PočetnaRecenzije19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" - Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama

19. Liburnia Film Festival: “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” – Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama

|

Uz neizbježan rizik promatranja iz pogrešne perspektive, no u gabaritima prihvatljivosti interpretacijskih pomaka, “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021.) Bele Bračko-Milešević možemo usvojiti kao par, nastavak, drugi dio diptiha, moguće i budućeg višedijelnog niza autobiografskih razmatranja vlastitog odnosa prema obitelji, gnijezdu djetinjstva i odrastanja osobe koja sad stoji na vlastitim nogama, ćuti se slobodnom misliti svojom glavom i bez zadrške to izreći naglas. Ne samo riječima, nego i slikopisno, ne samo članovima obitelji, nego i širem (filmofilskom) općinstvu.

Iz toga očišta prethodnik ovomu filmu jest “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.) – prikazan, među inime, na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu – u kojem je Bela Bračko-Milešević, za prigodna posjeta roditeljskom domu, esejistički preglavljivala o odjecima pripadnosti tomu prostoru i okružju te vremenu i vrijednostima razmjerno nedavne negdašnjice od kojih se, prirodno, sazrijevanjem i životnim okolnostima, odvojila. Na sve to sad može gledati drugim očima, no kojekakve dvojbe daleko su od razmršenosti. U tom petminutnom filmu izbjegla je pokazati druge članove obitelji, a očuđenje izmještenosti sugestivno bje predočeno učestalim rabljenjem zrcala što onestvarivahu poznate vizure. “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” podjednako živo, duhovito i igralački, ali ozbiljno i nepovršno zalazi u promišljanja o djevojčinu doživljaju jednoga člana obitelji – čini se djeda, a možda i oca ili kojeg drugog rođaka starijeg naraštaja očito značajno prisutnog u djetinjim-mlađahnim godinama reminiscentkinje.

Dvojnost mnogočega – uključujući vremenska razdoblja i osjećaje autorice prema središnjem liku – predstavljena je jednostavnim, a snažno sugestivnim, vizualno atraktivnim i značenjski efektnim postupkom dvostrukog eksponiranja arhivskih obiteljskih fotografija s identičnim kadrovima snimljenima u istim prostorima današnjice. Arhivske fotografije iz obiteljskog albuma same po sebi, većinom, gotovo automatski bude svojevrsnu nostalgiju za onime što, ne uvijek s razlogom, idealiziramo kao stara, dobra, vremena. Takve fotografije malo kad, ako ikad, prikazuju kakav nemio, neugodan događaj ili situaciju, za njih se uglavnom pozira u stavu sretnoga, zadovoljnoga, brižnoga zajedništva, bilježe se mahom trenuci koje smatramo posebnima i osobito lijepima. Spajanje, suočavanje takve prošlosne bilješke sa sadašnjom snimkom/fotografijom istoga, u međuvremenu, dakako, izmijenjenoga prostora ili motiva – što je ovdje, rekosmo, učinjeno dvostrukim ekspozicijama – snažno priziva pojam prolaznosti.

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”.

Hladno-tehnički izvedbeni postupak u mnogog će gledatelja malne makinalno, u svojevrsnoj mentalnoj prispodobi vlastitim iskustvima, pobuditi sentimente i time raspiriti zanimanje za film koji gleda. Sprva vjerojatno pomislivši da je riječ o toplom prikazu čežnje za minulim, čemu prisnažuje i tihim, prisnim tonom govoren izvanprizorni monolog autorice, koja je, uzgredice, i redateljica i scenaristica i snimateljica i montažerka i majstorica tona. “Tu je stalo i vrijeme i mjesto. Pa ako dobro naćuliš uši, čuješ da svaki zid kuće i dalje pjeva pjesmu svih godina ljubavi. A zrak i dalje nosi onaj miris starosti i nekog bivšeg vremena.”

“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”. Protagonistu, rečenom pateru familiasu kojeg filmašica naziva i inženjerom gluposti, iako mu se obraća s naklonošću, nije manjkalo mana, među kojima se navode i one “vječnog gudača po živcima i organizatora tuđeg vremena”. Početni princip dvostrukih ekspozicija istoga razvit će se u suglasne varijacije, uz gole fotografije i dijapozitive prikazane u raznim formatima te ponešto pokretnih zapisa sadašnjosti. Sve u skladnom tonu i odmjerenom tempu nenametljivog povjeravanja, nelaskavog iskaza ljubavi – na što upućuje i naslov – potvrđenog zaključnom rečenicom: “Ali meni su bitne samo tvoje velike ruke na kojima sam uvijek crtala dva velika Sunca.” Efektna i dojmljiva završnica, bilo da je riječ o doslovnom ili o metaforičnom iskazu.

"Sve kaj ti nikad ne budem rekla"
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević
Producentica: Maša Drndić
Produkcija: Filmaktiv
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 4 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.

22. Human Rights Film Festival: “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” – Neočekivane arhivske veze

"Izrael-Palestina na švedskoj televiziji" (2024) je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom etnički usmjerenom nasilju.

Gruzijski vikend u Dokukinu KIC

Aktualna društveno-politička situacija u Gruziji ogledat će se kroz dva dokumentarca koji će biti prikazani u sklopu programa "Gruzijski vikend" u zagrebačkom Dokukinu KIC 1. i 2. veljače.

22. Human Rights Film Festival: “Mogućnost raja” – Mogućnost raja u izvjesnosti pada

Već sam naziv filma Mladena Kovačevića - "Mogućnost raja", misao usmjerava prema utopističkom okviru koji daljnje asocijacije umnožava.

Nova izdanja “Hall of Famea” i “Dokukina Eter” u Dokukinu KIC

U zagrebačkom Dokukinu KIC održat će se nova izdanja programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma" i "Dokukina Eter".
Scenarij, režija, kamera i montaža: Bela Brečko Milešević<br> Producentica: Maša Drndić<br> Produkcija: Filmaktiv<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 4 minute19. Liburnia Film Festival: "Sve kaj ti nikad ne budem rekla" - Inženjer gluposti s dva Sunca na velikim rukama