Recenzije"Dum spiro spero" - Što sada?

“Dum spiro spero” – Što sada?

|

Veliki francuski sineast i dokumentarist Alain Cavalier rekao je da svaki filmski intimni dnevnik mora promatrati svijet tako da krene od tijela i nikad ne smije ograničavati vlastitu intimu, već ona mora postati univerzum u kojem blizina postaje autarkična. Iako intimni žurnal “Dum spiro spero” (Factum, 2016.) književnika i novinara Pere Kvesića slijedi taj diskurs, on ga proširuje i pridodaje mu novu dimenziju. Zato njegova odluka da s nama u svojem debitantskom filmskom ostvarenju – i jednom od najgrađivanijih hrvatskih dokumentaraca 2016. godine – podijeli vlastitu intimu, posjeduje puno dodirnih točaka s remek-djelom portugalskog sineaste Joaquima Pinta, “E agora? Lembra-me” (2013). U oba slučaja imamo motiv bolesti: Pinto boluje od AIDS-a, dok Kvesiću funkcionira tek dvadeset posto pluća. No dok Pinto odlazi kod liječnika i odlučuje se za novi terapeutski protokol, Kvesiću se na preglede više ne ide. I on se poput Pinta na neki način pita “E agora?” (Što sada?). Ali tu istu dilemu debitantski redatelj će garnirati s puno više sarkazma, analizirajući koji bi način samoubojstva bio najidealniji. Tamo gdje Pinto ostavlja veći prostor vlastitoj političkoj formaciji (Hocquenghem, Foucault), Kvesić tek spominje Hrvatsku kao katoličku zemlju u kojoj je eutanazija svetogrđe.

I Kvesićev i Pintov doks imaju svoje pse: Babl pripada autoru, Mila njegovoj šogorici. No Kvesićevi četveronožni prijatelji nisu udaljeni i enigmatični kao što je to recimo Godardov pas Roxy (šifra: “Adieu au langage”, 2014.). Oni u sebi sadrže nešto fizičko, konkretno i materijalno; iako je njegov pas već jako star i gluh, pa se Kvesić pita hoće li prije umrijeti Babl ili on. Poput Pintova filma, tako se i u Kvesićevu komadu ukazuju brojne životinje. Uz Pintove pse, tu su krave, ose i jedan vilinski konjic. Uz Kvesićeva Babla upoznajemo srnu, zelenog skakavca i liju. Prava menažerija. No kao što kamera u Pintovu dokumentarcu ne može snimati virus, koliko god bila mikroskopski pedantna, tako ni Kvesićeva ne može prodrijeti do propadajućih pluća. Ona je tu da bilježi prisutnost vanjskog svijeta i povratak prirodi. Kod Pinta su to bukolični krajolici portuglaskog sela; kod Kvesića šuma koja okružuje njegovu kuću na Cmroku. Kod Pinta je to njegov ljubavnik i suradnik Nuno Leonel; kod Kvesića – njegova žena, sin, punica i šogorica. I tu sličnosti prestaju. Pintov film traje dva sata i četrdeset minuta, dok je Kvesić sublimirao dnevnik o svojoj teškoj bolesti i pripremu za smrt u pedeset minuta. Pravi haiku dragulj od filma.

E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.

No dok Pinto ne posustaje i ne predaje sve slučaju, već pokušava poraziti bolest i bori se sa smrću koja ima sve manje šansi za pobjedu, u čemu mu očito pomaže i činjenica da AIDS više nije bauk kakav je bio u osamdesetima, poznati hrvatski književnik se prepušta sudbini i zna da je smrt tu pred vratima, za što “postoje egzaktni pokazatelji”, iako mu je pepeljara i dalje natrpana opušcima. Ostaje mu tek da se upita kako će nakon njegove smrti izgledati svijet (“Kad gledam svijet, ne vidim sebe”). Jer, kad se Pinto umori i više ne može snimati, tu je još uvijek njegov ljubavnik Leonel koji uzima kameru i nastavlja to raditi umjesto njega, bilježeći čak i zajedničke najintimnije trenutke seksa koji se podastiru u senzualnoj eksplicitnosti. Kad se Kvesić umori, a uspinjanje na gornji kat i hod prema Tuškancu postaju sve teži i sporiji, on nema asistenta koji će mu pridržati (subjektivnu) kameru – on ju drži sam, promatrajući stvarnost njenim očima. Dok osluškujemo otežano redateljevo disanje koje para zrak, sve dobiva krajnje ironičnu i gotovo crnohumornu dimenziju kad na sebe stavi masku Dartha Vadera. Jer, Kvesićevo lice ostaje u čitavom filmu praktički nevidljivo, pa ćemo tek u jednom kadru ugledati njegov kraći odraz u zrcalu, dok se ono krije iza maske ili ćemo vidjeti tek obris njegovog tjemena, kad napokon prihvati ženinu molbu za šišanjem.

Kao što je Joaquim Pinto u jednom intervjuu izjavio da u današnjim vremenima Youtubera intimni dnevnik postaje nešto krajnje banalno, tako i Kvesić u filmu “Dum spiro spero” nostalgično promatra svoje stare kamere pohranjene u kartonskoj kutiji, navodeći kako je snimanje filma postalo tako lako i jeftino; svatko može snimiti vlastiti film i dovršiti ga kod kuće. Čisti znan-fan. Paradoksalno, Kvesićev zenovski filmski zapis o smrti i umiranju, u isti mah slavi život, čiji su tragovi uočljivi po cijeloj kući: u smirenim i neinvazivnim načinima na koje promatra ženu i sina, šogoričine repetitivne izlaske svaki put u drugoj odjeći, hrpe pročitanih knjiga i one koje je sam napisao… E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.
"Dum spiro spero"
Scenarij, režija i kamera: Pero Kvesić
Producent: Nenad Puhovski
Montaža: Ana Šerić
Skladatelj glazbe: Srđan Sacher
Produkcija: Factum
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 52 minute

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Scenarij, režija i kamera: Pero Kvesić<br> Producent: Nenad Puhovski<br> Montaža: Ana Šerić<br> Skladatelj glazbe: Srđan Sacher<br> Produkcija: Factum<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2016.<br> Trajanje: 52 minute "Dum spiro spero" - Što sada?