U sklopu natjecateljske konkurencije 19. Liburnia Film Festivala prikazan je i dokumentarni film “Jednog petka popodne” (Filmaktiv, 2021.) mlade autorice Lucije Brkić. Njeno osobno ostvarenje govori o tome kako se autorica nosi s dijabetesom, a sam dokumentarac nastao je u sklopu prvog izdanja Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma. Tamo je, pak, snimila još jedan doku-uradak, “Vita” (Filmaktiv, 2020.). Lucija trenutno studira kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a ostatak njenog umjetničkog puta, odnosno ostalih razmišljanja nudimo u ostatku teksta koji slijedi.
“Dramskom umjetnošću počela sam se baviti kao djevojčica, u sklopu dramskog studija Istarskog narodnog kazališta u Puli. Sve do upisa na faks, nekih desetak godina. Odmalena sam uživala u predstavama na koje me vodila majka, stoga sam na njen prijedlog otišla u dramski studio. Uz vodstvo dramskih pedagoga, konkretno Aleksandra Bančića i Marijane Perišić, poticao se naš kreativni razvoj, kao i smisao za igru, maštu i stvaranje. Uz rad na predstavama, redovitim satima samog studija i radionicama, upijala sam znanja i pružena iskustva, ali uvijek sam nekako naginjala k pisanju. Konstantno sam stvarala: dramski tekst, kratku priču, novelu… Isto radim i danas, s fokusom na kratke priče, odnedavno i scenarije. Nisam se još okušala u objavljivanju istih, pošto sam dosta samokritična. Ne znam bih li se još usudila na taj pothvat, ali tko zna, možda u skoroj budućnosti zažive negdje izvan mojeg laptopa i bilježnica”, kaže nam Lucija i nastavlja:
“Imala sam neke drugačije planove za dalje, ali nije se baš sve odvilo po mojoj zamisli i sasvim slučajno sam saznala za kulturalne studije. Ono što me privuklo tom smjeru jest njegovanje pojedinačnih afiniteta, a unutar okvira samog odsjeka. Bez previše razmišljanja odlučila sam se za taj smjer i nisam požalila. Profesori nam kroz svoje kolegije na neki način daju alate za način razmišljala koji obuhvaća sve aspekte određenog fenomena, kako bi shvatili njegovu dubinu za ikakvu daljnju analizu istoga. Na nama je kako ćemo ih upotrijebiti. Ipak, pri svim teorijama i praksama koje ustanova od nas kao studenata traži, fakultet i dalje ostaje nekako slobodan pri našem individualnom odabiru interesa. Ostavlja nam dovoljno vremena da se njima bavimo i izvan fakulteta. Jedna kolegica rekla mi je kako počinje Nova škola dokumentarnog filma. Odlučila sam se prijaviti i tako se zapravo i počela baviti filmom. Bila sam filmofil i prije, ali nikada se nisam okušala u stvaranju jednog. Tako da je program škole za početnike poput mene odlično posložen. Od jednostavnih vježbi i zajedničkih gledanja raznih naslova, pa do osnovi snimanja, zvuka, montaže, pisanja scenarija, uvodilo nas se u proces nastanka dokumentarnih filmova. Naše mentorice Maša Drndić, Sanja Kapidžić i Sara Cvjetak-Blažić, odradile su fenomenalan posao pri osmišljavanju programa i na koncu, vođenja same škole.”
“Jednog petka popodne” govori o dijabetesu, ali prije svega o tvom vlastitom iskustvu s ovom bolešću. Život ti se ubrzo okrenuo naglavačke, jednako kao i tvojoj obitelji. Zašto je dijabetes toliko opasna bolest i koji su svakodnevni izazovi pri suočavanju s njime?
“Dijabetes je danas jedna od, ako ne i najčešća bolest u svijetu. Nedavna istraživanja pokazala su kako svaka treća osoba od ukupne populacije ima dijabetes (tipa 1, ili tipa 2). Ipak, bez obzira na rastući broj oboljelih, čini mi se da nedostaje dijaloga o njemu, a bez etikete bolesti modernog društva. Čini mi se da je shvaćen podosta olako zbog svog medijskog prikaza. Čak i kada su ljudi svjesni posljedica koje donosi, opet nisu dovoljno zainteresirani za daljnje istraživanje. Vjerovanje kako je to bolest nastala od konzumacije previše šećera je apsurdno, a opet najviše rasprostranjeno. Najjednostavnije rečeno, dijabetes je problematičan kada nije pod kontrolom; tada može prouzrokovati sljepoću, otkazivanje bubrega, začepljenje krvnih žila, moždani i srčani udar, te na koncu i smrt. Obzirom na sve moguće posljedice, samokontrola je najbitnija stvar kod ove bolesti. Ako je ona prisutna i dostatna, onda se može živjeti sasvim normalno, uz reguliranje.
“Dijabetes kao bolest jednostavno zahtijeva veliku količinu odgovornosti i konstantnog učenja. Što nije uvijek jednostavno, pogotovo kada ste adolescent/ica. Ali mene je promijenila u pogledu naglog odrastanja i sazrijevanja. Mislim da bih imala sasvim drugačiji mentalni sklop, a na kraju i životni put da su se stvari odvile drugačije. Od trenutka kada mi je dijagnosticiran dijabetes, neprestano učim, saznajem nove stvari koje odgovaraju ili štete mom tijelu, kako vlastiti um i emocije utječu na moje zdravlje. Mnoge stvari se mijenjaju, od mojeg tijela do medicine koja nam pokušava učiniti život što jednostavnijim, jer univerzalnog lijeka nema. Najveći izazov mi je svakodnevno otkrivanje i učenje same sebe: od prehrane, aktivnosti, emotivnog stanja, okolnosti ili stresa te kako mi pojedini faktor može pomoći ili odmoći. Stvar na koju sam se, rekla bih nažalost, naviknula jest manjak opće educiranosti o samoj bolesti, a obzirom na njenu učestalost.
U jednom trenutku u dokumentarcu govoriš “Većinu vremena mene je jako strah”. Govoriš li ovdje iz pozicije (još uvijek) tinejdžerice koja želi biti normalna, konkretnih zdravstvenih posljedica ili nečeg trećeg? Dominira opći dojam iz medija, ali i zdravstvenih krugova o dijabetesu kao bolesti koju je moguće kontrolirati. Pronalaziš li utjehu i pomoć u pričama/iskustvima starijih pojedinaca, koji su možda tvoja iskustva već uspješno prebrodili?
“U tom trenutku govorim iz pozicije osobe koja je u strahu za vlastito zdravlje i život. ‘Jednog petka popodne’ nastao je u periodu kada moje zdravlje, ukratko rečeno nije bilo dobro. Takvo tjelesno stanje utječe na ono unutarnje, pa tako i na odnose s partnerima, prijateljima, obitelji i samim sobom. Moja želja i nostalgija za nekadašnjom normalom više je želja za isključenjem ove trenutne, bar nakratko, u momentima boli. Taj trenutak filma nekako mi je i najintimniji – snimljen je točno u trenutku proživljavanja tih stvari. Nije nastao iz retrospektive mojih iskustava i misli, već na licu mjesta, u mojoj sobi, u tom kaosu emocija, strahova i želja. A takvi trenuci dobro su poznati svima, rekla bih, bez obzira čime su potaknuti.
“Nadovezala bih se na prethodno pitanje. Da, mediji stvaraju sliku kako je dijabetes bolest koju je moguće kontrolirati, ali meni je to oduvijek bilo puno više od same kontrole vlastitog tjelesnog zdravlja. Odluka o esejističkom prikazu tematike filma polazi upravo iz potrebe pokretanja razgovora o emotivnom utisku ove bolesti. Mislim da toga najviše nedostaje u reprezentaciji dijabetesa. Kada je on artikuliran kao bolest koja je puno više od onog što doznajemo iz medija – od strane ljudi koji veoma iskreno i ranjivo govore o teškoćama koje su uspjeli prebroditi – to mi daje motivaciju i snagu.”
Imaš li prethodnog iskustva osim ova dva već spomenuta dokumentarca? Možeš li par riječi posvetiti vlastitom iskustvu s Nove Škole dokumentarnog filma?
“Filmom sam se počela baviti u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma. Dotad sam se bavila kazalištem, tako da sam se svojevrsno bacila u filmski medij. Pisala sam scenarije za dva studentska igrana filma i svakako bih se voljela nastaviti baviti pisanjem istih. U sklopu Škole, snimila sam ‘Vitu’, koja je nastala kao rezultat jedne od vježbi, stvaranja portreta; i sada ‘Jednog petka popodne’. U međuvremenu nisam snimila ništa drugo, ali trenutno radim na novim projektima i nadam se završiti ih u skoroj budućnosti. Što se Škole tiče, najviše su mi u sjećanju ostala zajednička gledanja i komentiranja, kako raznih filmskih naslova, tako i naših materijala. Mislim da nam je svima to najviše pomoglo u procesu nastanka određene vježbe. Kao autor/ica, neke stvari jednostavno predvidiš, ne sjetiš se rješenja koje ovaj drugi vidi. Ekipa je bila sjajna, kao i naše mentorice. U takvom okruženju gušt je učiti, raditi i stvarati. U budućnosti se svakako želim baviti filmom, konkretno dokumentarcima, upravo zbog forme prikaza stvarnosti, ali kroz vlastito viđenje.”
