U studenom prošle godine preminuli višemedijski umjetnik Ivan Faktor (1953. – 2023.), “virtuoz raskošno minimalističkog opusa” i “melankolični konceptualac”, kako ga opisaše u oproštajnim, in memoriam napisima, u regionalnom natjecanju ovogodišnjeg ZagrebDoxa sudjeluje s dva kratka dokumentarno-eksperimentalna rada. “Trokut Pravac Točka” (Hrvatski filmski savez, 2023.) nedavno je u film zaokružen materijal snimljen još daleke 1991., što prikazuje malne tinejdžersko ludiranje za šašavost raspoloženih, oštrom kapljicom podstreknutih zrelih umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta, Tomislava Gotovca i samoga Faktora, kod glazbenog paviljona na zagrebačkom Zrinjevcu; a “Bol” (Sve gore i gore, 2024.), u siječnju ove godine premijerno prikazan u natjecanju 53. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, snažno se doima Faktorovim oproštajnim djelom, izvedenim nepokolebljivom stilskom dosljednošću kojom je prepoznatljivo prtio u jednoj od staza svog opusa tijekom posljednja dva desetljeća, u novomilenijskoj lirskoj fazi izraza, subjektivnom kamerom autoportretirajući svoja stanja, raspoloženja i poglede.
Autoportretni pristup, iskazivan u više obličja, prvi put je izravno očitovao “Autoportretom” (1980), iznimkom u njegovu tadašnjem umjetničkom korpusu pretežno obilježenom strukturalističkom fiksacijom, a u njemu 8-mm kamera klizi po površini autorova tijela od stopala do tjemena. Izvana. Druga čvrsta točka njegova fizičkog autoportretiranja jest svojevrsna invazivna inverzija prethodnog – “Autoportret” (2006), djelo istoga naziva snimljeno dvadesetišest godina poslije, u kojem objektivi medicinske kamere snimaju unutrašnjost autorova tijela. Iznutra. U oba slučaja sniman iz neposredne blizine, autoportretirani je neprepoznatljiv, a premda znamo što gledamo, bilo naslućujući, odčitavajući, shvaćajući, bilo zato što smo prethodno o tomu informirani i upućeni, riječ je ponajprije o vizualnim senzacijama apstraktnih formi, optičkim podražajima svjetla i sjene, grafičkim mijenama, ritmičkim zamasima, previranjima, talasanjima… Iako je riječ o vjerodostojnim snimkama Ivana Faktora, nijedan od ta dva autoportreta ne bi mogao poslužiti za identifikaciju autoportretiranoga. Zanesena ontološka filmska igra, istovremeno i promišljanje o iluzornosti onoga što doživljavamo samorazumljivim, poznatim i prezentnim, propitivanje pouzdanosti čvrstih oslonaca, naizgled nedvojbenoga.
Propitivanjem ideje zbilje, no sada s kamerom kao predstavnikom vlastita pogleda, pogleda pojedinca koji promatra neposredni okoliš, uporno će se, u svim filmovima približno istim pristupom i postupkom, baviti u nizu dokumentarno-eksperimentalnih ili eksperimentalno-dokumentarnih ostvarenja novijeg datuma. “Pustara” (2010), “Strange Fruit” (2013), “Sve bih ostavio ovdje” (2016), pa čak i “Le Samouraï” (2011) koji ne gleda subjektivnim pogledom autora, nego kolege mu Tomislava Gotovca, mogu se, predočimo to tako, zamisliti i unizanima u jednu, u svakom pogledu kompaktnu cjelinu, kojoj bi “Bol” bio prikladna završnica.
Svi oni, kao i ostali, koji pripadaju tematskoj liniji s izvorištem u djelu njemačko-holivudskog filmaša Fritza Langa i oni usmjereni na prikaz Domovinskog rata u Osijeku i Slavoniji – mada se sve te niti zanimanja prepliću – odišu uvelike specifičnom gustoćom, zbijenošću, nabijenošću, što dobrim dijelom proizlazi iz Faktorova određivanja okvira kadra. Onim koji se najčešće, pa i onda kad to nije, doima detaljem, stvarajući osjećaj da je dobar dio toga što se u tom času prikazuje ostao izvan kadra, nevidljiv nam, nesnimljen, uskraćen gledateljevu pogledu. Sličan je i pristup trajanju kadra koji se, čak i kad nije kratak, uglavnom doima prekraćenim, nedovršenim. Isto tako i montažnim sklopovima koji sekvence, prizore, odsječke ne zaokružuju, nego ih ostavljaju u naznakama, a i pripovijedanje je najvećma skokovito, rastrzano, često bi se pomislilo, arbitrarno, neuredno nabacano.
Iako dirljiv, pa i potresan, ne stječe se dojam da je “Bol” sniman kao djelo samosažaljenja ili prikaza muke, nego kao film filmofila koji u tomu i nadalje uživa…
Mnogo toga hotimice je prepušteno gledateljevoj nadogradnji, no upravo se time, u publike koja ćuti povezanost s takvim izlaganjem, stvara osjećaj prisnosti i bliskosti, približavanja intimi, osobi, osobnosti. Što ne znači i posvemašnjem razumijevanju, ali ono je ionako opsjena, jer čovjek, zar ne, ne razumije ni samoga sebe, a kamoli drugoga. Faktorov izbor kadra koji smatra zanimljivim, vrijednim pokazivanja, onoga kojim nam nešto govori, odašilje, kojim komunicira, nije onaj u kojemu će se snimani objekt ili subjekt dobro i pregledno vidjeti sa svim ili većinom svojih karakteristika koje držimo objektivnima, nego onaj koji je vizualno atraktivan, ponajprije igrom svjetla i tame, vidljivoga i skrivenoga, obasjanoga i zasjenjenoga, izoštrenoga i neoštroga, razaznatljivoga i nerazaznatljivoga, prljavoga i čistoga, trzavoga i nepomičnoga. S jedne strane mikronered i kakofonija, nemir i nestalnost, s druge, makrosimetričnost, sklad, melankolični spokoj, prihvaćanje prolaznoga, nepouzdanoga, nestalnoga, nesigurnoga.
“Bol” je sazdan na više-manje istim poticajima, pobudama i estetikama. Odvija se pretežno u jednom stanu, mračnom, bit će noću i, najsažetije, prikazuje lunjanje čovjeka s napravom za snimanje (mobitelom, tj. pametnim telefonom, tj. mobilnim komunikatorom) od prostorije do prostorije, pri čemu snima raznorazne svjetlosne senzacije, istovremeno i svoje kretanje. Slika, tj. kamera je mahom drhtava, treskava, nemirna, u zvuku uglavnom čujemo teško, bolno disanje, stenjanje, uzdahe, što nam sugerira da protagonist sve obavlja s povelikim naporom, u djelomičnoj nemoći, a svojevrsna potvrda o tomu da je riječ o bolesniku – na što startno navodi i sam naslov – dolazi u kratkoj sekvenci u kojoj prepoznajemo kutije s lijekovima te u nekoliko navrata u kojima snima svoje otežalo, sitno, kratko koračanje. U završnici, snimatelj napušta stan i ulazi u prostoriju koja se doima dvorišnom, a koju ćemo prepoznati nekovrsnim filmskim skladištem, radionicom, uredom, ateljeom. Na velikom ekranu u njoj, protagonist snima svoju sjenu, držeći u ruci rečeni mobitel-kameru. Umjesto stenjanja koje je podosta mučno i neugodno pratilo dotadašnji tijek, sad čujemo tiho mumljanje neke melodije. Zadovoljstvo. Svagdan je težak, umjetnost melem.
“Bol” je, dakako, Faktorov autobiografski film koji je snimio već bolestan od Parkinsonove bolesti. Na isti način i filmofilski jednako bodro i znatiželjno kao što je snimao i dok je bio zdrav, samo u novim, po njega znatno zahtjevnijim okolnostima. Isto, a drugačije. Iako dirljiv, pa i potresan, ne stječe se dojam da je “Bol” sniman kao djelo samosažaljenja ili prikaza muke, nego kao film filmofila koji u tomu i nadalje uživa, kojega to veseli, a nada se da bi, unatoč oporosti, moglo razveseliti i gledatelje, tj. druge filmofile.