Početna Recenzije "Dum spiro spero" - Što sada?

“Dum spiro spero” – Što sada?

-

Veliki francuski sineast i dokumentarist Alain Cavalier rekao je da svaki filmski intimni dnevnik mora promatrati svijet tako da krene od tijela i nikad ne smije ograničavati vlastitu intimu, već ona mora postati univerzum u kojem blizina postaje autarkična. Iako intimni žurnal “Dum spiro spero” (Factum, 2016.) književnika i novinara Pere Kvesića slijedi taj diskurs, on ga proširuje i pridodaje mu novu dimenziju. Zato njegova odluka da s nama u svojem debitantskom filmskom ostvarenju – i jednom od najgrađivanijih hrvatskih dokumentaraca 2016. godine – podijeli vlastitu intimu, posjeduje puno dodirnih točaka s remek-djelom portugalskog sineaste Joaquima Pinta, “E agora? Lembra-me” (2013). U oba slučaja imamo motiv bolesti: Pinto boluje od AIDS-a, dok Kvesiću funkcionira tek dvadeset posto pluća. No dok Pinto odlazi kod liječnika i odlučuje se za novi terapeutski protokol, Kvesiću se na preglede više ne ide. I on se poput Pinta na neki način pita “E agora?” (Što sada?). Ali tu istu dilemu debitantski redatelj će garnirati s puno više sarkazma, analizirajući koji bi način samoubojstva bio najidealniji. Tamo gdje Pinto ostavlja veći prostor vlastitoj političkoj formaciji (Hocquenghem, Foucault), Kvesić tek spominje Hrvatsku kao katoličku zemlju u kojoj je eutanazija svetogrđe.

I Kvesićev i Pintov doks imaju svoje pse: Babl pripada autoru, Mila njegovoj šogorici. No Kvesićevi četveronožni prijatelji nisu udaljeni i enigmatični kao što je to recimo Godardov pas Roxy (šifra: “Adieu au langage”, 2014.). Oni u sebi sadrže nešto fizičko, konkretno i materijalno; iako je njegov pas već jako star i gluh, pa se Kvesić pita hoće li prije umrijeti Babl ili on. Poput Pintova filma, tako se i u Kvesićevu komadu ukazuju brojne životinje. Uz Pintove pse, tu su krave, ose i jedan vilinski konjic. Uz Kvesićeva Babla upoznajemo srnu, zelenog skakavca i liju. Prava menažerija. No kao što kamera u Pintovu dokumentarcu ne može snimati virus, koliko god bila mikroskopski pedantna, tako ni Kvesićeva ne može prodrijeti do propadajućih pluća. Ona je tu da bilježi prisutnost vanjskog svijeta i povratak prirodi. Kod Pinta su to bukolični krajolici portuglaskog sela; kod Kvesića šuma koja okružuje njegovu kuću na Cmroku. Kod Pinta je to njegov ljubavnik i suradnik Nuno Leonel; kod Kvesića – njegova žena, sin, punica i šogorica. I tu sličnosti prestaju. Pintov film traje dva sata i četrdeset minuta, dok je Kvesić sublimirao dnevnik o svojoj teškoj bolesti i pripremu za smrt u pedeset minuta. Pravi haiku dragulj od filma.

E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.

No dok Pinto ne posustaje i ne predaje sve slučaju, već pokušava poraziti bolest i bori se sa smrću koja ima sve manje šansi za pobjedu, u čemu mu očito pomaže i činjenica da AIDS više nije bauk kakav je bio u osamdesetima, poznati hrvatski književnik se prepušta sudbini i zna da je smrt tu pred vratima, za što “postoje egzaktni pokazatelji”, iako mu je pepeljara i dalje natrpana opušcima. Ostaje mu tek da se upita kako će nakon njegove smrti izgledati svijet (“Kad gledam svijet, ne vidim sebe”). Jer, kad se Pinto umori i više ne može snimati, tu je još uvijek njegov ljubavnik Leonel koji uzima kameru i nastavlja to raditi umjesto njega, bilježeći čak i zajedničke najintimnije trenutke seksa koji se podastiru u senzualnoj eksplicitnosti. Kad se Kvesić umori, a uspinjanje na gornji kat i hod prema Tuškancu postaju sve teži i sporiji, on nema asistenta koji će mu pridržati (subjektivnu) kameru – on ju drži sam, promatrajući stvarnost njenim očima. Dok osluškujemo otežano redateljevo disanje koje para zrak, sve dobiva krajnje ironičnu i gotovo crnohumornu dimenziju kad na sebe stavi masku Dartha Vadera. Jer, Kvesićevo lice ostaje u čitavom filmu praktički nevidljivo, pa ćemo tek u jednom kadru ugledati njegov kraći odraz u zrcalu, dok se ono krije iza maske ili ćemo vidjeti tek obris njegovog tjemena, kad napokon prihvati ženinu molbu za šišanjem.

Kao što je Joaquim Pinto u jednom intervjuu izjavio da u današnjim vremenima Youtubera intimni dnevnik postaje nešto krajnje banalno, tako i Kvesić u filmu “Dum spiro spero” nostalgično promatra svoje stare kamere pohranjene u kartonskoj kutiji, navodeći kako je snimanje filma postalo tako lako i jeftino; svatko može snimiti vlastiti film i dovršiti ga kod kuće. Čisti znan-fan. Paradoksalno, Kvesićev zenovski filmski zapis o smrti i umiranju, u isti mah slavi život, čiji su tragovi uočljivi po cijeloj kući: u smirenim i neinvazivnim načinima na koje promatra ženu i sina, šogoričine repetitivne izlaske svaki put u drugoj odjeći, hrpe pročitanih knjiga i one koje je sam napisao… E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.

"Dum spiro spero"

O FILMU:

Scenarij, režija i kamera: Pero Kvesić
Producent: Nenad Puhovski
Montaža: Ana Šerić
Skladatelj glazbe: Srđan Sacher
Produkcija: Factum
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 52 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Hrvatski filmovi na Doclisboi i Jihlavi

U razmaku od nekoliko dana počinju 18. Međunarodni festival dokumentarnog filma Doclisboa te 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi.

16. ZagrebDox: Hrvatski filmovi – Svijetao ogranak tmurne godine

Dokumentarni.net donosi detaljan osvrt na hrvatske dokumentarne filmove sa 16, odnosno Posebnog izdanja ZagrebDoxa.

Proglašeni pobjednici 5. Revije studentskog filma

U glavnom gradu Hrvatske u MM centru SC-a u Zagrebu proteklog je vikenda održano peto izdanje Revije studentskog filma.

Sunčica Ana Veldić: “Cilj radionice filmskog dokumentarizma je pomoći polaznicima osvijestiti samokritičnost u svakoj fazi nastanka filma”

Kinoklub Zagreb uskoro pokreće radionicu Filmski dokumentarizam koju će voditi redateljica Sunčica Ana Veldić i Zorko Sirotić.

Ivan Ramljak: “Susreti i snimanja s protagonistima ‘O jednoj mladosti’ bili su poput malih psihoterapija”

Prije večerašnje kino premijere u zagrebačkom SC-u, Ivan Ramljak govori o svojem najnovijem dokumentarcu, "O jednoj mladosti" (ADU, 2020).

“A Dog Called Money” – Slabašan film o slabašnom albumu

"A Dog Called Money" (2019) Seamusa Murphyja prati nastajanje albuma "The Hope Six Demolition Project" britanske glazbenice PJ Harvey.

U hrvatska kina dolaze “Jedriličarke s broda Maiden”

U hrvatskim kinima od 21. listopada počinje prikazivanje dokumentarnog filma "Jedriličarke s broda Maiden" (2018) redatelja Alexa Holmesa.

U Osijeku sutra počinje 5. Filmska RUNDA

U Osijeku će se sutra i prekosutra (petak i subota, 16. i 17. 10.) u kinu Urania, održati 5. Filmska RUNDA, revija hrvatskog kratkog filma.

“Desert One” – Operacija osuđena na propast

"Desert One" Barbare Kopple na učinkovit i povremeno dirljiv način govori o operaciji koja je vjerojatno od samog početka bila osuđena na propast.

Deveta SMOTRA filmova Kino kluba Split

U petak i subotu (16. i 17.10.) održat će se deveta SMOTRA recentnih filmova nastalih u produkciji i koprodukciji Kino kluba Split