Tendencije i potencijale hrvatske dokumentaristike možda najcjelovitije možemo zahvatiti uvidom u program Liburnia Film Festivala. Za razliku od ostalih festivalskih koncepata, koji se ili dijelom referiraju na dokumentaristiku ili im je habitus primarno internacionalan, Liburnia pruža presjek rada, ne samo renomiranih autora i autorica, već i onih na kreativnim počecima, nerijetko polaznicima radionica i škola filma. Sve ako u potonjim slučajevima tehnička i estetska komponenta možda ne doseže standard, ipak nam daje naslutiti specifične autorske perspektive, problematiku koju doživljavaju presudnom, odnosno filmske postupke koji ju najbolje opisuju. Programsku logiku dodatno podupire natjecateljski program ispresijecan filmovima Restartove produkcije, onima specifične lokalne vizure i posebnim projekcijama, maksimalno proširujući obzor očekivanja publike.
U tom smislu, baš kao što je prošle godine prikazan jedan od najuspjelijih Restartovih filmova “Muzej revolucije” (2021) Srđana Keče, na netom završenom, 21. izdanju LFF-a (22. – 26.8.) publika je imala mogućnost pogledati “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluții” (Activ Docs / Restart; 2023. | ★★★★) Vlada Petrija. Film se uklapa u prevladavajući trend preobrazbe funkcije arhiva i njegove reuporabe s ciljem donošenja zaključaka o prošlim, ali i recentnim društvenim strujanjima. Jednostavno u ideji, ali izrazito efektno u premrežavanju iskonstruiranog pripovijedanja i vizualnog materijala faktografske vrijednosti, ne bi li se približilo autentičnosti proživljenog iskustva, ostvarenje s lakoćom nadilazi prostorne koordinate upisane u narativnu liniju.
Rad s arhivima već je neko vrijeme dominantan u postjugoslavenskoj dokumentaristici, referirajući se jednako na nedavnu prošlost, kao i onu Drugog svjetskog rata, uz sveprisutnu revalorizaciju i jasno trasiranje posljedica, kako potiskivanja, tako i revizionizma. Autori dekonstruiraju manipulativne narative utisnute u kolektivnu memoriju, oslobađajući ih stega izvanjskih političkih pritisaka. Već smo naveliko pisali o naglom interesu za temu zbjega u El-Shatt, kao zaboravljenu epizodu jugoslavenske povijesti, a koju je nekoliko autora istovremeno izdignulo iz zaborava, povezalo s osobnom poviješću i pripadnim načinima manifestacije sjećanja, sve da bi uspostavili čvrste spone prema aktualnom historijskom trenutku, punom kriza i nenadvladanih trauma. Liburnijski žiri dva je ostvarenja, ono Ivana Ramljaka “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023. | ★★★★ i 1/2) i “Dohvatiti sunce: El Shatt” (Filmska udruga Šuma, 2023. | ★★★★★) Ane Bilankov, višestruko honorirao. Osim što oba filma dijele najboljeg snimatelja Borisa Poljaka, Bilankov je osvojila Nagradu za najbolju režiju, a Jelena Maksimović za najbolju montažu u “Nacrtu za utopiju”. Prepoznata je i važnost zvuka u filmu “Dohvatiti sunce”, stoga je nagrada za njegovo oblikovanje pripala Yiannisu Loukosu. Osim što su izdominirali u strukovnom smislu, film Ivana Ramljaka nagrađen je i od strane publike, dokazavši, nasuprot tezama radikala u opskurnim medijima, da šira javnost itekako instinktivno osjeća diskrepanciju pamćenja i sustavnog zatomljavanja zajedničkog naslijeđa.
Iako se ostvarenja podudaraju na tematskoj ravni, odjeljuje ih senzibilitet i u strukturu utkan implicitni učinak. Bilankov temu osuvremenjuje, koristi je kao polugu za pomak prema dohvaćanju univerzalnosti izbjegličkog iskustva i njegove refleksije na individualne sudbine. Pritom inzistira na eksperimentalnoj poetici, distorziranju slike i zvuka prema atmosferi tjeskobe i nesigurnosti u viđeno, pamćeno ili doživljeno. S druge strane, Ramljak pristupa klasičnije, u centru mu je interesa društvena organizacija u nekadašnjem logoru, s naglaskom na relacije između svjedoka vremena i konkretnih povijesnih artefakata, ono što iz te veze ostaje ili se uvijek iznova oblikuje. Sveprisutni se nesrazmjer informativne i emocionalne dimenzije odnosa prema prošlosti nadvladava podudarnošću proživljenih iskustava i fotografijama otkrivenim na različitim izvorima.
Put za nigdje
Najboljim je od strane žirija, ali i filmskog kritičara Nikole Strašeka (Nagrada kritičara “Dragan Rubeša”), proglašen film koji je skoro kontradiktorno usredotočen na nagli prekid migracija, završnu točku projekta jugoslavenske modernizacije, “Knin – Zadar” (Dinaridi Film, 2023. | ★★★★★) Melite Vrsaljko. Film ima polazište u premisi nedogađajnosti izraženoj statičnim kadrovima kolodvora negdje u dalmatinskom zaleđu, a naizgled samodostatnu strukturu remeti spoznaja da odabrana estetika prije organski izvire iz zatečenog stanja, no što je rezultat kreativnog izbora, jer vlakovi tom dionicom odavno ne prolaze. Slike sporadičnih aktivnosti željezničara bivaju gradirane prema prizorima nekadašnje žive djelatnosti na istoj trasi, a geometrijski precizne kadrove postepeno preplavljuje apsurd koji se pomalja s ruba, dok istovremeno, zainteresiranost za radničko iskustvo nadvladava apriornu distanciranost opservacije. Baš kao što je vlak u jugoslavenskom filmu predstavljao simbol revolucije, koja doduše junake isuviše često mimoilazi, prazno je čekanje danas možda najbolji indikator industrijske i društvene propasti postjugoslavenskog prostora.
Promišljanje presudnih momenata povijesti bivše države uz neizostavno uplitanje arhivskog materijala temeljna je potka još nekoliko filmova. “Matić poljana – život ili smrt” (VIS Videostudio, 2023. | ★★★) Rasima Karalića prikazana je u programu “Regionale”, a bavi se nešto poznatijom epizodom iz pokreta otpora, maršem u zimi 1944. koji je rezultirao smrzavanjem 26 partizana. Film se bazira na pripovijedanju živih svjedoka, no neambiciozna organizacija potresne priče svodi na monotonu smjenu sugovornika. Neprecizno snimljen i montiran, prije priziva asocijacije na usputnu reportažu, no što ga je smisleno promatrati kao cjelovito ostvarenje. Nije mnogo uspjeliji niti film prikazan u konkurenciji, “1991. adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu” (Histria film, 2023. | ★★) Igora Gala, za čiji je već naslov teško reći je li mišljen ironijski ili fatalistički, a odgovor se ne iznalazi niti u daljnjoj tematskoj razradi. Autor se fokusira na značaj Festivala u Puli za jugoslavensku kulturu, neinventivno inzistirajući na smjeni arhivskih isječaka i živih aktera. Idealizacija festivalskog života i očiti žal za tzv. sistemom zvijezda pritom ne samo da ne korespondiraju s idejom približavanja kulture masama, već u današnjem kontekstu predstavljaju izolirani oblik konzumerističkog preuzimanja svih njenih aspekata.
Kako istom festivalu pristupiti iz osobne vizure, iz koje se međutim mnogo može iščitati o unutrašnjim kontradiktornostima, odgovara “Ovako živi jet set” (Kinoklub Zagreb, 2023. | ★★★★) Sunčice Ane Veldić. Film je nastao kao izravna posveta dizajneru zvuka i montažeru Martinu Semenčiću, koji je, između ostalog sudjelovao u nastanku pobjedničkog “Knin-Zadar”. Veldić snimke zajedničkih putešestvija s Pulom kao konačnim odredištem pretvara u dinamični mozaik, s jednakim naglaskom na međusobnu interakciju, kao i u humorističkom ključu neopterećenom raskrinkavanju pozadinskih odnosa tzv. ekskluzivnih događanja. Redateljica u prepoznatljivoj maniri materijal oblikuje na temelju labave narativne linije, da bi se pažnja preusmjerila na odnose unutar kadra, suptilno ih vizualno i verbalno komentirajući. Pritom je film prisjećanje kakvo bi ono trebalo biti, autentični zapis zajednički proživljenih trenutaka. Posljednji kadar kompozicijom simbolički zatvara jedno poglavlje, ali film kao materijalni trag ostaje upisan u kulturni imaginarij.
Odnos Semenčića i Veldić pak pokazuje prirodnu orijentiranost na kameru, možda iz razloga što su oboje filmski radnici, kao i optimalno iskorištavanje građe u svrhu podupiranja provodne ideje bez popratnog osjećaja artificijelnosti. Kalkulacije proizašle iz pokušaja da se verbaliziraju uzroci koja iz snimljene situacije ne proizlaze, temeljna su boljka filma “Snajka – dnevnik očekivanja” (Restart / Stefilm / Al Jazeera Balkans / Möbius; 2023. | ★★★) Tee Vidović Dalipi, čiju jezgru također čini dinamika para, iako drugačijeg socio-kulturnog ishodišta. Koliko god konstruiranje epizoda bilo estetski poticajno, a u dokumentaristici otvaralo stara pitanja poroznosti granica autentičnog i insceniranog, zbog režijske nesigurnosti važne teme u “Snajki” ne preuzimaju primat. Ipak, film je tek imao hrvatsku premijeru, a kad i ako dopre do šire publike, iz njenih ćemo reakcija detektirati slijepe društvene točke. Zasad se pak čini da je medijsko osvješćivanje autoričine pozicije doprinijelo ispunjenju aktivističke intencije prihvaćanja različitosti, u ovom slučaju možda i važnije od kvalitativnih sudova.
Modusi eksperimentalnosti
Restart je producirao i izrazito uspješno ostvarenje “Valerija” (Nomad Studio / Restart; 2023. | ★★★★★) Sare Jurinčić, koji je ove godine osvojio “Srca Sarajeva” za najbolji kratkometražni dokumentarac Sarajevo Film Festivala. Autorica nastavlja razvijati karakteristične postupke kolažiranja i povezivanja kadrova posredstvom značenjski opterećenih detalja, kakve je započela već u zapaženom filmu “3. rujna 2015” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2018.). Ovaj put Jurinčić stremi dalje, realistične konture zatečenog prostora zaogrće u snolikost potenciranu izobličenjima slike i zvuka, a na prvi pogled uobičajeno putovanje sužavanjem vizualnog polja pretvara u prolaz prema novoj stvarnosti u kojoj se stapaju organsko i anorgansko, a život postaje neraspletivi koloplet impresija. Sve se one sabiru u sliku života žene na otoku, čiju zanemarenu iskustvenu povijest autorica suptilno oživljava i redefinira. Žene svedene na funkciju bivaju individualizirane tek u posljednjem stadiju – smrti, a Jurinčić opetovane postupke njihove egzistencije ritualno ponavlja na mjestu zajedničkog susreta – groblju. Transgeneracijsko ponavljajuće iskustvo pritom biva prekinuto činom njegova osviještenog prisvajanja.
Filmovi eksperimentalnog prosedea činili su velik udio ovogodišnjeg programa Liburnia Film Festivala, a svi redom formalne pretpostavke iskorištavaju za asocijativno umnažanje nestabilne pripovjedne niti. “Tamna komora” (Eclectica, 2023. | ★★★★ i 1/2) Marinka Marinkića počiva na sukcesivnom konstruiranju jaza između slike i naracije, forme i sadržaja prema naglasku na neponovljivost psihičkih opisa realiteta. Direktnim intervencijama u materijalnost filma, ilustrira puknuća izazvana neusklađenošću psihičkog i tjelesnog. Stalne analogije konfiguracija filma i psihe, rezultiraju njihovim razlaganjem na nespoznatljive entitete, koji unutar novonastale cjeline izazivaju vizualnu i značenjsku začudnost.
Ambijent u kojem se sukobljavaju tragovi razarajuće ljudske prisutnosti s personificiranom animalnošću istražujemo u filmu Igora Grubića “Ingresso animali vivi” (Kreativni sindikat, 2023. | ★★★★★). Pas postaje neočekivani fokalizator u posjetu napuštenoj klaonici, ujedno i signal prevladavajuće hipokrizije u tretmanu i klasificiranju životinja. Svojom se neposrednošću suprotstavlja atmosferi potmule prijetnje, dodatno potencirane apstraktnim ilustracijama koje sugeriraju industrijalizirano usmrćivanje. Klaonica u svojoj ogoljelosti emanira znakove sustavnog i prihvatljivog nasilja, čija težina evocira postapokaliptični krajobraz, vrijeme poslije čovjeka, obilježeno osvajanjem prostora od strane onih dosad podređenih.
Posvemašnje uništenje prijeti i s margina filma “Horror Vacui” (Hrvatski filmski savez, 2023. | ★★★★) Borisa Poljaka. U prepoznatljivoj autorskoj maniri, niz opservacijskih slika uslijed duge usredotočenosti kamere gubi na čvrstoći strukture. Pritom impresionistički intonirani prizori omeđuju manifestacije rastućeg militarizma u najrazličitijim društvima, preobražavajući se u istinski podton aktualnog trenutka. “Divlje cvijeće” / “Wild Flowers” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022. | ★★★★) Karle Crnčević propituje posredovanje pamćenja činom snimanja, referirajući se izravno na destrukciju posljednjeg rata, nesrazmjer između materijalnog uništenja i nezaustavljive ekspanzije prirode. Iskorištenu snimku, čiji nagli prijelazi i prekidi sugeriraju nenaviklo oko iza kamere, suočava s izvornim autorom, postavivši u prvi plan autoreferencijalnost proizašlu iz relacije snimka, snimatelj i teza u pozadini. Filmski esej koji znakove militarizacije i kasniju sraslost s vedutama prirodnog prostora transformira u razotkrivanje slojeva historijskog vremena, donosi Tijana Petrović u “Vodiču za obalska utvrđenja” / “A Field Guide to Coastal Fortifications” (2023. | ★★★★), pobjedniku ovogodišnjeg Beldocsa, a koji se poetikom uklopio u na Liburniji prevladavajuću festivalsku estetiku i tematska čvorišta.
Napušteno mjesto ponovno prisvaja Damir Markovina u “Dezerterima” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022. | ★★★★ i 1/2), rekonstruirajući paralelna iskustva nekadašnjih stanovnika rodnog grada, prisilno raseljenih uslijed ratnog sukoba. Svakodnevni prizori prošarani su nizom intervencija i animacija, koje jednako asociraju na pritajenu prijetnju, kao što evociraju sjećanje na predratno, za autora formativno razdoblje. “Prizori s mojim ocem” / “Scenes with My Father” / “Scènes met mijn vader” (Biser Productions / Samostalna produkcija; 2022 | ★★★) Biserke Šuran zaokupljaju se identitetskom problematikom također proizašlom iz činjenice prinudnog izmještanja, ali zamisao se spotiče o nefilmičnost glavnog protagonista i odatle proizašlim izvještačenim razgovorima. Izgrađena filmska kulisa u ovom slučaju ne osigurava sigurni prostor, već priziva komornu statičnost bez ostvarivanja povratnih veza s gledateljima.
Pero Kvesić u “Kući na Kraljevcu” (Factum, 2023. | ★★★ i 1/2) donosi posvetu svojoj kući, nekadašnjem žarištu generacijskog okupljanja. Kao što svaka generacija posjeduje, najčešće naknadno stvorenu, točku identitetskog poistovjećivanja ili mitskog središta, tako i tematizirana kuća zrači idealizacijom mladenaštva. Iako se redatelj zaokuplja nizom figura koje su na neki način obilježile naš društveno-kulturni milje, unatoč nebrojenim poticajima, izostale su cinične opservacije, autoironijski stav i hotimično zavaravanje gledatelja, a kakve su činile razliku u filmu “Dum spiro spero” (Factum, 2016.).
Filip Zadro u “Dragi Filipe” (Kinoklub Zagreb, 2022. | ★★★ i 1/2) provocira reakciju publike kontrastiravši kadrove vlastitog stana savjetima oca za samostalni život, koji u filmskom kontekstu neminovno zadobivaju parodističku dimenziju. Intimna ispovijest prožima film “Espi” (Eclectica, 2023. | ★★★★) Ivana Grgura, pri čemu je iskustvo transrodnosti i tranzicije opisano u – u javnosti rijetko prisutnom – neopterećenom tonu, upravo s ciljem normalizacije i razgovora koji isključuje naglasak na traumu. U zgusnutom filmskom vremenu “Espi” identificira ključne momente osobnog i društvenog prihvaćanja, na formalnoj razini izraženih animacijama i provedenim rekonstrukcijama.
Najnaglašeniji hibrid pronalazimo u “Glupane, glupi” (ADU, 2023. | ★★★★) Andrije Tomića koji vršnjačko zlostavljanje ilustrira vizualno opisanim stanjem napetosti, klaustrofobije i posljedične nestalnosti slike. “Pero” (ADU, 2022. | ★★★) Sare Alavanić pak portretira supkulturno obilježenog pojedinca s margine, ali ne čini pomak u odnosu na već viđene filmske vježbe. Iz svake programske niše ispada “Liberland” (Off World / Kinoteka / Inscript / Relation04 Media; 2021. | ★★ i 1/2) Isabelle Rinaldi, koji unatoč auri implicitne televizičnosti ne pruža dovoljno informacija o tematiziranom pokretu odbacivanja klasičnih društvenih struktura, a još manje pokazuje kritičnost prema idejama očito izniklim na kulturi instantnog razrješenja kompleksnih fenomena.
Filmske minijature
Kao što je na početku teksta spomenuto, program Liburnia Film Festivala prožima niz kratkih ostvarenja, često nastalih na edukativnim platformama poput Restartove škole dokumentarnog filma, Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma ili Pulske filmske tvornice. Pritom omogućava bitan uvid u način rada svake pojedine, podcrtavajući činjenicu da je niz danas afirmiranih filmaša i filmašica prve korake započeo baš na takvim ciklusima.
Posebna nagrada žirija na ovogodišnjoj Liburniji dodjeljuje se radu usmjerenom na lokalnu problematiku, a tu se najboljim pokazao onaj Luke Karla Kauzlarića, “Kantrida” (Filmaktiv / Nova škola dokumentarnog filma; 2023. | ★★★ i 1/2), nastao na Novoj školi dokumentarnog filma. Kauzlarić dugim opservacijskim kadrovima provodi vizualno istraživanje stadionskog prostora, probijajući ih reminiscencijama na sportsko-društvena događanja materijalizirana kroz sačuvane snimke.
Ostali kratki filmovi funkcioniraju redom kao crtice utemeljene ili na opservaciji ili jezično-filmskim igrama, kreativnom razrješenju danog im zadatka. “Akcija” (Šikuti Machinae, 2023. | ★★★ i 1/2) Frane Pekice kameru postavlja u središte kolektivnog raščišćavanja prostora i pripremu izložbe lokalnog umjetnika, a narativni razvoj veže uz uočene detalje koji supsumiraju raspršene pokrete okupljenog mnoštva. “Dnevni boravak” (Filmaktiv / Nova škola dokumentarnog filma; 2023. | ★★★ i 1/2) Maje Ležaje klasično opservacijski izdvaja odsječak iz kontinuiranog načina provođenja vremena u omiljenom okupljalištu. Nešto je razrađeniji, utemeljen na asocijativnom povezivanju riječi, tijela i pokreta kamere, “Jumping Stones” (Pulska filmska tvornica, 2022. | ★★★★) Virginije Richrath, dok Matea Jocić “U potrazi (Jedna noć u Zagrebu)” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2023. | ★★★ i 1/2), nasuprot inspirativnoj zasnovanosti na seriji fotografija Bas Jan Adera, “U potrazi za čudesnim (Jedna noć u Los Angelesu)”, pod okriljem noći pronalazi samo obično.
“Terra Magica” (ADU / ALU; 2022. | ★★★★) Karle Mesek, Sebastijana Borovčaka, Klare Šoštarić i Petra Vukičevića pak postaje poetska crtica izraženog osjećaja za vizualnost, uz autoreferencijalno propitivanje vlastitog odnosa prema snimljenim lokacijama. Pritom se “Korijen” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2023. | ★★★★) Dore Fodor izdvaja pristupom, svjesno implementirajući na psihoanalitičke zasade oslonjenu fiksaciju na tjelesne manifestacije, koje izazivaju urođeni ili kulturom uvjetovani otpor.
“Veliki Mul” (Filmaktiv / Nova škola dokumentarnog filma; 2023. | ★★★) Sanje Prodan pak funkcionira kao nastavak “Obalnog šetališta” (4Film / Tesla Film; 2023. | ★★★ i 1/2) Silvija Mirošničenka, s kojim dijeli opservacijski postupak, proširujući mu zadane dimenzije. “Health 90” (Samostalna produkcija, 2023. | ★★★ i 1/2) Petre Mrše involvira tinejdžersko iskustvo, dopustivši mogućnost samopredstavljanja i introspektivno rezoniranje vlastita ponašanja, neraskidivo povezanog s interesom za videoigre i načinom na koji im oblikuje, ne samo virtualnu, već i življenu stvarnost. “Dom za zauvijek” (V1 Travel Corner, 2023. | ★★★) Mirte Mataije i Gorana Zaborca predstavlja čisti aktivistički čin osnaživanja pojedinca koji volontiraju u azilima za životinje, čiji se značaj često minorizira, ujedno dobrodošli poticaj na udomljavanje pasa.
Velik broj ostvarenja 21. Liburnia Film Festivala, uklopljenih u niz programa, zaista je pružio dinamični pregled uspjelih i manje uspjelih ostvarenja, od kojih će neki biti zaboravljeni, dio će poslužiti kao poticaj za daljnje ozbiljnije stvaralaštvo, a dio naprosto korespondira sa življenim problemima lokalne zajednice. Generalno, ostaje utisak da su filmovi na rubu rodova i s prevagom prema eksperimentalnom ili filmu eseju najzaokruženiji. Ne samo da se odlikuju vizualnom upečatljivošću, već je uvijek riječ o artistički samosvjesnom pristupu fenomenu i daljnjem razvoju njegovih konotacija u odabranom mediju. Utoliko možemo zaključiti o snažnom kreativnom proboju prema novim razinama dokumentarnog filma, a koji uključuje sve češće približavanje hibridima, kao jednoj od formi čiji kreativni potencijal još nije do kraja iskorišten.
