktualizacija plodne kulturne produkcije u logoru, poticane od strane profesionalaca. Historijski se jaz upotpunjava gomilanjem paralela koje manifestiraju permanentni utjecaj transgeneracijskog naslijeđa na razvoj kulturnih i društvenih formi. Igranofilmske intervencije, kojima prethode kadrovi pripremnih radnji ekipe filma, kao da imaju ulogu naglasiti kontinuitet stvaralaštva utemeljen na aktivnom sudioništvu, zazivajući istovremeno svijest o implikacijama svake rekonstrukcije, uključujući modifikacije uvjetovane medijem, protokom vremena ili naknadno upisanim značenjima. Pritom se način korespondencije odjeka prošlosti s vremenom u kojem se ona odvija, razotkriva ključnim. Ipak, u samoj je strukturi filma doza artificijelnosti postignuta igranim sekvencama, stoga autoreferencijalnost donekle narušava dinamiku nastalu međuigrom dvije osnovne tendencije, rekreacije izvedbenih praksi i njihova arhivskog traga.
Ne treba zanemariti činjenicu da odabrana svjedočenja idealiziraju sliku, nasuprot neminovnoj traumi vezanoj uz moment izbjeglištva i neizvjesnosti usred ratne katastrofe. Ipak, odgovor na tu dilemu dijelom je sadržan u filmskom podnaslovu, ne samo da je primjetna težnja mapiranja političkih alata ideološki jasno opredijeljenog djelovanja, već se poentira važnost društvene kohezije za uspostavu zajednice, koja podmiruje potrebe u vidu obrazovanja ili kulturne participacije. Nasuprot uobičajenom oportunizmu, Ramljak adresira i ideologiju čije su te vrijednosti integralni dio, kao i načine njene implementacije. Nadalje, koliko god tema izbjeglištva bila aktualna, ne upada u zamku prenapregnutih poveznica prema recentnim krizama, ali će se one suptilno generirati u svijesti gledatelja. “El Shatt – nacrt za utopiju” precizno utjelovljuje prazno mjesto historije, ispunjavajući ga, ne samo konkretnim sadržajem, već i idejnim posredovanjima koja nadvladavaju prostorno-vremenska ograničenja.
