PočetnaIntervjuiSilvio Mirošničenko: "U 'Obalnom šetalištu' bilo mi je jako važno prikazati osjećaj doma liburnijske zajednice"

Silvio Mirošničenko: “U ‘Obalnom šetalištu’ bilo mi je jako važno prikazati osjećaj doma liburnijske zajednice”

|

Kako se polako bliži početak još jednog Liburnia Film Festivala, tako nam na razgovornu čašicu dolazi i Silvio Mirošničenko (Bad Schussenried, 1972.), dobro poznato i etablirano ime na domaćoj filmsko-dokumentarističkoj sceni. Naš sugovornik je diplomirao filmsku i TV režiju te MA studij montaže slika na Akademiji zagrebačke umjetnosti u Zagrebu, dok ga šira javnost vjerojatno najviše zna po zapaženim dokumentarcima “Edo Maajka – Sevdah o rodama” (HRT, 2007.) i “Brda 21000 Split” (Artizana, 2012.). Mirošničenko je triput predstavljao Hrvatsku na poznatom televizijskom festivalu Prix Eruopa (“Snovi na peronu djetinjstva”, “Čuvar tegljača” i “Edo Maajka – Sevdah o rodama”), a 2006. godine njegov je kratkometražni film “Na putu straha” (Milva film & Video, 2006.) prikazan na najvećem svjetskom festivalu dokumentarnog filma, amsterdamskoj IDFA-i. Hrvatski je autor, dakako, kroz karijeru radio i na brojnim drugim dokumentarcima najrazličitijih društvenih tematika, filmskim projektima pridonosio i u svojstvu scenarista (“Duh u močvari”, “Sve je bio dobar san”)… Uglavnom, stilski i tematski raznoliko, iako je redateljevom srcu možda najbliži opservacijski stil, ističući talijanskog autora Gianfranca Rosija kao jednog od uzora.

“Volim upoznavati različite ljude koje u stvarnom životu nikada ne bi upoznao. Sve su to stvari koje su me formirale da danas u svako snimanje uđem sigurno i samouvjereno. Jer, za rad na filmu potrebna je enormna količina entuzijazma i vjere da ćete na kraju, ako ništa drugo napraviti film koji zadovoljava visoke profesionalne kriterije. Rezigniran sam nad činjenicom da se kod nas i kućni video počeo smatrati profesionalnim dokumentarcem”, zaključuje naš sugovornik kojem je, govori, uz temu i glavnog protagonista, važan i filmski stil. “To je nešto što me nosi i daje mi motivaciju; segment rada u kojem se kao filmski umjetnik najviše možeš igrati, sve dok ne dođeš do nečeg posebnog i jedinstvenog, različitog od ostalih filmova”, naglašava.

Na Liburniju Mirošničenko dolazi sa svojim novim (opservacijskim) dokumentarcem “Obalno šetalište” (4Film / Tesla Film; 2023.), kojim prikazuje svakodnevnicu stanovnika vezanih za popularno istarsko šetalište Lungomare, izgrađenog za vrijeme Franza Josefa I. Najrazličitije interakcije domicilnog stanovništva i široka lepeza karaktera te topla, obiteljska energija koja odašilje svojem gledatelju, najveća su snaga filma, kojim se Mirošničenko vraća na redateljsku scenu nakon šest godina i dokumentarca “Liga džentlmena” (Hrvatski filmski savez, 2017.). Želja mu je bila, govori, detaljno, bez korištenja intervjua, gledateljima prenijeti život zanimljive zajednice, u scenama punima vizualnog bogatstva, koje se gledaju poput igranofilmske priče. Važno mjesto u dokumentarcu, naglašava nam Mirošničenko, imala je i filmska glazba kompozitora Pere Ištvančića, temeljena manje na melidioznosti a više na atmosferskom glazbenom izričaju. “Radi se o složenom procesu između montažerke Doris Dodig, mene i skladatelja, a koji bi mogao biti posebna tema razgovora”, poentira autor.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Obalno šetaliste"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Obalno šetaliste”

Dragi Silvio, nakon šest godina vraćate se na dokumentarno-režijsku scenu s filmom “Obalno šetalište”, i to na mjesto sreće – Liburnia Film Festival na kojem ste već imali nagrađene dokumentarce, “Čuvar tegljača” i “Ophodar pruge”?

“Prije ovog dokumentarca napravio sam ‘Ligu džentlmena’, prvom dokumentarcu o nekom filmskom kritičaru, u ovom slučaju Vladimiru Vukoviću te skupini redatelja i teoretičara koji su se prozvali hičkokovci. Izuzetno sam ponosan na taj film jer smo njime filmski prikazali jedno uzbudljivo vrijeme i filmski rekonstruirali pojedine važne događaje. Dovoljno je reći da je jedan od važnijih protagonista Krsto Papić. Inače, kako sam sudjelovao na mnoštvu filmskih festivala, ne smatram da jedinu umjetnička vrijednost predstavljaju festivalski filmovi, već i oni koji nam govore o važnim hrvatskim umjetnicima svih vrsta. Zbog čega gledamo takve iste američke dokumentarce, ali se stidimo naših? Da se mene pita, pod obavezno bih u HAVC-ove regulative unio odluku da na svakom natječaju za produkciju moraju producirati barem jedan dokumentarni film o nekom značajnom umjetniku. Tko će raditi filmske priče o značajnim ljudima nego mi? Radi se o nacionalnom interesu i identitetu jednog naroda. Što bi bio Split bez Miljenka Smoje ili Rijeka bez Nedjeljka Fabrija?! Evo, predlažem da netko snimi kreativni dokumentarac o dragom i neprežaljenom prijatelju i redatelju velikog srca, Bernardinu Modriću.”

U “Obalnom šetalištu” gledamo raznovrstan raspon ljudi koji posjećuju šetalište Lungomare, od mladih glazbenika, performera, nešto zrelijih fotografa, ribiča… Možemo li reći da Vam je bilo bitno uhvatiti ne samo različit spektar osobnosti, već i različite generacije kako bi se dobio presjek javnog mjesta dostupnog širokom krugu ljudi?

“Kada imate film u kojem želite prikazati jednu ljudsku zajednicu, sasvim je normalno da odabirete ljude različitih zanimanja, dobi, životnih biografija, emocija i stavova kako biste što točnije opisali tu istu zajednicu koja Obalno šetalište tj. Lungomare smatraju svojim domom. Taj element ljudske povezanosti s prostorom bio mi je vrlo bitan u odluci da se upustim u dugačku i produkcijski kompliciranu avanturu snimanja dugometražnog dokumentarca. Rijetko gdje u Hrvatskoj možete upoznati ljude toliko povezane s prostorom kao ovdje. Jedan od protagonista filma – Albano, iz kuće dolazi na šetalište u šlafroku na kojem ide na kupanje ili jednostavno odmaranje i komunikaciju s ostalim stanovnicima. Ne radi se samo o fizičkom dodiru, već i onom emotivnom, tj. emotivnoj povezanosti s lungomarem, što se u našem jeziku naziva dom, sasvim različitog značenja od riječi kuća/stan. Dom je nešto za što ste gotovo korijenski, tradicijski, ritualno vezani i upisano je u genetski kod. Jako mi je bilo važno kroz sliku i međusobnu interakciju protagonista pokazati taj osjećaj doma, da su svi protagonisti dužinom 12-kilometarskog šetališta jedna liburnijska zajednica. Kako se radi o filmu temeljenom na slici, zvuku i razgovorima, kod odabira osoba bila mi je važna kako unutarnja tako i vanjska zanimljivost, kao i zanimljivost radnji kroz koje prolaze. One koje jednim djelom otkrivaju njih same, a drugim rituale i svakodnevnicu liburnijske zajednice.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Obalno šetaliste"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Obalno šetaliste”

Koliko ste možda prije početka snimanja ovog filma istraživali prošlost i uvjete gradnje šetališta? I u današnje bi doba ovakva građevinska intervencija bila poduhvat…

“Istraživao sam prošlost šetališta, kao i zanimljive osobe te njihove životne priče. No, to mi nikada nije bio tematski fokus jer se ne radi o povijesnom dokumentarcu. Bogata povijest može se iščitati iz podteksta slike: starim mondenim vilama, parkovima, kao i lokacijama iz kojih je jasno da iza njih ne stoji moderno graditeljstvo. Taj segment može se primijetiti kao dio magičnog realizma i atmosfere, koja je opet povezana s estetikom snimanja, o čemu sam posebno vodio brigu surađujući s talijanskom snimateljicom Deborom Vrizzi i Danielom Ruljančićem. Od početka sam inzistirao da kao snimatelji osvijeste da moramo snimati s objektivima kojima pratimo protagoniste, pri čemu nam je važan prostor oko njih, tj. Lungomare. Drugim riječima, da se vidi kako su protagonisti našeg filma stopljeni s prostorom. Sve su te odluke povezano s idejom filma – Obalno šetalište koje povezuje različite osobe-protagoniste našeg filma, ali koje je i kao sam prostor protagonist za sebe. On u isto vrijeme puno govori o karakterima naših likova, koji ga doživljavaju kao svoj dom. Takva koncepcija može se vidjeti i u velikim književnim romanima, poput romana Alfreda Doblina ‘Berlin Alexanderplatz’ i drugih.”

Koji ste aspekt cijele priče posebno htjeli apostrofirati, odnosno u konačnici provesti s tehničke strane?

“Bilo mi je važno naglasiti da se radi o vrlo kompleksnom balansiranju između protagonista, prostora, atmosfere i svih drugih elemenata koji čine cjelinu filma. Nema svojevrsne štake na koju se možete osloniti poput intervjua, već se sve prati kao igrani film. Upravo smo na tome montažerka Doris Dodig i ja najviše radili – kako izjednačiti sve tematske slojeve i dovesti ih u skladnu cjelinu, u isto se vrijeme kreativno igrajući filmskim jezikom, a s druge držati dramaturgije lagano narativnog filma koji graniči s nenarativnošću; kako filmski materijal uobličiti da bude jedinstvena cjelina.

“Dokumentarac je zamišljen kao harmonično prožimanje glavnih i sporednih protagonista koji žive na šetalištu i čine zanimljivu ljudsku zajednicu koja pretežito živi u starim vilama. Tematski fokus filma u prvi plan stavlja zanimljive ljudske individue i prikaz njihovog intimnog i duboko osobnog življenja povezanog s Lungomareom. Dakle, magičan prikaz jednog mjesta, zanimljivih osoba i karaktera koji se dramaturški skladno prožimaju bez puno suvišnih riječi. U principu, radi se o filigranskom radu, fragmentarnom strukturiranju velikog mozaičkog kolaža povezanog labavom narativnom linijom. Ovakvi tzv. ansambl filmovi kakve je recimo u igranom filmu radio Robert Altman, zahtijevaju drugačiju dramaturgiju, jer radnju ne potiče jedan glavni protagonist-motor radnje. Drugim riječima, filmu kojem je poseban pečat dala montaža po principu intuitivnog preslagivanja fragmenata i opažanja. Cilj nam je bio pokazati malu kvarnersku ljudsku zajednicu koja živi u mjestima od Lovrana do Voloskog, geografski povezanih Obalnim šetalištem, kao i činjenicom da čitav geografski prostor zrači dobrom energijom i pozitivnom atmosferom.

“Što se tiče snimateljskog koncepta slike, bilo nam je važno da dokumentarac bude sniman dualističkim stilom, tako da se dva slična stila međusobno prožimaju, čineći jedan zajednički stil. Nešto kao lice i naličje jedne stvari, ying i yang, prednje i zadnje lice kovanice itd. Kao komparativni primjer dualističkog načina snimanja, navodim snimateljski rad talijanskog direktora fotografije Vittorija Storare, koji potpisuje čitav niz kultnih klasika poput ‘Apokalipse danas’, ‘Čaja u sahari’, ‘Posljednjeg kineskog cara’ i mnogih drugih. Dualistički način snimanja izbjegava takozvani ravni estetski stil slike – koji ostavlja dojam jednoličnosti i potencira dojam krivulje – jer se skladno i funkcionalno izmjenjuju dva estetski kompatibilna stila. Naravno, bilo nam je važno da gledatelj ne vidi takve stvari, nego ih intuitivno osjeća kroz opći filmski dojam bogatstva vizualnog izražavanja, koji sačinjava atmosferu i filmski stil.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Obalno šetaliste"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Obalno šetaliste”

Možemo li pronaći neku poveznicu između “Inicijativa Za Lungomare” kojom se bori protiv devastacije okoliša i privatizacije dijela pulske obale, s Vašom šetnicom izgrađenom upravo za javno dobro, na uživanje svim stanovnicima i gostima?

“Doista nam ‘Inicijativa Za Lungomare’ nije bila u tematskom fokusu. Važan nam je bio današnji socijalni i društveno-politički trenutak pa smo pratili lokalne izbore. Tome u prilog ide i činjenica o našem protagonistu Domagoju Tramontani, koji je jedno vrijeme vodio portal Riviera News; bio je i novinar i političar. To nam je bilo važnije zbog dubljeg ocrtavanja liburnijske zajednice, nego same dnevno-političke situacije.”

Koje autorske projekte spremate u bližoj i nešto daljoj budućnosti?

“Pripremam film ‘Čuvari duše grada’ o umjetnicima i njihovom otporu ratnom ludilu koje je vladalo za vrijeme opsade grada Zadra, tada bez struje i vode. Snimanje počinje sredinom rujna. Postprodukcijski dovršavam novi dugometražni dokumentarac ‘Grandpa Guru’, koji govori o muzičkom sastavu KulturShock i njihovom lideru Srđanu Gini Jevđeviću. Radi se o divljem, energičnom, anarhoidnom i neobuzdanom muzičkom filmu, koji ruši sve što ste ikad sadržajno i stilski gledali u domaćem muzičkom dokumentarcu. U njemu važnu funkciju imaju animirane scene na koje smo izuzetno ponosni, kao i mnogo zanimljivih protagonista s punk-rock scene, od Jelle Biafre do Jacka Endina, Billyja Goulda i drugih. Malo je takvih dokumentarnih filmova i teško ih je raditi da budu dobri, opravdano uvjerljivi i originalni svojoj anarhoidnosti. Više ih je u igranom nego u dokumentarnom filmu.

“Zajedno s kreativnim timom kojeg čine Sanjin Hasanefendić, Doris Dodig, Vedran Štefan, Tihomir Tikulin-Tico i drugi, dovršavamo ovaj projekt koji se zbog produkcijske kompleksnosti pripremao dugo godina. Kako smo u fazi postprodukcije, ne bih mnogo govorio o filmu koji je produkt velikog timskog rada čitave ekipe. Mogu samo reći da će kvalitetom visoko postaviti ljestvicu u žanru muzičkog dokumentarca, a kako smo ga snimali u Sarajevu, Zagrebu, Puli, kao i u Americi u Los Angelesu, San Franciscu, New Yorku i Seattleu, već imamo preliminarne dogovore o prikazivanjima. Tako da nas čeka uzbudljiva festivalska i kinodistribucija. Naravno, uz sve to radim na razvoju scenarija nekih dokumentarnih i igranih priča o kojima bih volio više govoriti kada se krene u realizaciju.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.