Recenzije19. Liburnia Film Festival: "Monolog o Puli" - U prvom licu, tuđom...

19. Liburnia Film Festival: “Monolog o Puli” – U prvom licu, tuđom kamerom

|

“Monolog o Puli” (Pulska filmska tvornica, 2021.), jedanesti film u dvadesetogodišnjem redateljskom stažu Elvisa Lenića, omogućuje i traži sagledavanje iz barem dva kuta – kao samostalno djelo i kao otvoreni hommage klasičnom “Monologu o Splitu” (Kino klub Split, 1962.) Ivana Martinca. Nemoguće je, dakako, posve razdvojiti jedno od drugoga, pa će u gledateljskom doživljaju vjerojatno prevladati onaj prožimanja ta dva temeljna strujanja. U konačnici je nedvojbeno da je “Monolog o Puli” privlačan film pregnantne energije i snažnoga utiska, koji govori mnogo i u kojem možemo uživati i bez ikakva znanja o njegovu izvorištu. Pohvala je to i Leniću, i montažeru Marku Zdravkoviću Kuncu (spomenimo uzgredice, osnivaču i predsjedniku Pulske filmske tvornice, ovogodišnjeg dobitnika Nagrade Marijan Rotar koju Pulski filmski festival dodjeljuje pojedincima i ustanovama koji su svojim idejama i djelima spojili Pulu i film), i amaterima pulskog Kino kluba Jelen (1962. – 1990.) čiji su filmovi poslužili kao isključiva vizualna građa “Monologa o Puli”, bez sumnje i kao nadahnuće ravno onomu što ga je pobudio Martinčev film. Pohvala je to i onovremenom filmskom materijalu (8-mm, 16-mm, acetatna podloga…) dostupnom klupskim entuzijastima, čija svojstva zapisima daju osobit šarm, možda donekle vezan uz nostalgične reflekse, ali zasigurno i uz voluminoznu nijansiranost pokretnih slika kakvu suvremene digitalne tehnologije počesto ne uspijevaju polučiti.

“Monologa o Puli” zacijelo ne bi bilo da nema “Monologa o Splitu”, jer ovaj se na nj izravno poziva, no ako (gotovo?) svako djelo nastaje kao odraz nečega što mu je prethodilo, činjenica da je neki film snimljen kao refleksija nekog drugog (uglednog) filma i nije tako presudna kao što se čini na prvi pogled. Ipak, budući da Lenićev pulski monolog u špici izričito ističe oslonac u Martinčevu splitskom monologu – uvodno identičnim kadrovima fizički izgorenog-rastopljenog filma te dvostrukim ekspozicijama svoga naslova preko Martinčeva i teksta “posvećeno Ivanu Martincu” preko “autor Ivan Martinac” – nije neprimjereno povući pokoju usporedbu. Glasovit po pedantnosti i inzistiranju, u teoriji i djelu, na tomu da je baš svaki kvadratić filmske slike iznimno važan, Martinac je svoj film zamislio, pripremio, organizirao i ostvario pomnim promišljanjem, a ta se matematička preciznost u njemu i osjeća, bez obzira na istovremeni dojam nesputanog, zanesenjačko-igralačkog istraživanja. Uokvirivši cjelinu kadrovima pogleda na vlastite noge u hodu gradskim ulicama, naslovom proklamirani monolog pretočio je i u filmsku predodžbu osobnog pristupa, a većinu je toga zabilježio na tri lokacije – na kupalištu Bačvice, groblju Lovrinac i središnjem trgu Pijaci – koje nije snimao na isti način, a koji, prepisujemo iz teksta Višnje Vukašinović na ovim stranicama, utjelovljuju tri Martinčeve umjetničke i životne fiksacije: Mediteran, prolaznost i smrt.

“Monolog o Puli” urešen je vrlinom koja ga čini uzbudljivim i posve nevezano uz “Monolog o Splitu”.

Lenićev film traje koliko i Martinčev (7 minuta i 21 sekundu), otprilike slijedi njegovu strukturu, nudi prizore s ulica, groblja, kupališta i – kao i Martinčev – iz ponešto interijera, a odvija se uz istu zanosnu skladbu, “Bolero” Mauricea Ravela. Kao scenarist naveden je Martinac, no posrijedi su tuđi, arhivski snimci, a ne oni koje je po svom izboru snimio autor. Time je eliminiran jedan čimbenik stvaralačkog nadzora, ali je, shvaćanjem tog ograničenja kao prednosti, nove mogućnosti, otvoren i iskorišten prostor za slobodnije, vrcavije ispitivanje upečatljive pulske živosti dokumentarnih zapažanja Jelenovih ushićenika s kamerom. No Lenić i Zdravković Kunac dometnuli su do važnijeg zahtjevnijeg od djelomičnog preslikavanja forme i praćenja vodeće teme-ideje. Njihov načelno impersonalni monolog vibrira zdušno, strasno i poletno. Time je prenesena znatno bitnija osobina Martinčeva ostvarenja, a “Monolog o Puli” urešen vrlinom koja ga čini uzbudljivim i posve nevezano uz “Monolog o Splitu”.

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.
"Monolog o Puli"
Režija: Elvis Lenić
Scenarij: Ivan Martinac
Kamera: Arhiva Kino kluba Jelen
Montaža: Marko Zdravković Kunac
Glazba: Maurice Ravel
Produkcija: Pulska filmska tvornica
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 7 minuta

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Režija: Elvis Lenić<br> Scenarij: Ivan Martinac<br> Kamera: Arhiva Kino kluba Jelen<br> Montaža: Marko Zdravković Kunac<br> Glazba: Maurice Ravel<br> Produkcija: Pulska filmska tvornica<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 7 minuta19. Liburnia Film Festival: "Monolog o Puli" - U prvom licu, tuđom kamerom