PočetnaRecenzije19. Liburnia Film Festival: "Jednog petka popodne" - Dnevnik s kroničnim datumom

19. Liburnia Film Festival: “Jednog petka popodne” – Dnevnik s kroničnim datumom

-

Dogodi se dan, trenutak, kišno poslijepodne možda, koje ispriječi se između čovjeka i dotad mu poznatog života, dovrši u njemu ono sigurno i pretpostavljeno, i bespogovorno baci, opiranju ili nespremnosti unatoč, na neki novi put. Stoji kasnije u retrospektivi taj dan kao znak koji dijeli onaj život od ovoga; vrijeme koje je podrazumijevalo zdravlje i ovo, gdje se na jagodicama punim ubodnih krastica gotovo izgubi osjet. Za oko 150 godišnje novooboljele djece od dijabetesa u Hrvatskoj i ukupno 463 milijuna osoba u svijetu, život se broji u jedinicama inzulina, a da će biti jedna od njih mlada redateljica Lucija Brkić, tada djevojčica, doznala je u petak. Intimnim autobiografskim filmom “Jednog petka popodne” (Filmaktiv, 2021.) opisat će svoje djetinjstvo i sadašnjost te ih kolažnom tehnikom spojiti u jednu sliku stvarnosti življenja s dijabetesom, nastojeći se izmiriti sa svojom trenutnom zbiljom.

Film time strukturalno možemo tumačiti u dva dijela, odijeljenima prema odabranoj poziciji pripovjedačice i vremenu na koje se osvrće. Prvi dio satkan je pretežno iz prošlosti, obiteljskog albuma kronološki nanizanih fotografija i opisa početaka življenja s dijabetesom. O periodu nam pripovijeda njezina majka, opisuje težinu i šok koji je po suočavanju s dijagnozom uslijedio, a čije dimenzije autorica kao dijete još nije mogla spoznati. Zanimljivost je da je majka prikazana samo u detalju ruku, kao da iz njih i njima govori, što je i inače dominantan motiv filma. S tim da onda gledamo autoričine, kao fokus na dio tijela kojim svakodnevno regulira svoje stanje. Simbolično mjesto krvarenja, jer prsti su vidljiva točka uboda bolesti. Autorica ocrtava njima po ogledalu koncentrične krugove kakvi ostaju na površini mora uzburkanog oblutkom, otkucava eksperimentalnu melodiju složenu od zvukova medicinskih uređaja i vizualno-zvučnom igrom traži oslobođenje iz boli. Predstavljene fotografije pritom su višedimenzionalne, elementi su autoportreta, spona s djetinjstvom, sredstvo kojim se razdoblje (zdravstvene) bezbrižnosti transponira do osmijeha svježijih fotografija, ali i iskaz čežnje za nepovratno izgubljenim.

“Jednog petka popodne” u svojim temeljima nije dokumentarac o borbi s dijabetesom i ne cilja na osvješćivanje svakodnevice dijabetičara.

Drugi dio uronjen je u sadašnjost prezentiranoj recentnim video-materijalom s autoricom u središtu. Naracijom iz offa iznosi svoj unutarnji glas kao dnevnički zapis prešućen u prikazanim snimkama, makar su i one dnevničkog tona. Opservira samu sebe u mješavini igrano-spontanih gesta dok joj se glasovi introspektivnih nedoumica sudaraju i preklapaju, mrseći u misaoni košmar potrage za samospoznajom i načinima rasterećenja od pritiska bolesti. Dijabetes podrazumijeva stalan nadzor nad zdravljem, što dovodi do frustracije i straha, a autorica verbalizira izazvane osjećaje iskreno, jednostavnim jezikom i bez mnogo poetiziranja, iznoseći ih u želji da zbivanja nutrine izravno zabilježi izvan sebe, da se otvori i da ju čujemo. Možda upravo jer se u svom tijelu i svojim tijelom ponekad osjeća zarobljeno, što je osjetno u snimkama koje same ne odaju istovjetno otkriveno tekstom: gledamo mladu djevojku punu života, opuštenu, vedru i društvenu, ali dijabetes je prisutan kao nevidljiva kočnica. Ona otvara filmom prostor u kojem može iskazati i sve ono što jednom nije mogla ili znala, iz razdoblja kada joj je to možda bilo i potrebnije – zamjera u trenutku dijaloga majci nedostatak otvorenije komunikacije, koja bi joj dopustila i izražavanje ljutnje. Ovdje za koherentniju poantu priče nedostaje konkretna misao, upravo o razlozima buđenja bijesa, odnosno izravnija interpretacija relacije između dijabetesa i narušene kvalitete Lucijinog života. Ekspresija autoričine ljutnje na bolest samu ostvarena je dojmljivom emotivno-vizualnom kulminacijom filma, kada u autodestruktivnom činu jede njoj zabranjenu hranu, a asocijativno upečatljivo nadovezuje sliku uznemirujuće, skoro začudno metaforički bliske reprezentacije: gomila mravi okuplja se oko ostatka čokolade.

Iza Lucije Brkić su zahtjevne tinejdžerske godine – u razdoblju prvih istraživanja slobode i formiranja identiteta, suočila se i s ograničenjem tijela koje diktira drukčija pravila i ritam. Osvrćući se na njih, još uvijek pronalazi zaostatke neizrečene tuge, samo sada s dovoljno zrelosti da ih pokuša zaokružiti u smisao koji će joj nuditi snagu za nastavak borbe i iskusiti život u punini. Njime tematski određen, “Jednog petka popodne” u svojim temeljima nije dokumentarac o borbi s dijabetesom i ne cilja na osvješćivanje svakodnevice dijabetičara. On jest autoportret životnih fragmenata koji ga se tiču, no autorica ne dokumentira samu bolest, prije prateće osjećaje koje bolest nosi sa sobom. Iskazi su to ponekad tek labavo ukorijenjeni u dijagnozi, da bi se širili u univerzalnu sliku suočavanja s gubitkom, strahom i boli prevladavanja neočekivanih životnih prepreka. Time važnijom jer je predstavljena iz osobne pozicije.

"Jednog petka popodne"

O FILMU:

Scenarij, režija i kamera: Lucija Brkić
Producentica: Maša Drndić
Montaža: Lucija Brkić i Maša Drndić
Produkcija: Filmaktiv
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 10 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije