PočetnaOsvrti19. Liburnia Film Festival: Detronizacija, tranzicija, meditacija

19. Liburnia Film Festival: Detronizacija, tranzicija, meditacija

-

U bogatom i zanimljivom programu 19. Liburnia Film Festivala, festivala hrvatskog dokumentarnog filma održanog od 23. do 27. kolovoza na Ljetnoj pozornici i u Villi Antonio u Opatiji, vidljivije su se ocrtale tri tendencije – dvije tematske i jedna stilska. Na tematskom planu osobno promišljanje – pa čak i razračunavanje – o odnosu s figurama pater familiasa te promatranje tragova, odjeka društveno-industrijsko-ekonomskog bremena samoupravnog socijalizma, žilavih i tri desetljeća nakon ukoraka u novo društvo u kojem se mnoge iluzorne nade nisu ispunile. U stilskom smislu sklonost svojevrsnoj inačici foto-filma, onoga u kojem dugi, uglavnom statični kadrovi prizora lišenih događajnosti, često i pokreta, svojevrsni pandan meditativnom, neodređenom pogledu u prazno, u daljinu, tvore slikopise srodnije načinu na koji usvajamo fotografije (ili izložbe fotografija), negoli mogućnostima filmskog dinamiziranja i višeperspektivnosti. Dok gledajući stvarne fotografije možemo sami birati redoslijed, određivati ritam i vrijeme posvećeno svakoj od njih, u filmskom obličju takvih izložbi, albuma, to nam neumoljivo određuju autori. Uz spomenuto, još ćemo se jedanput začuditi da su događaji što su nam u proteklih godinu i pol jedinstveno, iznimno, prekretnički obilježili današnjicu, odnosno povijest – jaki potresi u Zagrebu i kod Petrinje te pandemija COVID-19 – u prikazanim djelima dokumentirani tek u naznakama. Gledajući ovdje izabrane hrvatske dokumentarce sezone 2020./21. jedva da bismo i naslutili da su rečene katastrofe u tom razdoblju dominirale našim životima.

Očevima obitelji izravno se, izričito, bave dva filma – “Pater” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020. | ) Martine Marasović i “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021. | ) Bele Bračko Milešević – oba iz osobnog gledišta autorica, djevojaka, mladih žena, koje, izišavši iz obiteljskog gnijezda, stavši uglavnom na vlastite noge, same sa sobom, iz novog rakursa, promišljaju vrline i mane odgojnih usmjeravanja koja su nekoć, kao djevojčice, doživljavale prirodnim zadatostima. Prosudbene dvojbe i vremenski jaz koji istovremeno bistri i zamućuje sliku, u “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” dočaran je jednostavnim, ali višestruko dojmljivim principom dvostrukog eksponiranja ondašnjice i sadašnjice, oporost mog obračuna s njim prigušena je izbjegavanjem preciznog identificiranja protagonista (otac, djed…?) kao i sugestijom umjetnih sjećanja u najavnom sinopsisu. I “Pater” promišljeno-intuitivno pribjegava višestruko učinkovitim postupcima ublažavanja udarca. Dobrim dijelom začudnim, osobito uspješnim sljubljivanjem realizma i fantastike, s tihim nagnućem ugođaju (filmskog) horora, gotovo tajom uvedenog na samom početku, kad jesenje jantarno-pepeljastu pastoralu statičnog totala jednostavne obiteljske kuće na rubu šume, gledamo preko potiljka nepomične ženske osobe, donekle skrivene u požutjeloj visokoj travi što lagašno treperi, uz huk prometa i pjev ptica koji se doima više hičkokovski prijetećim negoli cvrkutavo opuštajućim. Kao i u “Sve kaj ti nikad ne budem rekla”, sadržaj neidiličnih crtica iz prošlosti slušamo u offu, kao izravno obraćanje pripovjedačice-autorice protagonistu. Ovdje je to, očito, otac, koji i sam prozbori poneku, a njegov (pretpostavljeni) pristanak na sudjelovanje u slikopisnoj detronizaciji vlastitoga autoriteta – poput protagonista filma Bračko-Milešević – možda možemo očitati i kao dobronamjerno nastojanje pružanja ruke pomirenja u tom odnosu ljubavi i nerazumijevanja.

U natjecateljski program 19. LFF-a izabran je i najavljen, a poslije povučen, još jedan kratki film, Blankove produkcije, u kojem kći snažno izražava nezadovoljstvo odnosa s ocem. Brojčano gledano, tri ostvarenja, od 92 prikazana (93 najavljena), nije mnogo. No snagom i specifičnosti teme i izraza ta je šačica uočljivo odskočila kao jedan od profilnih zamašnjaka, prizvavši u sjećanje još dva izvrsna novija djela vrlo sličnih poriva i osobnih razloga nastanka, nježnim prkosom ustobočenih na istim zasadama: “3. rujna 2015.” (Restart – Škola dokumentarnog filma, 2018.) Sare Jurinčić i “Mjesto za bijeg” (Restart – ŠDF, 2019.) Lucije Ane Ilijić.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Tvornice radnicima"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornice radnicima”

Slobodnije gledano, u tu bi se skupinu mogao uvrstiti i već renomirani “Jedna od nas” (Pipser, 2020. | ★ i 1/2) Đure Gavrana, na 19. LFF-u nagrađen Nagradom publike, koji o roditeljskom-očevom seksualnom zlostavljanju kćeri govori njezinim pisanim riječima koje gledatelju čitaju, prenose filmaši, bez prikazivanja protagonista, a u kontekstu obljetnice mature. Također i “Sad sam ja Irena” (ADU, 2021. | ) Jasmine Beširević gdje supruga, u psihodramskoj rekonstrukciji, predočava nasilno ponašanje bivšeg supruga, ponajprije prema njoj, implicitno i prema djetetu. Iz gledišta razmatranja odnosa roditelj-kći, prikučuje im se i autobiografski “Jednog petka popodne” (Filmaktiv, 2021. | ) Lucije Brkić, iako je žarište tog dirljivog, mladenački bodrog i nemirnog, ali intenzivno usredotočenog filma, drugdje. Jedna od posljedica autoričina obolijevanja od dijabetesa, koji joj je itekako ograničio radosti tinejdžerstva, bila je i vrlo otežana komunikacija s roditeljima, na što je u filmu stavljen zamjetan naglasak. Suočavanje mlade žene dijagnozom bolesti tema je i “Plejada” (Kinoklub Zagreb, 2021. | ) Mateje Zidarić, koja se sa zabrinutošću nastoji nositi i stvaralačkim imaginiranjem, čiji je rezultat upravo ova autoportretna crtica.

Obiteljskom životu nema ni spomena u prvonagrađenom filmu “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021. | ) Srđana Kovačevića ,čija kamera nijednom ne izlazi iz kruga tvornice alatnih strojeva ITAS-Prvomajska u Ivancu, a snima – tijekom čak pet godina – zanimljivije odsječke radne svakodnevice. Posrijedi je rijedak (kažu, nerijetko, i jedini) primjer tvornice čiji su vlasnici i upravljači sami radnici. Samoupravljači. Uistinu, a ne tek floskularno, kao u vrijeme samoupravnog socijalizma, kad je samoupravljanje bilo rado proklamirano, no ne i zbiljski ostvareno. Očito zbližen s radnicima dovoljno da smije snimiti bilo što (drugdje možemo pročitati da su itasovci, koji su početkom milenija uz poprilične poteškoće spasili ITAS od privatizacijske propasti, odavna navikli na nazočnost kamera i novinara), Kovačević bilježi brojne prizore nesloge, zapinjanja, neodlučnosti, nevolja. “Tvornice radnicima” počinju prizorom u kojem radnika-suvlasnika treba nagovoriti da, valjda nakon radnog vremena, izbuši još dvije rupice kako bi naručena roba bila isporučena na vrijeme, čime će se osigurati i sredstva za plaću (koja redovito kasni mjesecima), a završavaju prikazom v. d. direktora koji ne zna kako će izvući tvrtku iz (još jednog) moguće kobnog škripca. U međuvremenu, među inime, gledamo više sastanaka – i upravnog tijela i čitavog kolektiva – kojima, bez teških riječi, prevladavaju trvenja i problemi bez rješenja. Umjesto možda očekivanih slika vrcavog iskrenja, žustre radišnosti, dinamične proizvodnje, marljivog zalaganja majstora koji su – nije li to, barem u zamišljaju, divno! – sami sebi gazde, cjelinom tušti dojam sporosti, statičnosti, nedjelatnosti… Tvorničke hale pretežno su prazne, radništvo se čini nevoljkim, nadređeni frustriranima. Kovačević, međutim, jest na njihovoj strani i to, čini se, srčano, iskreno, s dubokim poštovanjem prema ustrajnosti i stoicizmu koji, unatoč svemu, iskazuju. To što napore itasovaca predstavlja izbjegavajući laskavo-blistavu propagandnu lakirovku, već pod svjetlom tihe skromnosti koja na koncu budi udivljenje, posve je u skladu s načinom njihova trsenja za opstankom, bez obzira na to jesu li ih na to prisilile okolnosti ili je riječ o hotimičnom izboru.

U “Trafici” (ADU, 2021. | ), redateljskom prvencu montažerke Dore Slakoper, trafikantica, najamna radnica suvremenog kapitalizma koja o samoupravljanju, vjerojatno, može samo ponešto načuti, ne stigne predahnuti, ni zastati. Nepopustljiv pritisak njezina radnoga dana naglašen je dinamiziranom montažom detalja i krupnih planova, snimljenih u skučenom kiosku, praćenih odgovarajućim dijegetskim zvukovljem. Iscrpljujući tempo koncentriranog djelovanja živo je prenesen, a cjelina nije lišena privlačnog daška filmaške igrivosti, očitovane i u neočekivanoj selidbi iz zbiljske trafike u simboličku, predstavljenu bijelim tlocrtom kvadrata u crnilu filmskog studija.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Nulti krajolik"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Nulti krajolik”

“Tvornice radnicima” otpočinju snimkom velike crno-bijele portretne fotografije Josipa Broza Tita. U nedugim arhivskim filmskim novostima prikazanima u “Nultom krajoliku” (Kazimir, 2020. | ★ i 1/2), Tito je zastupljen s najviše izgovorenih rečenica u malne nijemom ostvarenju Bruna Pavića. Ni u jednom ni u drugom filmu o Titovim se zaslugama ne raspravlja, no oba, nenametljivo, ali jasno, daju do znanja da prikazujući neke odsječke današnjeg društva neizbježno tematiziraju naslijeđe SFRJ kojoj je Tito bio doživotni predsjednik i neprikosnoveni autoritet. “Tvornice radnicima” smještene su u još aktivnu zagorsku tvornicu koja je u Titovo vrijeme bila na visoku glasu. Mjestimice impresivan “Nulti krajolik” krada se devastiranim, zatvorenim, napuštenim tvornicama i industrijskim postrojenjima što su također bili među jugoslavenskim dikama. A danas su ruglo i ugroza Kaštelanskoga zaljeva koje predstavnici novog, postranzicijskog društva nikako da požele odgovarajuće sanirati. Andrea Kaštelan nagrađena je za najbolju fotografiju, Vjeran Šalamon za dizajn zvuka.

Tito ne figurira u “Martinu Torpedu” (Filmaktiv, 2021. | ★ i 1/2) Tonija Jelenića, nagrađenom za najbolji regionalni film, iako je stožer zbivanja još jedno uspješno postrojenje negdašnje Jugoslavije, riječki Torpedo, proizvođač oružja i vozila. U današnjim ruinama pretvorbeno-tranzicijski ugasle tvornice na obali skućio se Martin, beskućnik treće dobi, a Jelenić odmjereno, s poštovanjem, suzdržavajući se od kakve teze, bilježi isječke iz njegova brižno-bezbrižnog svagdana.

Refleksije jugoslavenskog društva prisutne su i u “Žici” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021. | ) Tihe K. Gudac, koja dočarava teškoće življenja u graničnom području između Hrvatske i Slovenije, kod rijeke Kupe. Kao što hrvatski Brod na Kupi i slovensku Petrinu, de facto isto naselje, danas razdvaja žiletna žica europskounijske slobode, hrvatsku Hrvatsku Dubicu i bosanskohercegovačku Kozarsku Dubicu (prije Bosansku Dubicu), nekoć također naselja zajedničkog života, danas razdvaja nežiletna granica na rijeci Uni, što uvelike pridonosi zamiranju života u Hrvatskoj Dubici, neoporavljenoj od razaranja u Domovinskom ratu. Ovo u svom redateljskom prvencu “Dubica” (Factum / Zagreb film; 2021. | ★ i 1/2) elegično predstavlja Marina Aničić Spremo.

Granice, bivše i sadašnje, u daljem su planu, no temeljno nazočne kao jedan od uzročnika i komplikatora događaja, i u toplom, grko-duhovitom filmu “Čekaj me” (ADU / Osoba D; 2021. | ★ i 1/2) Damira Markovine koji prisno bilježi posjet vlastite obitelji iz Hrvatske baki, nekoć žiteljki Bosne i Hercegovine, danas Beograda u Srbiji.

Djelovanje protagonista autobiografskog prisjećanja “O jednoj mladosti” (ADU, 2020. | ★ i 1/2) Ivana Ramljaka, na 19. LFF-u nagrađenog za režiju (prethodno i mnogim drugim priznanjima, među inime i Dokumetrom za najbolji hrvatski dokumentarni film 2020. koji dodjeljuje ovaj portal) također je velikim dijelom bilo uvjetovano, određeno djetinjstvom u samoupravnom socijalizmu te stasanjem u vrijeme demokratsko-tranzicijskih promjena. Ramljakova sjetna pripovijest o razvoju, odumiranju i nepovratnom skončanju jednog prijateljstva izrađena je mahom od crno-bijelih arhivskih fotografija središnjeg lika, Marka Čaklovića, zagrebačkog fotografa koji se skanjivao izlagati. “Monolog o Puli” (Pulska filmska tvornica, 2021. | ) Elvisa Lenića, vibrantna je poletno-melankolična montaža života u Puli, za vrijeme SFRJ, izrađena od arhivskih pokretnih snimaka amaterskih filmova članova pulskog Kino kluba Jelen (1962. – 1990.), nadahnuta kako tim materijalima, tako i “Monologom o Splitu” (Kino klub Split, 1962.) Ivana Martinca.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Žica"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Žica”

Sinopsis, pa čak i naslov “Osijek <-> Kopenhagen, grad traži ubojicu” (Mitropa, 2021. | ★ i 1/2) Ivana Faktora krokiraju znatno bogatiji faktografsko-pripovjedni kontekst od onoga koji nudi sam film. Riječ je o djelu što se doima kućnim zapisom darovitijeg, ambicioznijeg, filmski naglašeno osviještenog autora koji u običnim situacijama, s radoznalom lakoćom pronalazi neobične, začudne, intrigantne kadrove snažne ugođajnosti. U montaži gustoga tkanja malo je toga pripovjedno jasno, osim da je riječ o (negdašnjem) putovanju, susretima s prijateljima i poznanicima. Ritmički svjetlaci u mraku autoceste, vožnja ulicom praćena pogledom kamere u retrovizoru automobila, uznemirujuća izvedba pjesme “The Carney” Nicka Cavea and the Bad Seedsa, prštava ozarenost djevojčica-blizanki, klauniranje mlađanog muškarca… određuju ton cjeline i sugeriraju jedno od mogućih čitanja slikopisa zabilježenog, prepisujemo iz sinopsisa, 1992. g., u vrijeme Domovinskog rata – u neugodnoj, slabo razumljivoj tušti i tmi bivstvovanja nailazimo, hvala nebesima, i na razoružavajuće zrake vedrine i elana.

Dok je “O jednoj mladosti” uistinu foto-film, sačinjen od snimaka fotografija, “Horizont” (Kreativni sindikat, 2021. | ★ i 1/2) Tanje Deman, “Lika/bez naslova” (Studio Pangolin, 2020. | ★ i 1/2) Ane Hušman, “Neke se stvari nisu dogodile a mi ih svejedno pamtimo” (Blank, 2021. | ) Tamare Bilankov, “Split” (REA, 2021. | ★ i 1/2) Renate Poljak i “Uvala” (Kolektor – Centar za vizualne umjetnosti / SNS – Srpsko narodno vijeće | ) Davora Konjikušića i Nike Petković uvelike se čine takvima, iako u njima ne gledamo fotografije već snimke stvarnosti kamerom, u trajanju.

Tiha, intimistička meditacija, “Split” o razlazu roditelja malog djeteta snatri mahom uz foto-kadrove, od totala do detalja, pustih eksterijera dioklecijanskog Splita, opstojnih, no vremenom trošenih i popravcima nagrđenih pročelja i lokacija u kojima je, zbori pripovjedačica u offu prvog lica, “sve već bilo upisano”. Veliki potres u Zagrebu i globalna pandemija spomenuti su. U “Neke se stvari nisu dogodile…” Tamara Bilankov zapise eksterijera zabilježene iz stana neviđene stanarke-snimateljice-pripovjedačice – kadšto lijepe, kadšto banalne vizure kuće i raslinja tzv. zelenog brijega – oneobičava, među inime, različitim kompozicijama i izrezima kojima isti motivi ostavljaju drukčiji utisak, jedva zamjetnim digitalnim intervencijama koje zapažamo tek krajičkom percepcije, pitajući se je li nam se samo učinilo, i zagonetnom, poetiziranom naracijom u offu koja će gdjekad dati uputu za razumijevanje, gdjekad dodatno zbuniti. “Lika/bez naslova” sprva donosi statične, pažljivo komponirane kadrove umirujuće ličke prirode, da bi prema kraju prevagnuli oni pokretni, neuredni, pomalo grubi, iz ruke, te da bi se sa slike u boji prešlo na crno-bijelu. Sve snimljeno pomalo arhaično, što nadvija pitanje o tomu je li riječ o novomu ili arhivskomu materijalu. Posrijedi je 16-mm vrpca, a temu specificira glas likom neprikazane gospođe Jele koja, gledajući snimke, govori o vlastitoj ljubavi prema Lici iz koje je odavna odselila.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Horizont"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Horizont”

“Horizont” obiluje modrinama, kobaltima, berilima, smaragdima… nedogleda mora i neba, rubinima, karminima, grimizima i zlatom Sunca i njegova sjaja. Predivni kadrovi pučinske prirode, svjetioničkih interijera i sustava leća na neimenovanom jadranskom otoku, uz pokoju snimku naplavina otpada, pretežno plastičnog, nižu se uz ekološki usmjeren tekst u offu koji upozorava da je zagađenje mora, posebice Jadrana, a i planeta uopće, znatno veće nego što se čini. Više rezigniran nego angažiran, esejističko-poetiziran film kao da ni sam ne vjeruje u mogućnost da bilo što promijeni, budući da izgleda za spas života gotovo više i nema. I “Uvala” se odigrava uz more – na otoku ili kontinentu, nije razvidno – a sastoji se većinom od statičnih, ovdje-ondje i pokretnih kadrova razgledničke ljepote što prikazuju začudne golokamene krajobraze prošarane suhozidima, kojima tu i tamo zamekeće ovca, protrči trkač, proveze se brodić, da bi se u završnici pojavile i digitalne simulacije nastambi. Teksta nema, zvukovi su dijegetski, zateknuti, grubo rezani sa slikom, uz povremen upliv muklo cjevastih i sličnih tonova prijetnje i neizvjesnosti. Sinopsis filma uvelike kazuje što autori tematiziraju (prvi NDH-ov koncentracijski logor na otoku Pagu; “propitivanje političkog okvira slike u kojoj je odsustvo čovjeka zapravo njegova trajna prisutnost, a prazan prostor mjesto zločina”), no pitanje je može li tko tako što ma i naslutiti iz samoga filma, pretpostavljamo namijenjenog prikazivanju u sklopu kakve višemedijske priredbe.

Naposljetku, “Bijeli Božić” (ADU, 2021. | ★ i 1/2) Josipa Lukića, nagrađen Posebnim priznanjem žirija te Nagradom za montažu Josipu Lukiću i Eleni Radošević, plijeni prigušenom duhovitošću i trpkom melankoličnošću, kao i izazovnim, do nerazaznatljivosti, prožimanjem igranog i dokumentarnog, o čemu je gore potpisani nešto opširnije pisao na portalu Zona filma HDFK-a..

Iako je Liburnia festival dokumentarnog filma, preplitanje i sljubljivanje filmskih rodova u istom djelu – nedvoumno dobrodošao iskaz umjetničke slobode – posljednjih se godina toliko uobičajilo da je nerijetko poteško sa sigurnošću odrediti kojemu rodu pripada određeni film. Prije kojeg desetljeća (ili koje godine) nemalo ovdje prikazanih ostvarenja bilo bi bez ikakve dvojbe svrstano među eksperimentalne, jer za mnoge bi se jedva i moglo utvrditi što zapravo dokumentiraju, u nekom tradicionalnijem shvaćanju tog pojma. Snimkama autentične zbilje, one koja opstoji i bez filmaševe nazočnosti, filmaši se, primjerice, služe i da bi izrazili vlastita, intimna ćućenja, što se i može smatrati dokumentom upravo toga, no otprilike jednako onoliko koliko je i kakva lirska pjesma dokument nadahnuća, stanja duha i razmišljanja pjesnika u razdoblju sricanja sroka. Mada se u prošlosti katkad mogao steći dojam da se želi smatrati kako su granice među filmskim rodovima žiletnožičano oštre i željeznozavjesno nepropusne, one to zapravo nikad nisu ni bile, a sada se čine mekšima i propusnijima negoli ikad prije.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije