O Liberlandu ćemo više saznati na, primjerice, Wikipediji ili u kakvom članku hrvatskih (ili drugih) novina negoli u pedesetak minuta dokumentarnog filma “Liberland” (Off World / Kinoteka / Inscript / Relation04 Media; 2021.) Talijanke Isabelle Rinaldi, koja je i suscenaristica s Frederikom Nicolaiem, belgijsko-nizozemskim autorom i koproducentom šestodijelne televizijske serije “Granice” / “Borderline”, međunarodnog projekta ostvarenog pod vodstvom belgijske produkcijske kuće Off World. Epizode su, poručuje se u predstavljanju cjeline, usmjerene na promatranje života u graničnim područjima zapadnoeuropskih zemalja, promišljajući značenja i svrhu zemljopisnih granica, njihove političke, kulturne i društvene kontekste te pitanja identiteta, sigurnosti i solidarnosti, a autorima je dana ovelika sloboda izražavanja u vlastitom kodu i senzibilitetu.
Iz rečene serije dosad smo imali priliku gledati i na ovim stranicama pisati o na 17. ZagrebDoxu FIPRESCI-jem nagrađenoj “Žici” / “The Wire” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021.) hrvatske redateljice Tihe K. Gudac, koja je najvećma zagledala na hrvatsko-slovensku granicu, i o “Četiri godišnja doba u danu” / “Four Seasons in a Day” (2021) u režiji Belgijanke Annabel Verbeke, smještenom na granicu Irske i Sjeverne Irske u vrijeme Brexita. Oba ostvarenja, koja se prikazuju i kao samostalni filmovi, bijahu organizirana razmjerno rahlo, labavo, mozaično, bez odveć tumačenja, preciznog informiranja i raščlanjivanja, bez zauzimanja strana, izričitog zagovaranja ovoga ili onoga, donekle impresionistički prepuštajući gledateljstvu da samo odlučuje kamo će se prikloniti, možda ga i nukajući na daljnje samostalno istraživanje i prikupljanje podataka za koje mu se učinilo da je ostao zakinut. Tiha K. Gudac u razgovoru je za ovaj portal pojasnila da, barem što se tiče “Žice”, dramaturšku razbarušenost nisu uzrokovali samo umjetnički izbori nego i organizacijske zadatosti.
Ako bi bilo pretjerano reći da je zbiljski slučaj Liberlanda najzanimljiviji, nedvoumno ga se može okarakterizirati najneobičnijim, najbizarnijim. O čemu je riječ? Češki političar Vit Jedlička naumio je nenaseljeni teren spornog teritorija na desnoj obali Dunava, između Hrvatske i Srbije, površine oko 7 km2, lokalno znan kao Gornja Siga, proglasiti Slobodnom Republikom Liberland, kojoj je on prvi predsjednik. Učinjeno 13. travnja 2015. O svemu tomu u filmu ćemo doznati vrlo šturo, bez ikakvih dubljih uvida, primjerice, u razradu zamisli o funkcioniranju države, u to kako se prema tomu odnose Hrvatska i Srbija, kakve su uopće pravne mogućnosti, tko je Jedlička… Zamisao i realnost Liberlanda predstavljeni su u “Liberlandu” malne kao kakva apsurdna fantazija koju bismo, recimo, mogli vidjeti u nekoj epizodi serije “Leteći cirkus Montyja Pythona”. Iako ima zastavu, ustav itd., u Liberland se uglavnom ne može ući, ondje ne živi nitko, posjetitelja de facto nema, a kada naslovno tlo i jest pred kamerom, ni sudionici koji su mu se približili kao da nisu sigurni jesu li na pravom mjestu ili gledaju u pogrešan dio obale. Neće biti prikazana niti jasna zemljopisna karta, niti će, primjerice, orijentacijski biti snimljen iz zraka. Tzv. terra nullius, ničija zemlja – na toj pravnoj doktrini Jedlička je zasnovao svoj pothvat, možemo se podučiti izvanfilmskim načinima – u filmu je, neprikazivanjem, odnosno jedvitim prikazivanjem, predstavljena kao gotovo nepostojeća, nevidljiva zemlja. Nedođija, magloviti polupričin, čardak ni na nebu ni na zemlji.
Što su granice, države, nacionalni identiteti? Rinaldi se doima zainteresiranom za temu, no čini se, uz veliku, možda i preveliku mjeru opreza, čak i pristojnosti…
Jedlička jest jedan od protagonista, no zapravo sporedan lik, kao i još nekoliko njih – nekonvencionalni mlađi Nizozemac koji se (privremeno) preselio u Srbiju i entuzijastički navija za uspostavu države Liberland te otac i kći osnovnoškolka koji, za kameru (?), vozeći se čamcem, razgovaraju o pojmu nacije – dok, zahvaljujući lalinskom šarmu tihe duhovitosti prožete dobrodušnim cinizmom, najviše pozornosti preuzima nerazdvojni dvojac mlađih sredovječnika, Goran i Pero. Ne dopuštajući da ih išta uzbudi i uznemiri, klateći se ovamo-onamo, za sve imaju kakav zgodan, odnosno zgodno izrečen komentar te se doimaju poput kakvih Loleka i Boleka, gotovo izmišljenih za ovaj film. Pritom su veliki poklonici negdašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i teže ozakoniti “jugoslavensku nacionalnu manjinu” te osnovati, što li, mini Jugoslaviju. Predani ljubitelji države koja je nepovratno nestala i neformalni kolovođe njezina poluformalnog poklonstva, Goran i Pero susrest će u svojevrsnom bilateralnom sastanku s Jedličekom, predsjednikom podjednako nepostojeće države u neposrednom susjedstvu, u mogućem nastanku.
Što su granice, države, nacionalni identiteti? Rinaldi se doima zainteresiranom za temu, no čini se, uz veliku, možda i preveliku mjeru opreza, čak i pristojnosti, zbog čega izbjegava razgrtanje i dublje zasijecanje u konkretne probleme i problematike, pa će se gledatelj željan dobrog informiranja vjerojatno osjetiti u tom pogledu frustriranim. Ipak, ključ prigušene, opuštene crnohumornosti nije neprivlačan i nezanimljiv, a pristup obilaženja oko vruće kaše, okolo kere pa na mala vrata, dočarava doživljaj nesigurnosti, nepostojanosti, koji se vjerojatno i namjeravao predočiti te potiče na “promišljanje značenja i svrhe zemljopisnih granica…”
