Progovoriti o iseljeništvu i pratećem osjećaju nepripadanja u vrijeme permanentnih izbjegličkih kriza može potaknuti razvoj empatije i razumijevanja tuđeg iskustva. Prije samo nekoliko desetljeća građani ovog područja bili su suočeni s istom traumom bačenosti u kulturološki i jezično nepoznata okruženja, što naša društva višestruko opterećuje do danas. Zbog svoje je sugestivnosti film često korišteno sredstvo istraživanja raspuklina koje prisilna izmještanja ostavljaju na ljudima i prostorima, ujedno dovoljno moćno da ih ispuni sadržajem. Ponekad samo pokušaj naknadnog uživljavanja u izgubljene slike djetinjstva može pokrenuti niz relevantnih zaključaka, baš kao u “Hotelu Jugoslaviji” (2017) Nicolasa Wagnièresa, čija potraga za nepostojećom domovinom postaje studija propadanja naknadno utemeljenih društava. Biserka Šuran snimajući “Prizore s mojim ocem” / “Scenes with My Father” / “Scènes met mijn vader” (2022) na sličan način traga za zemljom koja ne postoji, a za razliku od Wagnièresa, u njoj je proživjela najranije dane djetinjstva, da bi pod okriljem rata početkom devedesetih obitelj napustila Hrvatsku i život nastavila u Nizozemskoj.
Šuran u filmu pribjegava scenskoj inscenaciji sigurnog prostora za razgovor o nikad premoštenim obiteljskim rascjepima, posljedicama odluka koje su bili primorani činiti. Pritom je u središte postavljen otac, figura koja podrijetlom čini čvrstu sponu prema ovdašnjoj sredini, a ujedno je činom preseljenja višestruko egzistencijalno pogođen. Otac i kći sastaju se na nemjestu, kolodvoru kao vječnom prijelazu, čime se simbolički sugerira kontekst njihova bivanja, na razmeđu država, jezika i društvenih okolnosti. Odabrana kulisa je prazna, odlikuje se industrijskom hladnoćom, premrežena tek pokojom memorabilijom koja nepogrešivo asocira na socijalistički kontekst, formativno razdoblje obitelji. Identitetsku nesigurnost, umnoženu činjenicom da stvarno mjesto autoričine čežnje više ne postoji, Šuran pokušava nadvladati rasprostiranjem uspomena i njihovim naknadnim prisvajanjem. Projicirajući arhivske snimke i kućne videe suprotstavlja se početnoj artificijelnosti, ne bi li plastično uprisutnila uspomene. Prepoznatljivi prizori nekadašnje svakodnevice na jednak se način otvaraju ocu s ciljem emocionalnog rasterećenja, dok metafilmski dijalog kontrolira situaciju, neprekidno je podsjećajući na činjenicu namjernog konstrukta, odnosno ograničenja koja odatle proizlaze.
Uspostavljeni okvir provocira pitanja koja sežu dublje prema načinu formiranja identiteta pod utjecajem nepomirljivih društvenih razlika, kao i nemogućnosti nadvladavanja obilježenosti, manifestirane već kroz ime, vanjski pokazatelj pripadnosti. Iako je autorica život u inozemstvu iskusila još kao dijete, proces prilagodbe bio je brži, a integracija puna, ipak osjeća teret nikad do kraja artikuliranog obiteljskog nasljeđa. Kao jedan od razloga narušene međusobne dinamike otkriva se izostanak komunikacije, u filmu potaknute višestruko, od stimulacije sjećanja do uključivanja obitelji posredstvom audiosnimki. Autorica na ovaj način makar simbolično okuplja otuđene članove, koji dosad nisu otvoreno izrazili stav o presudnim obiteljskim potezima. Izostanak podrške nameće se kao razlog nataloženog nezadovoljstva, a čin snimanja pretvara u korektiv nezadovoljavajućih odnosa i osnaživanja veze s ocem.
Statičnost kadrova dokumentarca “Prizori s mojim ocem” reflektira krutu kulisu, čije barijere probija niz općih mjesta, dok nefilmičnost i ekspresivna ukočenost protagonista otežavaju empatično uživljavanje.
Međutim, film se ruši u trenutku kad zaziva širu kontekstualizaciju, makar i zbog ostvarivanja potencijalno čvršćih relacija prema publici, a razgovor koji bi otkrio stvarne razloge odlaska ili uvjete prijašnjeg života, i apstraktnoj atmosferi dao konkretne obrise, ipak se ne događa. Razasuti komadići spoznaje o društvenom statusu ili karijeri u Jugoslaviji ostaju zaogrnuti u konspirativnost, dodatno potaknutu mračnom scenografijom. Zakinuti za informacije teško zaključujemo o vanjskim uvjetima koji su primorali svojevrsni bijeg, a komornost sveukupnog ugođaja kao da potencira tragiku u neskladu s činjenicom odlaska u majčinu matičnu zemlju, što možda usložnjuje osjećaj nepripadnosti autorice, ali ne iznalazi moguće odgovore.
Statičnost kadrova dokumentarca “Prizori s mojim ocem” reflektira krutu kulisu, čije barijere probija niz općih mjesta, dok nefilmičnost i ekspresivna ukočenost protagonista otežavaju empatično uživljavanje. Ne bi li se prevladala monotonija, bila je nužna vanjska intervencija u smislu probijanja cjeline kadrovima redateljičinih posjeta domovini, ali i neinventivnim arhivskim materijalom, od turističkog filma o Plitvicama do snimke objave Titove smrti, koja je u svojoj sveuporabi izgubila od simboličke vrijednosti i prešla na razinu klišeja. Iako postupak filma u filmu involvira gledatelja i poziva ga na prekoračenje uspostavljenih scenskih granica, ipak ne tendira prepoznavanju zajedničkog trenutka, a u srži poticajan koncept zapada u samosvrhovitost. Na koncu se više rukavaca filma, od početne nostalgije i identitetske problematike pa do neadekvatnog izraza osobnog osjećaja težine, zbog neinzistiranja i na jednom raspršuje pred slijedom značenjski osiromašenih kadrova, ispunjenih osobnim razgovorima, s tek krnjim naznakama šire slike. Ako je dosezanje komunikacijske dimenzije bila intencija, urušila se na vanjskom planu angažmana publike. Ostvarenje funkcionira na razini individualnog rasta, no nekoliko performativnih rješenja nema snagu nadići nezanimljivost protagonista, koji možda ne želi, a možda ni nema što reći. Stvari se nekad samo odviju.
