Pred nama su 32. Dani hrvatskog filma, koji će hrvatsku prijestolnicu od 15. do 21. svibnja obogatiti svojim raznorodnim filmskim programom. U dokumentarnoj konkurenciji prikazat će se i film “Health 90” (Samostalna produkcija, 2022.), koji na zanimljiv način, kroz razgovore s mladim gejmerima, otvara dijalog o videoigrama i općenito fascinaciji virtualnim svijetom. Redateljica dokumentarca je Petra Mrša (Rijeka, 1985.), umjetnica i edukatorica koja stvara i živi na relaciji Rijeka-Zagreb Berlin. Njen rad je usmjeren na istraživanje načina na koji društvene norme oblikuju živote pojedinaca, te propituje mehanizme socijalizacije u fizičkom i virtualnom okruženju. Petra je studirala na čak tri fakulteta: diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu i psihologiju na Hrvatskim studijima, a magistrirala snimanje na Odsjeku za film i snimanje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Svoje fotografske radove redovito izlaže u domaćim i inozemnim galerijama i muzejima, dok kao edukatorica vodi različite umjetničke radionice. Prije DHF-ovog dokumentarca, naša sugovornica je snimila tri eksperimentalna filma: “Izboj” (2015), “It’s so calm no one around” (2019) i “Are you sure you want to leave the game?” (2019); te srednjometražni dokumentarac “Želja” (2018).
“Health 90” približava nam svijet mladih gejmera i njihov svijet koji je ostatku populacije često posve stran, dalek, gotovo apstraktan. Kako se rodila ideja za ovaj dokumentarac?
“U bliskom okruženju vidjela sam ljude uronjene u medij videoigara, koji veliku količinu vremena provode u konzumaciji virtualnih narativa. Počela sam razmišljati zašto je lako uroniti u njega i kakav to utjecaj ima na svakodnevni život. Film ‘Health 90’ naslanja se na trogodišnje istraživanje medija videoigara koje sam provela spajajući teorijska znanja i praktično iskustvo, kroz strukturirane intervjue s gejmerima i profesionalcima koji u svom poslu na različite načine dotiču taj mediji. Rezultat toga bila je publikacija ‘Filthy casual’, rad u obliku novina koji donosi informativan tekst o videoigrama i uvod je u veći opseg rada.
“Tekst se temelji na strukturiranim razgovorima s analitičarom videoigara i gejmerom Ilijom Barišićem, medijskim istraživačem i gejmerom Kristianom Benićem, programerom i gejmerom Miroslavom Bićanićem, Esport kritičarem i gejmerom Zvonimirom Burazinom, bivšim intenzivnim gejmerom Patrikom Butorcem, bivšim intenzivnim gejmerom Dominikom Delićem, poduzetnikom i gejmerom Matejom Delićem, osnovnoškolcem i gejmerom Maxom Foretićem, kreatorom videoigara i gejmerom Markom Kršulom, programerom i gejmerom Srđanom Laterzom, organizatoricom Esport turnira i gejmericom R41N, psihijatricom Irenom Rojnić Palavra te srednjoškolcem i gejmerom Jakobom Vučić-Šenpergerom.
“Nastali tekst prati kompleksnost medija videoigara, širi fokus od igrača prema industriji i suvremenom društvu, da bi se na kraju ponovno vratio igraču. Istražuje kako se transparentnost pravila sustava, napredak tehnologije, socijalne potrebe, osjećaj moći, emocionalni intenzitet i senzibilitet novih generacija očituje unutar videoigara. Nakon tog istraživanja, nastavila sam se baviti temom i kroz intervjue s ovisnicima i liječenim ovisnicima o videoigrama, kroz forume, kataloge i online izvore. Cijelo istraživanje bilo je javno dostupno za vrijeme trajanja izložbe ‘Pobjeda, okus, miris’ u Virtualnoj galeriji Umjetničkog paviljona.
“Namjera mi je bila otvoriti pristup znanju prikupljenom o mediju koji se obično gleda kao zabava. Umjetničko istraživanje dopušta multidisciplinarno sagledavanje ovog socijalnog fenomena koja puni džepove industriji zabave. ‘Health 90’ dio je procesa koji nastoji govoriti o mediju temeljito, te otvoriti međugeneracijski dijalog sagledavajući njegove utjecaje, a ne ga suziti na bezazlenu razbibrigu.”
Jedno retoričko pitanje s naše strane, ali koliko se percepcija igranja videoigri promijenila u odnosu na same početke kada se isto gledalo kao hobi nerdova? Danas su videoigre dio mainstreama, da ne govorimo o profesionalnom bavljenju istima kroz Esport.
“Videoigre nisu više samo medij, već se prema iskustvu igranja i senzibilitetu igrača formiraju političke kampanje, reklame, treninzi pa i načini učenja. Dobivamo bodove na aplikaciji ako dovoljno trčimo ili naučimo tri nove strane riječi. Političari stavljaju plakate u virtualni svijet popularnih video igara. Iako na njih često gledamo kao na zabavu, videoigre imaju političku i simboličku dimenziju, kojeg brojni konzumenti upijaju nesvjesno. Kao svježa majka imam nizak prag tolerancije na scene male djece koje koriste mobitele. Čak i kada je sadržaj bezazlen, količina intenzivnih boja, zvukova, radnji koje se vrte pred očima na pomak jednog prsta, ne vjerujem da pogoduje djetetovom razvoju, već podražuje, iritira i destabilizira. Nažalost, socijalno ugrožene skupine nekada prianjaju tom rješenju u
nedostatku drugih resursa.”
Ubijaju li igre želju za socijalizacijom ili je ona, kao što smo vidjeli u Vašem filmu, samo prebačena s igrališta na monitore?
“Ljudi iz manjih sredina mogu online naći istomišljenike i potporu iz cijelog svijeta, što puno znači ako nisi mainstream. Također, ako imamo ekonomska ili tjelesna ograničenja, kroz internet imamo više mogućnosti. S druge strane, online socijalizacija može biti prijetnja ako se na nju toliko naviknemo da nam postane teško direktno komunicirati ili počinjemo izbjegavati svaku nelagodu fizičkog okruženja. Ulazak i manevriranje kroz neugodne situacije važni su momenti u koračanju prema pravednijem fizičkom svijetu. Smatram da je online socijalizacija lakša – biramo s kime ćemo pričati, lako prekinemo ili vodimo grubu komunikaciju bez posljedica. Zbog toga se za nju lakše odlučujemo. Super je, ali rjeđe kada se ona nastavi i u trodimenzionalnom prostoru. Dok živimo u svojim tijelima, a ne u matrixu, nadam se borbi za pravedniji i prijateljskiji fizički svijet; da nećemo birati nešto samo zato što je lakše.”
Koliko god napredovali kao društvo, u ovom svijetu (online) kompjuterskih igara prisustvo žene i dalje služi kao crvena krpa najnižim muškim strastima? Žene i djevojke često su žrtve bullyinga kroz neugodne komentare, pa se primjerice Vaša protagonistica mora pretvarati da je dvanaestogodišnji dječak kako bi izbjegla maltretiranje. Koliko su bullying i šovinizam velik problem u online svijetu?
“Prema intervjuima koje sam vodila, toksičnost ponašanja je jako velik problem u digitalnom okruženju. Često se taj prostor koristi za ispuhavanje i ugnjetavanje ostalih; vjerojatno žrtve isto takvog ponašanja. U tom smislu, dvodimenzionalno okruženje odražava, možda i produbljuje probleme fizičkog svijeta.”
Kako komentirate izjavu Vašeg sugovornika: “Igrice mi više priušte nego normalan život”?
“Mladi se danas suočavaju s nesigurnim uvjetima života i rada te teškoćama u pronalasku stalnog zaposlenja i financijske stabilnosti. Prekarijat, oblik neizvjesnog i privremenog rada, dodatno otežava stvaranje sigurnih temelja za budućnost. Klimatske promjene su globalni izazov s dugoročnim posljedicama, a mladi su posebno osjetljivi na njih te se aktivno angažiraju u očuvanju okoliša. Ratovi i sukobi diljem svijeta donose gubitke života, razaranje, migracije i emocionalne traume, što predstavlja dodatan teret za mlade.
“U takvom kontekstu, važno je pružiti podršku mladima u suočavanju s tim izazovima. To može uključivati stvaranje prilika za obrazovanje, pristup sigurnom zaposlenju, promicanje održivog razvoja i mira te osiguravanje mentalnog zdravlja i dobrobiti. Također je važno poticati aktivizam i angažman mladih, kako bi se promijenile društvene okolnosti i ostvarili pozitivni pomaci u njihovim životima i zajednicama.
“Videoigre pružaju mogućnost ulaska u virtualne svjetove koji su često ispunjeni avanturom, izazovima i mogućnošću trenutne izmjene identiteta. Za mnoge ljude, igre mogu biti način opuštanja, zabave i bijega od svakodnevnih problema. Iako su one zabavne i mogu pružiti određene prednosti poput razvoja vještina, timskog rada i rješavanja problema, važno je također obratiti pažnju na druge aspekte života. Važno je osigurati da igre ne postanu dominantni ili isključivi dio života, već samo jedan od mnogih aspekata koji pridonose cjelokupnom iskustvu.”
Pripremate li možda neki novi filmski projekt?
“Upravo završavam novi kratki eksperimentalni film ‘I can save her’ u suradnji s divnim umjetnicima među kojima su Hrvoslava Brkušić, Hrvoje Nikšić, Ivana Pipal i Vladimir Đurić, u produkciji Kreativnog sindikata. Sretna sam što je moja ljubav prema fotografiji i filmu, medijima koji omogućuju komunikaciju s velikim brojem ljudi, i dalje postojana. Nadam se da ću i dalje imati priliku baviti se njima.”