Na Dokumentarni nam sljedeći dolazi Marinko Marinkić (Vinkovci, 1993.), i to kao autor svog prvog samostalnog dokumentarca nakon suatorstva na “Punčkama” (Filip Meštrović; RARE, 2012.). Njegova “Tamna komora” (Eclectica, 2023.) – koja će na Liburnia Film Festivalu doživjeti svjetsku premijeru – u začudnim kadrovima, miksu analognih fotografija i digitalnog videa, odlazi u pomalo ezoterične sfere, istražujući granice između mentalnih bolesti i potencijalne demonske opsjednutosti. Marinkić je završio preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, član je Multimedijalnog centra Studio kreativnih ideja Gunja. U Gunji je odrastao, filmski u SKIG-u, a kako nije bio za nogomet, a ni za ples u KUD-u, govori nam, odlučio se učlaniti u SKIG, na čijem je čelu bio Josip Krunić, nastavnik hrvatskog jezika i filmski edukator, koji nas je početkom kolovoza nažalost zauvijek napustio. Veliki utjecaj da se nakon srednje škole naš sugovornik upiše na ADU imali su Damir Čučić i Boris Poljak, koji na drugačiji način pristupaju i promišljaju filmsku umjetnost. A da je odluka o ostanku u istoj iz kuta Marinka Marinkića bila ispravna, potvrđuju i sve ozbiljnije snimateljske recke u recentnim igranim (“Glava velike ribe” Arsena Oremovića, “Polako nikuda” Damira Čučića) i ranijim dokumentarnim filmovima, ponajviše kao stalni suradnik Josipa Lukića (“Majči”, “Doplovit će Rex”, “Bijeli Božić”).
“Tamna komora” je, rekosmo, Marinkićev prvi samostalni redateljski film, a prisnažio je Marinko i – ozbiljni, jer “Punčke” ipak stavlja u ladicu ostalih koje je radio u osnovnoj i srednjoj školi u SKIG-u. “Fasciniralo me što još i danas postoje egzorcisti te da izvode egzorcizme. Doduše vrlo rijetko, ali događa se. Istražujući temu i razgovarajući s ljudima kojima bi se dalo pripisati ili su bila pripisana opsjednuća, otkrio sam kako često imaju i dijagnoze duševnih bolesti. Odnosno, da se ti simptomi umnogome preklapaju”, govori nam Marinko, čiji je stric dugi niz godina bolovao od shizofrenije te pokazivao velik otpor prema crkvi. “Istaknuo bih, međutim, da intencija filma niti u jednom trenutku nije bila ulaziti u fenomenologiju opsjednuća niti pojedinosti mentalnih bolesti. Zanimala su me stanja tih ljudi, njihov i život njima bliskih osoba”, naglašava naš sugovornik, koji nije htio donositi sudove, već ostaviti prostor gledateljima da sami donesu vlastite zaključke o viđenom. Svoju početnu ideju filma ispričao je prijateljima SKIG-ovcima, Tomislavu Stojanoviću i Ivanu Kelavi, koji su netom prije s Reom Rajčić osnovali Eclecticu. A oni su podržali našeg redatelja, zajedno s montažerom Bojanom Perićem, također SKIG-ovcem, koji je po Marinkovim riječima mnogo pridonio ovom dokumentarcu.
Marinko, možete li nam još malo proširiti priču o nastanku “Tamne komore”? Uzevši u obzir temu, koliko je teško bilo doći do protagonista? U dokumentarcu u offu slušamo dvoje različitih koji govore o svojim bliskim osobama: ženu koja (mentalne) probleme povezuje s opsjednutošću i religijskim motivima, dok druga barata svjetovnim terminima shizofrenije.
“Bilo je vrlo teško doći do protagonista koji nemaju dijagnozu neke duševne bolesti, a da smatraju da su opsjednuti te su o tome također spremni pričati. Taman kada bih do nekog i uspio doći, vrata bi se samo zatvorila; od toga da se osoba više ne bi javljala do toga da prisilno umirove i pošalju u samostan našeg kontakt svećenika. U procesu potrage došao sam i do osobe koja je željela ostati anonimna, pristavši podijeliti priču o sebi bliskoj umrloj osobi. Ova je za života bila uvjerena u svoju opsjednutost, a u tu činjenicu vjerovao je i moj izvor. S druge strane, u to vrijeme je smrtno stradao i moj stric, stoga sam za drugog protagonista odabrao svog oca. On u filmu priča o bratu sa sličnim problemima, no o njemu govori kao o osobi oboljeloj od shizofrenije. Shvatio sam da ove dvije priče paralelno vrlo dobro funkcioniraju – unatoč različitim osobama i perspektivama, dojam je kao da govore o istoj osobi.”
Riječ-dvije o vizualnom dijelu filma, začudnim elementima poput smetnji i nepravilnosti na ekranu – imaju li isti konkretnije značenje?
“Za razliku od priče, vizualni koncept nije se puno mijenjao. Apstraktni vizuali stvoreni su putem video feedbacka, starom Video8 kamerom koja snima ekran onog što snima i tako u krug. Tim raspadanjima slike i ponovnim skupljanjima u neku naizgled smislenu cjelinu, vizualizirao sam atmosferu stanja koja opisuju protagonisti. Ona su katkad nadrealna i nadnaravna, ali i opisana kao svojevrsni začarani krug iz kojeg se osobe ne mogu izvući. Također, većina ljudi s kojima sam razgovarao, spominju i neobjašnjive ožiljke na tijelu. Budući da čovjeka čine i duh i tijelo, kao drugi vizualni element u filmu koristim razvijanje crno-bijelih fotografija tijela s ožiljcima u tamnoj komori, kao komentar na staro vjerovanje da fotografija uzima dušu.”
Privlače li Vas i inače ezoterične teme, možda neko dublje poniranje u ljudsku psihologiju, devijantnije ponašanje?
“Ne baš. Kao što sam ranije rekao, namjera mi ni u ovom filmu nije bila analizirati i donositi zaključke ili sudove o demonskim opsjednućima i psihičkim bolestima.”
Marinko Marinkić direktor fotografije protiv Marinka Marinkića redatelja. Koje su razlike u iskustvima, odgovornostima…?
“Razina odgovornosti redatelja je veća, utoliko što je njegova riječ posljednja. No, na snimanju i redatelj i direktor fotografije razmišljaju kako napraviti što bolji film. Usto, snimati dokumentarni film znači biti jako koncentriran i pratiti događanja, kako bi mogao reagirati na vrijeme. Jer, već u drugom trenutku može biti kasno. Primarno sam direktor fotografije, s povremenim izletima u autorske projekte i meni neke bliske priče koje želim ispričati.”
Prije četiri godine završili ste preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
“Tamo sam sigurno najviše profitirao snimajući filmove s drugim kolegama i komentirajući radove s profesorima i kolegama. Trenutno mi nije u planu upisivati diplomski, fokusiran sam na filmove koje snimam, ali nikad se ne zna.”
Sljedeći Vaš projekt trebao bi biti posao direktora fotografije na dokumentarcu “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”?
“Nedavno je pala zadnja klapa i nadam se da će sljedeće godine početi svoj festivalski život. Film je dugo sniman pa je izazov zadržati vizualnu konzistentnost kad između dva snimanja prođe nekoliko mjeseci, i tako nekoliko godina. S druge strane, suradnja s Lukom Mavretićem kao redateljem bila je vrlo dobra. Gušt je raditi s redateljem koji ima istaknuti dar za estetiku.”
“Ima još dokumentarnih filmova koje snimam: ‘Underground top lista’ Lidije Špegar o glazbi na sprovodima, film o grupi Haustor Arsena Oremovića, ‘Godina prođe dan nikako’ Renate Lučić i ‘Tvoj prijatelj Satan’ o Satanu Panonskom Stjepka Galovića Kandžije, dok je od kratkih možda zgodno spomenuti ‘1001 noć’ Ree Rajčić koji je sad prošao na Toronto.”
