Veliki francuski sineast i dokumentarist Alain Cavalier rekao je da svaki filmski intimni dnevnik mora promatrati svijet tako da krene od tijela i nikad ne smije ograničavati vlastitu intimu, već ona mora postati univerzum u kojem blizina postaje autarkična. Iako intimni žurnal “Dum spiro spero” (Factum, 2016.) književnika i novinara Pere Kvesića slijedi taj diskurs, on ga proširuje i pridodaje mu novu dimenziju. Zato njegova odluka da s nama u svojem debitantskom filmskom ostvarenju – i jednom od najgrađivanijih hrvatskih dokumentaraca 2016. godine – podijeli vlastitu intimu, posjeduje puno dodirnih točaka s remek-djelom portugalskog sineaste Joaquima Pinta, “E agora? Lembra-me” (2013). U oba slučaja imamo motiv bolesti: Pinto boluje od AIDS-a, dok Kvesiću funkcionira tek dvadeset posto pluća. No dok Pinto odlazi kod liječnika i odlučuje se za novi terapeutski protokol, Kvesiću se na preglede više ne ide. I on se poput Pinta na neki način pita “E agora?” (Što sada?). Ali tu istu dilemu debitantski redatelj će garnirati s puno više sarkazma, analizirajući koji bi način samoubojstva bio najidealniji. Tamo gdje Pinto ostavlja veći prostor vlastitoj političkoj formaciji (Hocquenghem, Foucault), Kvesić tek spominje Hrvatsku kao katoličku zemlju u kojoj je eutanazija svetogrđe.
I Kvesićev i Pintov doks imaju svoje pse: Babl pripada autoru, Mila njegovoj šogorici. No Kvesićevi četveronožni prijatelji nisu udaljeni i enigmatični kao što je to recimo Godardov pas Roxy (šifra: “Adieu au langage”, 2014.). Oni u sebi sadrže nešto fizičko, konkretno i materijalno; iako je njegov pas već jako star i gluh, pa se Kvesić pita hoće li prije umrijeti Babl ili on. Poput Pintova filma, tako se i u Kvesićevu komadu ukazuju brojne životinje. Uz Pintove pse, tu su krave, ose i jedan vilinski konjic. Uz Kvesićeva Babla upoznajemo srnu, zelenog skakavca i liju. Prava menažerija. No kao što kamera u Pintovu dokumentarcu ne može snimati virus, koliko god bila mikroskopski pedantna, tako ni Kvesićeva ne može prodrijeti do propadajućih pluća. Ona je tu da bilježi prisutnost vanjskog svijeta i povratak prirodi. Kod Pinta su to bukolični krajolici portuglaskog sela; kod Kvesića šuma koja okružuje njegovu kuću na Cmroku. Kod Pinta je to njegov ljubavnik i suradnik Nuno Leonel; kod Kvesića – njegova žena, sin, punica i šogorica. I tu sličnosti prestaju. Pintov film traje dva sata i četrdeset minuta, dok je Kvesić sublimirao dnevnik o svojoj teškoj bolesti i pripremu za smrt u pedeset minuta. Pravi haiku dragulj od filma.
E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.
No dok Pinto ne posustaje i ne predaje sve slučaju, već pokušava poraziti bolest i bori se sa smrću koja ima sve manje šansi za pobjedu, u čemu mu očito pomaže i činjenica da AIDS više nije bauk kakav je bio u osamdesetima, poznati hrvatski književnik se prepušta sudbini i zna da je smrt tu pred vratima, za što “postoje egzaktni pokazatelji”, iako mu je pepeljara i dalje natrpana opušcima. Ostaje mu tek da se upita kako će nakon njegove smrti izgledati svijet (“Kad gledam svijet, ne vidim sebe”). Jer, kad se Pinto umori i više ne može snimati, tu je još uvijek njegov ljubavnik Leonel koji uzima kameru i nastavlja to raditi umjesto njega, bilježeći čak i zajedničke najintimnije trenutke seksa koji se podastiru u senzualnoj eksplicitnosti. Kad se Kvesić umori, a uspinjanje na gornji kat i hod prema Tuškancu postaju sve teži i sporiji, on nema asistenta koji će mu pridržati (subjektivnu) kameru – on ju drži sam, promatrajući stvarnost njenim očima. Dok osluškujemo otežano redateljevo disanje koje para zrak, sve dobiva krajnje ironičnu i gotovo crnohumornu dimenziju kad na sebe stavi masku Dartha Vadera. Jer, Kvesićevo lice ostaje u čitavom filmu praktički nevidljivo, pa ćemo tek u jednom kadru ugledati njegov kraći odraz u zrcalu, dok se ono krije iza maske ili ćemo vidjeti tek obris njegovog tjemena, kad napokon prihvati ženinu molbu za šišanjem.
Kao što je Joaquim Pinto u jednom intervjuu izjavio da u današnjim vremenima Youtubera intimni dnevnik postaje nešto krajnje banalno, tako i Kvesić u filmu “Dum spiro spero” nostalgično promatra svoje stare kamere pohranjene u kartonskoj kutiji, navodeći kako je snimanje filma postalo tako lako i jeftino; svatko može snimiti vlastiti film i dovršiti ga kod kuće. Čisti znan-fan. Paradoksalno, Kvesićev zenovski filmski zapis o smrti i umiranju, u isti mah slavi život, čiji su tragovi uočljivi po cijeloj kući: u smirenim i neinvazivnim načinima na koje promatra ženu i sina, šogoričine repetitivne izlaske svaki put u drugoj odjeći, hrpe pročitanih knjiga i one koje je sam napisao… E agora? Što sada? Pronaći novog (šumskog) prijatelja. Pisati. Svirati.
