Recenzije19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" -...

19. Liburnia Film Festival: “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” – Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama

|

Uz neizbježan rizik promatranja iz pogrešne perspektive, no u gabaritima prihvatljivosti interpretacijskih pomaka, “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021.) Bele Bračko-Milešević možemo usvojiti kao par, nastavak, drugi dio diptiha, moguće i budućeg višedijelnog niza autobiografskih razmatranja vlastitog odnosa prema obitelji, gnijezdu djetinjstva i odrastanja osobe koja sad stoji na vlastitim nogama, ćuti se slobodnom misliti svojom glavom i bez zadrške to izreći naglas. Ne samo riječima, nego i slikopisno, ne samo članovima obitelji, nego i širem (filmofilskom) općinstvu.

Iz toga očišta prethodnik ovomu filmu jest “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.) – prikazan, među inime, na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu – u kojem je Bela Bračko-Milešević, za prigodna posjeta roditeljskom domu, esejistički preglavljivala o odjecima pripadnosti tomu prostoru i okružju te vremenu i vrijednostima razmjerno nedavne negdašnjice od kojih se, prirodno, sazrijevanjem i životnim okolnostima, odvojila. Na sve to sad može gledati drugim očima, no kojekakve dvojbe daleko su od razmršenosti. U tom petminutnom filmu izbjegla je pokazati druge članove obitelji, a očuđenje izmještenosti sugestivno bje predočeno učestalim rabljenjem zrcala što onestvarivahu poznate vizure. “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” podjednako živo, duhovito i igralački, ali ozbiljno i nepovršno zalazi u promišljanja o djevojčinu doživljaju jednoga člana obitelji – čini se djeda, a možda i oca ili kojeg drugog rođaka starijeg naraštaja očito značajno prisutnog u djetinjim-mlađahnim godinama reminiscentkinje.

Dvojnost mnogočega – uključujući vremenska razdoblja i osjećaje autorice prema središnjem liku – predstavljena je jednostavnim, a snažno sugestivnim, vizualno atraktivnim i značenjski efektnim postupkom dvostrukog eksponiranja arhivskih obiteljskih fotografija s identičnim kadrovima snimljenima u istim prostorima današnjice. Arhivske fotografije iz obiteljskog albuma same po sebi, većinom, gotovo automatski bude svojevrsnu nostalgiju za onime što, ne uvijek s razlogom, idealiziramo kao stara, dobra, vremena. Takve fotografije malo kad, ako ikad, prikazuju kakav nemio, neugodan događaj ili situaciju, za njih se uglavnom pozira u stavu sretnoga, zadovoljnoga, brižnoga zajedništva, bilježe se mahom trenuci koje smatramo posebnima i osobito lijepima. Spajanje, suočavanje takve prošlosne bilješke sa sadašnjom snimkom/fotografijom istoga, u međuvremenu, dakako, izmijenjenoga prostora ili motiva – što je ovdje, rekosmo, učinjeno dvostrukim ekspozicijama – snažno priziva pojam prolaznosti.

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”.

Hladno-tehnički izvedbeni postupak u mnogog će gledatelja malne makinalno, u svojevrsnoj mentalnoj prispodobi vlastitim iskustvima, pobuditi sentimente i time raspiriti zanimanje za film koji gleda. Sprva vjerojatno pomislivši da je riječ o toplom prikazu čežnje za minulim, čemu prisnažuje i tihim, prisnim tonom govoren izvanprizorni monolog autorice, koja je, uzgredice, i redateljica i scenaristica i snimateljica i montažerka i majstorica tona. “Tu je stalo i vrijeme i mjesto. Pa ako dobro naćuliš uši, čuješ da svaki zid kuće i dalje pjeva pjesmu svih godina ljubavi. A zrak i dalje nosi onaj miris starosti i nekog bivšeg vremena.”

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”. Protagonistu, rečenom pateru familiasu kojeg filmašica naziva i inženjerom gluposti, iako mu se obraća s naklonošću, nije manjkalo mana, među kojima se navode i one “vječnog gudača po živcima i organizatora tuđeg vremena”. Početni princip dvostrukih ekspozicija istoga razvit će se u suglasne varijacije, uz gole fotografije i dijapozitive prikazane u raznim formatima te ponešto pokretnih zapisa sadašnjosti. Sve u skladnom tonu i odmjerenom tempu nenametljivog povjeravanja, nelaskavog iskaza ljubavi – na što upućuje i naslov – potvrđenog zaključnom rečenicom: “Ali meni su bitne samo tvoje velike ruke na kojima sam uvijek crtala dva velika Sunca.” Efektna i dojmljiva završnica, bilo da je riječ o doslovnom ili o metaforičnom iskazu.

"Sve kaj ti nikad ne budem rekla"
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević
Producentica: Maša Drndić
Produkcija: Filmaktiv
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 4 minute

Povezani tekstovi

18. Subversive Film Festival: “Avant-Drag!” – “Spektar ‘draga’ proganja grad”

Sudionici filma "Avant-Drag!" (2024) Fila Ieropoulosa sami su svoj izvori svjetlosti i nade.

18. Subversive Film Festival: “Flophouse America” – Tlapnja američkog sna

Žuta i narančasta, tople boje, nenametljivo, ali naglašeno dominiraju najvećim dijelom "Flophouse America", filmskog prvijenca Monice Strømdahl.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

18. Subversive Film Festival: “Sjećanje leptira” – Žrtve “gumene groznice”

Film Tatiane Fuentes Sadowski, "Sjećanje leptira" (2025), svojevrsna je esejistička poema zagledana u doba s početka dvadesetog stoljeća.

Predstavljen program 35. Animafesta Zagreb

U Galeriji Kranjčar održana je konferencija za medije 35. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb.

18. Subversive Film Festival: “Avant-Drag!” – “Spektar ‘draga’ proganja grad”

Sudionici filma "Avant-Drag!" (2024) Fila Ieropoulosa sami su svoj izvori svjetlosti i nade.

18. Subversive Film Festival: “Flophouse America” – Tlapnja američkog sna

Žuta i narančasta, tople boje, nenametljivo, ali naglašeno dominiraju najvećim dijelom "Flophouse America", filmskog prvijenca Monice Strømdahl.

Jučer otvoren 18. Subversive Festival

U zagrebačkom kinu Kinoteka u ponedjeljak je otvoreno 18. izdanje Subversive Festivala.

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Dina Pokrajac: “Problematiziramo sukobe u širem smislu”

Direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac za Dokumentarni.net najavljuje osamnaesto izdanje ove filsmke manifestacije.

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević<br> Producentica: Maša Drndić<br> Produkcija: Filmaktiv<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 4 minute19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" - Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama