PočetnaIntervjuiBiserka Šuran: "Identitet nam najviše oblikuju roditelji"

Biserka Šuran: “Identitet nam najviše oblikuju roditelji”

|

Kao što je običaj na ZagrebDoxu, većina hrvatskih dokumentarnih filmova dolazi s prestižnom etiketom svjetske premijere ili barem hrvatske. Zanimljiv je slučaj s nizozemskim dokumentarcem “Prizori s mojim ocem” / “Scenes with My Father” / “Scènes met mijn vader” (Biser Productions / Samostalna produkcija; 2022.), dijelom natjecateljske Regionalne konkurencije, koji u Zagreb dolazi nakon svjetske premijere na prošlogodišnjoj IDFA-i, odnosno glavne doku-nagrade na 34. Filmskom festivalu u Trstu potkraj siječnja ove godine. U dokumentarcu redateljica Biserka Šuran (Koper, 1989.) kroz intiman razgovor sa svojim ocem pokušava bolje shvatiti njegovu, ali i prošlost prostora s kojih je otišla početkom devedesetih, s tek dvije napunjene godine. Biserkina mama je Nizozemka, otac Hrvat, Istrijan, koji je svoj Poreč s cijelom obitelji napustio u rujnu 1991., kada su Hrvatsku već neko vrijeme okupirali ratni oblaci. Kako nam Biserka govori, bila je to vrlo bolna i tužna odluka za njenog oca, koja mu je slomila srca. Ta ista bol je, govori, postala glavni razlog za snimanje njenog debitantskog dugometražnog filma.

Naša sugovornica je diplomirala na Nacionalnoj nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu 2015. godine, a za izradu ovog dokumentarca – prvog nakon diplome – trebalo joj je oko četiri godine. Biserka je kao dijete amaterski glumila, uživajući s djecom iz susjedstva igrati male kazališne predstave. U srednjoj školi je počela snimati kratke filmove, nakon čega se, kaže, istinski zaljubila u Sedmu umjetnosti.

“U filmu sam obnovila neka svoja sjećanja iz djetinjstva. Išli bismo u Hrvatsku barem svako ljeto, natrag u našu staru kuću, gdje je sve ostalo kao da još tamo živimo; stan je ostao isti 25 godina!. Osjećala sam se kao da je ovo naš drugi život, dvostruki život ili paralelni svijet. Život kakav nije postojao u Nizozemskoj. Bili bismo s obitelji, prijateljima i nakon nekoliko tjedana u snovima sam progovorila hrvatski. Valjda je to klasična priča iz dijaspore. Ali ta su me iskustva oblikovala kao osobu i filmaša”, govori nam redateljica.

S kakvim ste se osobnim i drugim izazovima susretali za vrijeme izrade “Prizora s mojim ocem”?

“Snimajući film o Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, biti migrant, imati dvostruki identitet – te su mi teme bile u glavi dugo vremena. Ali trebalo mi je malo vremena i smjernica mentora da shvatim kako je možda naša osobna priča dovoljno zanimljiva da o njoj snimim film. Ovo je najveći strah koji sam imala tijekom cijelog procesa: hoće li to biti zanimljiva priča? I moj otac na početku filma postavlja ovo pitanje: kako naša priča može biti nekome zanimljiva? Mislim da sam ju uspjela učiniti zanimljivim zbog forme koju sam koristila, načina na koji smo oblikovali priču. Za mene je to performans, a moj otac i ja glumimo sebe u emocionalno/terapijskom putovanju kojeg sam postavila. Samo se u tom okruženju usuđujem suočiti ga s nekim bolnim pitanjima.

“Film smo snimali u dva dijela: u prvom su bile tvorničke scene, koje smo snimali kroz četiri noći u napuštenoj tvornici u blizini Amsterdama; drugi dio je bio nekoliko mjeseci kasnije, ujesen. Ovo su krajolici koje smo snimali u Istri, na području Motovuna, također kroz četiri dana. Kad pribrojimo snimke intervjua, to je ukupno deset dana snimanja. Radili smo s minimalnim budžetom kojeg smo osigurali iz lokalnih fondova. Kao što često biva, mali budžet je bio najveći izazov. Ali čak i s njime smo pokušali napraviti nešto lijepo.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Prizori s mojim ocem"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Prizori s mojim ocem”

Film je dosta odmaknut od uobičajenog dokumentarističkog izričaja, obilježen igranomfilmskim elementima poput izmišljenog željezničkog perona, studijske vožnje automobila i općenito dojma da gledamo igrani film s iskrenim, neskriptiranim pitanjima i odgovorima. Vaš dokumentarac posjeduje i dosta nježnih, poetskih tonova… Jeste li ga tako scenaristički izmaštali na papiru i koliko Vam je bilo teško naći mjesto za snimanje?

“Od početka sam tražila način kako oblikovati ovaj film. Osobno, volim umjetnost koja je vrlo osobna. Moglo bi se reći da je sva umjetnost osobna, ali neka je izravnije osobna od druge. Jako me zanima i performans, a time sam se već pomalo bavila tijekom Filmske akademije. Miješanje dokumentarnog filma i performansa – čini mi se da se stalno vraćam tom interesu u svom djelovanju.

“Ideja da se film snima u staroj tvornici došla je u ranoj fazi procesa. Počela sam razvijati film tijekom radionice na IDFA-i. Dio iste omogućavao nam je snimanje teasera, pa sam morala nešto proizvesti u roku od dva tjedna. Našla sam staru tvornicu u blizini roditeljske kuće, koja je bila puna starih antikviteta, starih automobila itd. Samo smo isprobavali stvari. Tada sam shvatila dvije stvari: prvo, moj otac je prirodan ispred kamere; drugo, ovaj tvornički prostor je stvarno zanimljiv za snimanje filma.

“Kako su se istraživanje i proces pisanja kasnije nastavili, dobila sam ideju da bi ovo trebao biti film ceste. Naravno, nije mogao biti pravi film ceste iz očitog razloga što Jugoslavija više ne postoji. Dakle, putovanje bi se trebalo odvijati u nekom alternativnom svemiru, mjestu koje lebdi u vremenu. Što podsjeća na staru tvornicu, a kad sam dobila tu ideju, sve je sjelo na svoje mjesto.

“Za istraživanje, pisanje filmskog plana i scenarija trebalo mi je oko dvije godine. Zatim još pola godine za organiziranje financija. Ali kad smo dobili budžet, sve je išlo prilično glatko. Scenarij je bio jasan, ali je svejedno bilo vrlo uzbudljivo vidjeti hoće li uspjeti.”

“I igrani filmovi su mi velika inspiracija, a posebno za ovaj film uvijek sam se vraćala filmu ‘Nostalgia’ Andreja Tarkovskog, koji se bavi sličnom temom čežnje za domovinom. Rekla sam direktoru fotografije Abelu van Dijku da želim napraviti dokumentarac u stilu Tarkovskog, a to znači da bismo radili tracking shots, što diktira ritam filma. To znači da se kamera stalno kreće, ali vrlo sporim tempom. Ovakav način snimanja stvara napetost, ali također i osjećaj kretanja, iako se zapravo ne krećemo. 

“Tarkovski me također inspirirao da ostanem vrlo bliska osobnim sjećanjima i izravno ih koristim. Na izložbi o njemu primijetila sam kako su u njegovim filmovima izravno korišteni elementi iz njegovog osobnog života: objekti, kuće, kostimi, čak je i frizura njegove majke prenesena na glumicu. Radeći na ovaj način, film na neki način postaje vrlo autentičan.”

Dokumentarac konstantno proteže pitanje identiteta – nizozemskog i hrvatskog u ovom slučaju. Vaš otac smatra da mjesto rođenja ne bi trebalo odrediti nečiji identitet već ono što nosite u sebi. Vi s druge strane govorite o dvostrukom identitetu i koliko je isti komplicirano imati. Što najviše određuje nečiji identitet?

“Oh, to je teško odgovoriti. Ako sada odgovorim na ovo pitanje – mislim da nam identitet najviše oblikuju roditelji, odnosno s kim god odrastamo i iskustva koja imamo kao djeca.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Prizori s mojim ocem"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Prizori s mojim ocem”

Kroz film promatramo Vašeg oca kako se otvara prema Vama i kameri, do konačnog priznanja da mu je žao što se niste vratili u Hrvatsku, ali i da ste kao obitelj trebali više komunicirati jer je nedostajalo intimnosti. Također govori da se ponekad osjeća krivo što je gledao isključivo svoj osobni motiv kad je otišao iz Hrvatske. Koliko Vam je snimanje ovog filma pomoglo u obiteljskom zbližavanju i koje su možda najvažnije nove stvari koje ste naučili o ocu i sebi?

“Sjećam se da je na snimanju moj otac rekao: ‘U dobi od četrdeset godina morao sam početi ispočetka’. Bila sam dirnuta do suza. Samo kao odrasla osoba mogu razumjeti i donekle razumjeti tu činjenicu. Iako sam već puno znala prije snimanja, otac mi je ipak govorio nove stvari. Ovo je velika stvar za naučiti, uvijek postoji više detalja u priči i ako ne pitate, ljudi vam neće reći. Dapače, na kraju moj otac priznaje da se osjeća posramljeno i krivo što je napustio Hrvatsku, nešto što nikada prije nije rekao i to mi je dalo dublje razumijevanje apsolutno nemogućeg izbora kojeg je morao napraviti u to vrijeme. Mislim da proces okupljanja obitelji još uvijek traje i vjerujem da je film utjecao na sve nas. Najvažnija stvar koju sam naučila o svom ocu jest da je mentalno mnogo jači nego što sam mislila. Može prihvatiti moja pitanja, ne moram se bojati da ga mogu povrijediti ili da ga moram zaštititi. On je dovoljno jak da odigra svoju ulogu, a samim time i ja da odigram svoju.”

Zamišljate li ikad kakva bi bila paralelna stvarnost da ste ostali u Hrvatskoj? Koje su najveće razlike u mentalitetu između Nizozemaca i Hrvata te postoji li neki idealni scenarij u kojem bi se preselili natrag u Hrvatsku? 

“Haha, da, za razliku od mog oca, ja puno sanjam i često sam u Istri u snovima. I da, maštala sam o tome kakav bi moj život bio da smo ostali. Volim vjerovati da bih postala filmska redateljica ili nešto kreativno. Ali tko zna. Snimanje ovog filma spomenuto pitanje učinilo je manje relevantnim, ali kao da smo njime prihvatili realnost. Život je krenuo drugim smjerom, ali na kraju to moramo prihvatiti.

“Najveće razlike između Nizozemaca i Hrvata? Hm, teško mi je reći. Mislim da bih trebala provesti više vremena u Hrvatskoj da stvarno znam, ali nešto što me obično zapanji tijekom mojih posjeta je hrvatski/balkanski smisao za humor, koji se jako razlikuje od nizozemskog. To je jedinstvena kvaliteta.

“Idealan scenarij za mene? U sljedećih godinu dana učvršćivanje veze sa svojim korijenima snimajući filmove u regiji, a i pronalazak neke radionice ili filmskog programa bio bi sjajan. Također bi bilo nevjerojatno sresti još filmaša s područja bivše Jugoslavije. Želja mi je i tečno naučiti govoriti hrvatski, jer je on nažalost trenutno na osnovnoj razini. Što se mog oca tiče, znam da mu je san barem pola godine provesti u Hrvatskoj. Nadam se da će imati hrabrosti za to.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.

22. Human Rights Film Festival: “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” – Neočekivane arhivske veze

"Izrael-Palestina na švedskoj televiziji" (2024) je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom etnički usmjerenom nasilju.

Gruzijski vikend u Dokukinu KIC

Aktualna društveno-politička situacija u Gruziji ogledat će se kroz dva dokumentarca koji će biti prikazani u sklopu programa "Gruzijski vikend" u zagrebačkom Dokukinu KIC 1. i 2. veljače.