PočetnaRecenzije19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" - Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama

19. Liburnia Film Festival: “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” – Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama

|

Uz neizbježan rizik promatranja iz pogrešne perspektive, no u gabaritima prihvatljivosti interpretacijskih pomaka, “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021.) Bele Bračko-Milešević možemo usvojiti kao par, nastavak, drugi dio diptiha, moguće i budućeg višedijelnog niza autobiografskih razmatranja vlastitog odnosa prema obitelji, gnijezdu djetinjstva i odrastanja osobe koja sad stoji na vlastitim nogama, ćuti se slobodnom misliti svojom glavom i bez zadrške to izreći naglas. Ne samo riječima, nego i slikopisno, ne samo članovima obitelji, nego i širem (filmofilskom) općinstvu.

Iz toga očišta prethodnik ovomu filmu jest “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.) – prikazan, među inime, na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu – u kojem je Bela Bračko-Milešević, za prigodna posjeta roditeljskom domu, esejistički preglavljivala o odjecima pripadnosti tomu prostoru i okružju te vremenu i vrijednostima razmjerno nedavne negdašnjice od kojih se, prirodno, sazrijevanjem i životnim okolnostima, odvojila. Na sve to sad može gledati drugim očima, no kojekakve dvojbe daleko su od razmršenosti. U tom petminutnom filmu izbjegla je pokazati druge članove obitelji, a očuđenje izmještenosti sugestivno bje predočeno učestalim rabljenjem zrcala što onestvarivahu poznate vizure. “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” podjednako živo, duhovito i igralački, ali ozbiljno i nepovršno zalazi u promišljanja o djevojčinu doživljaju jednoga člana obitelji – čini se djeda, a možda i oca ili kojeg drugog rođaka starijeg naraštaja očito značajno prisutnog u djetinjim-mlađahnim godinama reminiscentkinje.

Dvojnost mnogočega – uključujući vremenska razdoblja i osjećaje autorice prema središnjem liku – predstavljena je jednostavnim, a snažno sugestivnim, vizualno atraktivnim i značenjski efektnim postupkom dvostrukog eksponiranja arhivskih obiteljskih fotografija s identičnim kadrovima snimljenima u istim prostorima današnjice. Arhivske fotografije iz obiteljskog albuma same po sebi, većinom, gotovo automatski bude svojevrsnu nostalgiju za onime što, ne uvijek s razlogom, idealiziramo kao stara, dobra, vremena. Takve fotografije malo kad, ako ikad, prikazuju kakav nemio, neugodan događaj ili situaciju, za njih se uglavnom pozira u stavu sretnoga, zadovoljnoga, brižnoga zajedništva, bilježe se mahom trenuci koje smatramo posebnima i osobito lijepima. Spajanje, suočavanje takve prošlosne bilješke sa sadašnjom snimkom/fotografijom istoga, u međuvremenu, dakako, izmijenjenoga prostora ili motiva – što je ovdje, rekosmo, učinjeno dvostrukim ekspozicijama – snažno priziva pojam prolaznosti.

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”.

Hladno-tehnički izvedbeni postupak u mnogog će gledatelja malne makinalno, u svojevrsnoj mentalnoj prispodobi vlastitim iskustvima, pobuditi sentimente i time raspiriti zanimanje za film koji gleda. Sprva vjerojatno pomislivši da je riječ o toplom prikazu čežnje za minulim, čemu prisnažuje i tihim, prisnim tonom govoren izvanprizorni monolog autorice, koja je, uzgredice, i redateljica i scenaristica i snimateljica i montažerka i majstorica tona. “Tu je stalo i vrijeme i mjesto. Pa ako dobro naćuliš uši, čuješ da svaki zid kuće i dalje pjeva pjesmu svih godina ljubavi. A zrak i dalje nosi onaj miris starosti i nekog bivšeg vremena.”

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”. Protagonistu, rečenom pateru familiasu kojeg filmašica naziva i inženjerom gluposti, iako mu se obraća s naklonošću, nije manjkalo mana, među kojima se navode i one “vječnog gudača po živcima i organizatora tuđeg vremena”. Početni princip dvostrukih ekspozicija istoga razvit će se u suglasne varijacije, uz gole fotografije i dijapozitive prikazane u raznim formatima te ponešto pokretnih zapisa sadašnjosti. Sve u skladnom tonu i odmjerenom tempu nenametljivog povjeravanja, nelaskavog iskaza ljubavi – na što upućuje i naslov – potvrđenog zaključnom rečenicom: “Ali meni su bitne samo tvoje velike ruke na kojima sam uvijek crtala dva velika Sunca.” Efektna i dojmljiva završnica, bilo da je riječ o doslovnom ili o metaforičnom iskazu.

"Sve kaj ti nikad ne budem rekla"
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević
Producentica: Maša Drndić
Produkcija: Filmaktiv
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 4 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević<br> Producentica: Maša Drndić<br> Produkcija: Filmaktiv<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 4 minute19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" - Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama