Na 17. Gledalištu Kinokluba Zagreb, održanom u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja, kratki dokumentarni film “Oda” (Medeja Media / Kinoklub Zagreb; 2024.) Mije Maros Živković izdvojen je posebnim priznanjem članice velikog žirija Ive Rosandić, uz obrazloženje: “Intimistički pristup za cilj ima normalizaciju teme koja ostaje u zakutku javne rasprave. ‘Oda’ je film koji, osim što izravno progovara o specifičnoj ženskoj traumi, otkriva samosvjesnu autoricu čije će se mjesto na filmskoj sceni tek ustabiliti.”
Mia Maros Živković, pronaći ćemo na internetu, već nekoliko godina djeluje kao koordinatorica FROOOM! filmske škole za djecu i mlade te voditeljica brojnih FROOOM!-ovih filmskih radionica, a na njihovim je stranicama zapisano da se filmom bavi od malih nogu. Filmske radionice vodi i izvan FROOOM!-a, također i dramske radionice za djecu, kao dramska pedagoginja, primjerice u KUC-u Travno. Ktomu je vlasnica Medeja Medije, obrta za videostvaralaštvo, poduku i promociju kulture, a na YouTubeu je dostupno nekoliko kratkih promotivnih radova te produkcije, primjerice “Kronike 15. Gledališta Kinokluba Zagreb” iz 2022. No filmografiju javno prikazanih filmova Mije Maros Živković nećemo pronaći, a potpisniku ovog teksta također nije poznat nijedan njezin dosadašnji film. Neobično bi bilo, iako moguće – jer sa zaokruženim se i promišljenim prvencima u neprofesijskom filmu ne susrećemo rijetko – da netko već prvim filmom tako umješno nadiđe početničke nezgrapnosti, pa smo se obratili izravno autorici od koje smo saznali da je 2008./2009. pohađala internacionalni smjer filmske režije na FAMU te nas podsjetila na to da je na 14. Gledalištu KKZ prikazan njezin animirano-eksperimentalni film ekološke tematike “Što da su tebi puna usta?!” (3 min; Kinoklub Zagreb, 2021.). Na ovomu Gledalištu supotpisuje, s Matejem Beluhanom, i dokumentarni film “Iza zavjese” (21 min; Kinoklub Zagreb, 2024.).
Iako već prvim kadrom, izravno i točno da ne može točnije, pokazuje samo fizičko središte teme, “Oda” počinje donekle zagonetno. Prvi, dakle, kadar, statičan, frontalni, uparen s jedva čujnim strojno-mehaničkim šumom, uz gotovo nezamjetan zum prema naprijed, prikazuje simetričnu sliku, odnosno crtež koji ne skriva ništa. No dobar dio, možda i većina gledatelja, pogotovo onih neupoznatih s time o čemu je u filmu riječ – a to je, recimo, idealan pretpostavljeni slučaj – vjerojatno neće prepoznati što predstavlja. Na tamnocrveno-crnoj pozadini vidimo crveno obojeno obličje što priziva kakav tajanstveni, drevni totem nalik, primjerice, lubanji kakvog goveda. Ili kakvom neznanom, onostranom biću što strpljivo, prijeteće, vreba, skriveno onkraj. Crvena boja, između ostaloga, simbolizira opasnost, podsjeća na krv, znak je upozorenja. “Što ti je neugodno?”, kratko upita ženski glas u offu. Čiji glas? Obraćajući se… komu? Na slici se pojavljuje naslov filma, “Oda”.
Tema i priča ostatkom će filma biti jasno izloženi – prepričani i govoreni gotovo u cijelosti offom u prvom licu, s tek jednim prizornim dijalogom, a slikom predstavljeni razmjerno izlomljeno, mozaično, no pregledno i jednostavno sugestivno.
Nakon kratkog zatamnjenja, sljedeće dvije minute miran niz statičnih, sličnih kadrova, u običnom stanu, što prikazuju vitku, mladu ženu, u grudnjaku i hlačama, koja zdvojno, uz šum tišine (ili kiše) kojemu će se pridružiti onaj isti tihi strojni šum, stoji ispred zrcala, postavljenih i snimljenih tako da je istovremeno vidimo višestruko – podvojeno, potrojeno, razlomljeno, fragmentirano – što podupiru i dvostruke ekspozicije, različite oštrine i nenametljiv montažni diskontinuitet. Vanjski mir, unutarnji nemir. Ona opipava svoj goli trbuh, pupak, struk, abdomen te na nj, kao po nekom zadanom uzorku, lijepi nekoliko komadića samoljepljive vrpce i na njoj nešto označava. U završnom kadru sekvence, u bližem planu, izdvojenom i eliminacijom zvuka, pokazuje nam se da je, iako očito zabrinuta, na vrpce nacrtala grafičke oznake osmijeha – smješaka, smajlića. Neželjeni ritual kojemu je nemoguće izmaknuti? Pa kad već nema druge, pokušajmo se obodriti s malo optimizma, makar i narisanog. Boje u tom odsječku – blijedosmeđe, sivobijele, crne. Na kraju ona na se navlači majicu, koja crvenom bojom priziva tajanstveni prvi kadar.
Tema i priča ostatkom će filma biti jasno izloženi – prepričani i govoreni gotovo u cijelosti offom u prvom licu, s tek jednim prizornim dijalogom, a slikom predstavljeni razmjerno izlomljeno, mozaično, no pregledno i jednostavno sugestivno. Dokumentarni će materijali, očito snimljeni priručno, kako bi svatko mogao, bilježeni iz subjektivnog gledišta protagonistice u zatečenim situacijama, mjestimice biti potkrepljeni fotografijama, podijeljenim ekranom, intervencijama u boju, slobodnim iskoracima u animaciju, u pokretne slike više-manje neprepoznatljivog sadržaja – dakle, u eksperimentalno – ili u komunikaciju mobitelskim porukama ispisanima na ekranu. Sve na odgovarajućim mjestima, s valjanim razlogom, svaki put dobrodošlo očuđujuće, nikad pretjerano. Taman da igralački ispiše notu živosti, ne bez mjerice (crnog) humora. Raznovrsni pristupi i stilizacije objedinjeni su u skladnu cjelinu koja prijateljski združuje staloženost s iskričavošću te odiše dojmom da je nastala baš iz potrebe autorice da se izrazi i da je u dovršenom djelu sve točno tako kako treba biti.
Iako će u priču biti upleteni i drugi, nitko od njih neće na ekranu biti vidljiv likom u cijelosti. Jer iskaz je osoban. Protagonistica, autorica, iznosi vlastite doživljaje i razmišljanja, strahove i spoznaje. Vezane uz laparoskopsku operaciju benignog tumora – ženski spolni/reproduktivni sustav, to je ta moguće tajanstvena slika u prvom kadru – koja ju je zatekla psihički nespremnu. No u tom je procesu, kako se kaže, naučila nešto novo o sebi i o drugima, ponajprije o ženama sa znatno težim dijagnozama što su s njom dijelile bolesničku sobu. I o životu. Otvoreno i iskreno podijelivši to iskustvo kroz ovaj film i sa širom publikom, odvažno zalazeći i gdje nije običaj (“Što ti je neugodno?”), ostvarila je dirljivo i upečatljivo ostvarenje, kako sadržajno tako i izvedbeno. Ispisala je dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama, bez zapadanja u banalnu patetiku ili neuvjerljive samoutješno-samopomoćne otrcanosti.
