Ljepota slike, pokreti kamere, ritmika montaže, pripovjedno-strukturni domišljaji, atrakcije mizanscene, scenografije, kostima, maske, zvučna raskoš… sve to nerijetko može zanosno zavesti, pružiti filmofilmski užitak malne samo po sebi, gotovo nezavisno od sadržaja. Nemalo poklonika sedme umjetnosti u slikopisima ponajviše cijeni upravo bogatstvo koje ova nudi, a u redatelja umješnost korištenja sveg oruđa koje mu je na raspolaganju. Mozart, ne didžeridu.
Ali ipak, ali ipak. Katkad je dovoljno, možda i najbolje, ostati pri osnovnom, bazičnom, jednostavnom, suzdržati se, odreći se urešavanja i kićenja kojima bi se zamaglilo i oslabilo ono prvo, izvorno, najčišće, najsnažnije, najdragocjenije, što se možda ne može nadmašiti nikakvom redateljskom, kinematografskom virtuoznošću, domišljajem, invencijom. Na autoru je, dakako, prepoznati kad se pred njime, odnosno kamerom nalazi takvo blago.
Govoreći za gostovanja u zagrebačkom Tuškancu 2012. o tomu što smatra najspecifičnijom mogućnošću filma, veliki mađarski sineast István Szabó rekao je ovako: “Ako u filmu postoji nešto što je izvorno filmsko, to onda ništa nije drugo doli ljudsko lice snimljeno izbliza u trenutku u kojem se rađaju emocije. Kada se na tom licu očituju promjene emocija, odnosno promjene misli, kada vidimo da se sve to odvija u i na jednom licu. … Vrlo sam svjestan toga da se film zapravo rađa pred kamerom. Ono što se broji jest živost lica; živo lice mora biti uvjerljivo.” Kao redatelj igranih filmova, Szabó je, podrazumijevano, mislio na izražajnost glumaca, no isto, zar ne, vrijedi i za lica neprofesionalaca, neglumaca, običnih ljudi koji se pred kamerom nađu možda jednom u životu, kao dokumentarni sugovornici, naravni izvođači koji predstavljaju sami sebe, odnosno budu samo to što jesu.
Tema dokumentarnog filma “Matić poljana – život ili smrt” (VIS Videostudio, 2023.) Rasima Karalića partizanski je marš iz 1944. g. o kojemu nas tekst na početku filma, ispisan preko crno-bijelih fotografija partizana što prte snijegom, informira ovako: “U zimu 1944. g. partizanske jedinice Druge brigade 13. primorsko-goranske udarne divizije vode teške i iscrpljujuće borbe na području Like. Štab divizije na čelu s komandantom Veljkom Kovačevićem i komandantom Druge brigade Viktorom Bubnjem donosi odluku da Brigadu uputi na slobodni teritorij Gorskog kotara preko padina Bjelolasice. Odluka da se Brigada uputi na marš od 52 km po teškim vremenskim uvjetima i vrlo zahtjevnim pravcem, godinama nakon ovoga događaja izazivat će polemike koje će dovoditi u pitanje njezinu ispravnost.”
Gotovo sav film sastoji se od snimaka sugovornika u bližem ili krupnom planu, zabilježenih u (pretpostavljeno) njihovim kućama i stanovima, koji izravno u kameru prepričavaju i opisuju tijek iscrpljujućeg marša s 19. na 20. veljače 1944., u kojem se dvadesetšest drugova smrznulo, dok ih je oko stopedeset, uglavnom jedvice, preživjelo. Riječ je o petnaestak sudionika pothvata koji ga se zadivljujuće dobro sjećaju, neki od njih, redom starine preko osamdeset-devedeset godina, upravo zapanjujućom bistrinom i jasnoćom, u dan i sat. Ako komu i manjka podatkovne preciznosti, nikomu ne manjka žive doživljajnosti, duboke povezanosti s pogibeljnim podvigom koji u njima nakon tolikih desetljeća i dalje silovito vrije, ključa, previre, budeći, čini se, najdublje osjećaje. Neki od njih izražavaju se, gestikuliraju, grimasiraju ekspresivnije, neki suzdržanije, neki književnijim rječnikom, neki lokalnim narječjem (katkad i široj publici nerazumljivim, no tada uz titlove), te lepezom onoga između, no svi strasno, proživljeno, predano, iskreno i otvoreno, baš, čini se, iz dubina jastva, bujičnom energijom koja kod ovoga izbija očito, kod onoga snaži pritajeno. Snaga i vidljive mijene misli i emocija – upravo ono o čemu govori Szabó – svakoga od njih plijeni i opčinjava te, kako se kaže, magnetski drži pozornost. Zanimljiva je, nego što, uzbudljiva i ganutljiva sama priča, opis mukotrplja premorenih, iznurenih, pregladnjelih, slabo odjevenih i obuvenih, ušima i stjenicama izgriženih, svrabom izjedenih partizana.
“Matić poljana – život ili smrt” nije slikopis u kojemu, gledajući iz određenog kuta poštivanja normiranih, ustaljenih profesionalno-estetskih standarda, nećemo naći nedostataka i tzv. omaški, no djelo takve emocionalne dojmljivosti, a lišeno poznatih manipulativnih postupaka, nije pojava na koju nailazimo svako malo.
Karalić (potpuni autor filma: redatelj, scenarist, snimatelj slike i zvuka, montažer, producent i intervjuer) ih je, rekosmo, snimio jednostavno, kadriravši i osvijetlivši bez osobite pomnje prema estetici, toliko da bude tehnički ispravno, da se zadovoljavajuće vidi i čuje. Postigao je, međutim, ono što i ne vidimo odveć često – barem ne tolikim intenzitetom kod tolikog broja sudionika u istom filmu – prisnost i povjerenje zbog kojega su se sugovornici osjećali sigurnima i opuštenima te je ostvarena rijetko viđena, vibrantna, dirljiva, (gotovo) intimna neposrednost. Pokoja nazovigreška – npr. pokret kamere koji zakasni u hvatanju onoga što se naumilo snimiti – ili nedostatak sustavnosti u, primjerice, izboru rezova (naći će se tu, kao prigodno improvizirano nabacani, bez primjetne retoričke funkcionalnosti, klasični, čisti rez, skokoviti, kratko pretapanje, zatamnjenje…) neće zasmetati, čak će se činiti dobrodošlim potpornjima općem dojmu sirovog, nelaštenog, zdušno izravnog uviranja u povijesnu crticu.
Karalić je, nećemo previdjeti, s izvrsnim osjećajem za pripovijedanje i dramaturgiju montirao, unizao, poredao isječke govora te cjelinu protkao (uglavnom vrlo upečatljivim) crno-bijelim arhivskim fotografijama i pokojom grafikom partizanije, kao i s ponešto filmskog materijala (najvećma iz kratkog igranog filma “Legenda o bijeloj smrti” Bernardina Modrića, 1983.). Priču je potkraj začinio razmjerno nesklapnim kratkim igranim rekonstrukcijskim prizorom, a usjekla se i pokoja intervencija kao iz drugog filma, primjerice ona u kojoj se, na spomen rafala, u zvuku čuje rafalno štektanje, a polovicu ekrana pokrije slika puškomitraljeza.
“Matić poljana – život ili smrt” nije slikopis u kojemu, gledajući iz određenog kuta poštivanja normiranih, ustaljenih profesionalno-estetskih standarda, nećemo naći nedostataka i tzv. omaški, no djelo takve emocionalne dojmljivosti, a lišeno poznatih manipulativnih postupaka, nije pojava na koju nailazimo svako malo.
Film je sniman tijekom dvanaest godina, a premijeru, održanu 17. veljače u Domu kulture u Mrkoplju, u sklopu programa 61. Memorijala mira – 26 smrznutih partizana, doživio je samo jedan intervjuirani sudionik, stogodišnji Franjo Jelušić.
