“Monolog o Puli” (Pulska filmska tvornica, 2021.), jedanesti film u dvadesetogodišnjem redateljskom stažu Elvisa Lenića, omogućuje i traži sagledavanje iz barem dva kuta – kao samostalno djelo i kao otvoreni hommage klasičnom “Monologu o Splitu” (Kino klub Split, 1962.) Ivana Martinca. Nemoguće je, dakako, posve razdvojiti jedno od drugoga, pa će u gledateljskom doživljaju vjerojatno prevladati onaj prožimanja ta dva temeljna strujanja. U konačnici je nedvojbeno da je “Monolog o Puli” privlačan film pregnantne energije i snažnoga utiska, koji govori mnogo i u kojem možemo uživati i bez ikakva znanja o njegovu izvorištu. Pohvala je to i Leniću, i montažeru Marku Zdravkoviću Kuncu (spomenimo uzgredice, osnivaču i predsjedniku Pulske filmske tvornice, ovogodišnjeg dobitnika Nagrade Marijan Rotar koju Pulski filmski festival dodjeljuje pojedincima i ustanovama koji su svojim idejama i djelima spojili Pulu i film), i amaterima pulskog Kino kluba Jelen (1962. – 1990.) čiji su filmovi poslužili kao isključiva vizualna građa “Monologa o Puli”, bez sumnje i kao nadahnuće ravno onomu što ga je pobudio Martinčev film. Pohvala je to i onovremenom filmskom materijalu (8-mm, 16-mm, acetatna podloga…) dostupnom klupskim entuzijastima, čija svojstva zapisima daju osobit šarm, možda donekle vezan uz nostalgične reflekse, ali zasigurno i uz voluminoznu nijansiranost pokretnih slika kakvu suvremene digitalne tehnologije počesto ne uspijevaju polučiti.
“Monologa o Puli” zacijelo ne bi bilo da nema “Monologa o Splitu”, jer ovaj se na nj izravno poziva, no ako (gotovo?) svako djelo nastaje kao odraz nečega što mu je prethodilo, činjenica da je neki film snimljen kao refleksija nekog drugog (uglednog) filma i nije tako presudna kao što se čini na prvi pogled. Ipak, budući da Lenićev pulski monolog u špici izričito ističe oslonac u Martinčevu splitskom monologu – uvodno identičnim kadrovima fizički izgorenog-rastopljenog filma te dvostrukim ekspozicijama svoga naslova preko Martinčeva i teksta “posvećeno Ivanu Martincu” preko “autor Ivan Martinac” – nije neprimjereno povući pokoju usporedbu. Glasovit po pedantnosti i inzistiranju, u teoriji i djelu, na tomu da je baš svaki kvadratić filmske slike iznimno važan, Martinac je svoj film zamislio, pripremio, organizirao i ostvario pomnim promišljanjem, a ta se matematička preciznost u njemu i osjeća, bez obzira na istovremeni dojam nesputanog, zanesenjačko-igralačkog istraživanja. Uokvirivši cjelinu kadrovima pogleda na vlastite noge u hodu gradskim ulicama, naslovom proklamirani monolog pretočio je i u filmsku predodžbu osobnog pristupa, a većinu je toga zabilježio na tri lokacije – na kupalištu Bačvice, groblju Lovrinac i središnjem trgu Pijaci – koje nije snimao na isti način, a koji, prepisujemo iz teksta Višnje Vukašinović na ovim stranicama, utjelovljuju tri Martinčeve umjetničke i životne fiksacije: Mediteran, prolaznost i smrt.
“Monolog o Puli” urešen je vrlinom koja ga čini uzbudljivim i posve nevezano uz “Monolog o Splitu”.
Lenićev film traje koliko i Martinčev (7 minuta i 21 sekundu), otprilike slijedi njegovu strukturu, nudi prizore s ulica, groblja, kupališta i – kao i Martinčev – iz ponešto interijera, a odvija se uz istu zanosnu skladbu, “Bolero” Mauricea Ravela. Kao scenarist naveden je Martinac, no posrijedi su tuđi, arhivski snimci, a ne oni koje je po svom izboru snimio autor. Time je eliminiran jedan čimbenik stvaralačkog nadzora, ali je, shvaćanjem tog ograničenja kao prednosti, nove mogućnosti, otvoren i iskorišten prostor za slobodnije, vrcavije ispitivanje upečatljive pulske živosti dokumentarnih zapažanja Jelenovih ushićenika s kamerom. No Lenić i Zdravković Kunac dometnuli su do važnijeg zahtjevnijeg od djelomičnog preslikavanja forme i praćenja vodeće teme-ideje. Njihov načelno impersonalni monolog vibrira zdušno, strasno i poletno. Time je prenesena znatno bitnija osobina Martinčeva ostvarenja, a “Monolog o Puli” urešen vrlinom koja ga čini uzbudljivim i posve nevezano uz “Monolog o Splitu”.