PočetnaRecenzije19. ZagrebDox: "Horror Vacui" - Ka tetralogiji?

19. ZagrebDox: “Horror Vacui” – Ka tetralogiji?

|

Hvaljenim i nagrađivanim dvadesetminutnim filmom “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.) zaokružena je, smatralo se, pisalo, zborilo, zaključivalo, tako od drugih nazvana Mediteranska trilogija Borisa Poljaka, snimatelja, redatelja, scenarista, filmskog autora, čija prva dva dijela čine petnaestminutni “Splitski akvarel” (Milva film i video, 2009.) i dvadesetšetminutni “Autofocus” (Milva film i video, 2013.), sve dokumentarno-eksperimentalni filmovi prepoznatljivog autorskog rukopisa. Kako govoraše Poljak, ostvarenja što se doista mogu držati trilogijom nisu nastala planski, kao unaprijed zamišljen i osmišljen triptih, već kao zasebna djela, svako za sebe, nadahnućem određenog trenutka, razdoblja, motiva. Povezuje ih ponajprije stil, naprosto svojstven filmašu, kojemu se on bez zadrške i predaje, osluškujući, prihvaćajući i slijedeći intuiciju, unutarnji glas. Posrijedi su radovi promatrača koji se ne upliće u zbivanja i događaje, smještenoga po strani, na pristojnoj udaljenosti niske primjetnosti. Kamerom, ne mičući je ili je mičući što je manje i rjeđe moguće – bilo promjenom pozicije cijele naprave, bilo pokretom – snima zbivanja na izabranom poprištu određene vizualne privlačnosti koju autor dodatno naglašava svojim osjećajem za slikovno, najzamjetnije, karakteristično, uporabom teleobjektiva, uskokutnika, objektiva manjeg vidnog kuta i plitke dubinske oštrine koji vizualno zgušnjuje prostor i pod nadzorom, vodstvom vještog snimatelja bogati sliku atraktivnim, nuspojavnim neoštrinama koje teksturom i obličjima počesto zalaze u apstraktno. Zvukovi i glazba samo prizorni, dijaloga i govora koji bi važnije djelovali na cjelinu nema.

Mjesta susreta mora i neba pod vrućim tracima Sunca u tom su smislu osobito podatna, budući da se isparavanja i izmaglice, prelamanja zraka svjetlosti, različite zagrijanosti slojeva zraka ondje i golom oku nerijetko čine fatamorganski treptavima, tajanstveno začudnima, bajkovito onostranima, a što se snimateljski može itekako dojmljivo rabiti. Naziv Mediteranske trilogije samorazumljivo i nedvosmisleno upućuje na to da je bilježena na Mediteranu, području neštedljivom optičkim senzacijama zavodljivih morsko-nebeskih prozirnih koprena. Sva tri filma snimljena su ljeti, dva upravo na plažama – “Splitski akvarel” na Žnjanu, “Oni samo dolaze i odlaze” na Bačvicama, oba u Splitu – “Autofocus”, s pogledom samo na kopno, brežuljkasto čvrsto tlo, kod Nina. Vizualno-ritmičko-teksturne kombinacije repeticija i varijacija, mahom u oduljim kadrovima čije je trajanje podređeno zbivanjima, s pretežno običnim, banalnim, svakodnevnim radnjama običnih ljudi, svakovića, u razonodnoj aktivnosti odmaranja i izletovanja koje prirodno prepoznajemo, usvajamo, ćutimo kao vrlo nam poznate, nerijetko naše, vlastite, gotovo beziznimno kao one koje smo i sami češće ili katkad imali priliku vidjeti, u prolazu, u malne rutinskom svagdanu. Ljudske figure u daljini, s kojima se ne zbližavamo, o kojima ne saznajemo pobliže, no kojima smo načelno poslični i u kojima prepoznajemo sebe i svoje.

Ponukan pitanjima, Poljak je povodom “Oni samo dolaze i odlaze” spominjao kako će se sljedećim filmom vjerojatno odvojiti od niza te da je na pomolu slikopis u kojem neće biti ljudi. “Horror Vacui” (Hrvatski filmski savez, 2023.), film koji je sad pred nama, u Regionalnoj konkurenciji 19. ZagrebDoxa, ipak nije nešto sasvim drugačije. Prvi kadrovi – more, nebo, oblaci, galebovi. Antraciti i azuri, akvarelna nesigurnost i razlivenost kontura. Potmulo brujanje brodskog motora, kliktaj galebova, šum mora. Kadar nepomičan, uskokutnik. Fatamorgansko izmaglično strujanje. Obličjem i optikom nejasno, no uz pomoć iskustvenog zamišljaja umišljamo prepoznatljivo, u razmjernoj daljini oveće plovilo. Spomenutim vidnim varkama i iskrivljenjima, ono brodi iznad vodene površine, zrakom, neznani entitet ni na nebu, ni u moru. Stil bilježenja poznat, motivi vrlo približni. Podsjetit će, zar ne, prvim poćutom, barem površno, na “Splitski akvarel”.

Pretvara li se Poljakova Mediteranska trilogija u tetralogiju? Vidjet ćemo i čuti kako će se o tomu zboriti, no iako nije u cijelosti snimljena na Mediteranu, užerežijskim postupcima, a nadasve autorskim senzibilitetom, “Horror Vacui” se skladno nadovezuje na dosadašnji niz.

U daljoj asocijaciji, prizvukom prijetnje – već i prije početka filma utisnutim samim zastrašujućim naslovom koji budi posve izvjestan tip očekivanja – slikovno-ugođajnim ozračjem, snagom retoričke povlaštenosti početnih audiovizualnih silnica, lako moguće i na jedan od (barem krajem 20. st.) (naj)poznatijih i (naj)cjenjenijih dokumentarno-eksperimentalnih kinematografskih eseja, navjestitelja hude kobi civilizacije, cjelovečernju “Fatamorganu” (1971) Wernera Herzoga i njezinog u mnogokoga podjednako veličanog parnjaka-nasljednika “Lekcije tame” (1992) istoga potpisnika, snimljenih pretežno u afričkim i azijskim pustinjama. “Fatamorgana” – i danas, i u svakom gledanju začudno – otpočinje nizom umalo identičnih kadrova slijetanja putničkog aviona, prema kameri, što se repetitivnošću doživljajno nadaje nadolaskom nekakvog nedokučivog neizbježnog zla. Baš se takvim može učiniti i spomenuta nerazaznatljiva bjelkasta forma što nam se u uvodu “Horrora Vacui” približava sporo, jedva zamjetno, ali nezaustavljivo odlučno i sigurno, lebdeći u prostoru spoznajne neodređenosti. Sivilom neba idućeg kadra, ravnodušnom će neumitnošću prohučati tamnosivi, za napad spremni borbeni zrakoplovi – potvrda (gledateljski umišljenog?) prizivanja “Fatamorgane” – da bi uslijedio dugi kadar koji, učinit će se, počinje sklapati čimbenike u nekakvu priču. Gorostasan nosač aviona, neveselo, teško, hladno gvozdeno sivilo, promicat će lagano slikom; na plovećem divu, u niskom protusvjetlu, rutinirano obavljanje zadaća, pripreme za izvršenje sudbonosnoga kojemu, ne sluteći na dobro, kuca čas. Moćno, funkcionalno, bez druge misli.

Osmom minutom filma, ugođaj se mijenja. Pred ukipljenom kamerom, opet vojnici, ovaj put dovoljno blizu da im razaznajemo lica, stroga i ozbiljna, ali ljudska, no sad na vojnoj paradi na čvrstom tlu, skakutavo jašu u kitnjastim svečanim odorama, uz zvuke poletne glazbe, pa i poneku vedru boju. Vojni skupovi, povorke, mimohodi, smotre nizat će se do kraja, poentirano završnim crnohumornim (?) gmizanjem gusjenice/gliste/crva preko sivog, vrućeg asfalta ponad kojeg, dakako, leluja fatamorganski uzduh. Namjerno ili ne, početni pritisak prijetnje donekle će izvjetriti, a nemalo će se puta snimkom tvrde militantnosti provući tračak ironične (?) komike te će se početno udarena tjeskoba horrora vacui, straha od praznine, smrti, ispraznosti, neizvjesnosti, kanda malko ublažiti.

Pretvara li se Poljakova Mediteranska trilogija u tetralogiju? Vidjet ćemo i čuti kako će se o tomu zboriti, no iako nije u cijelosti snimljena na Mediteranu, niti na samo jednom poprištu, već u više zemalja svijeta (među inime, ako nas smjerokazi ne prevariše, i u nimalo mediteranskoj Rusiji), užerežijskim postupcima, konceptualnim i strukturnim pristupom, a nadasve autorskim senzibilitetom, “Horror Vacui” u privlačnoj se, dovoljno sličnoj-dovoljno različitoj inačici skladno nadovezuje na dosadašnji niz.

"Horror Vacui"
Scenarij, režija i kamera: Boris Poljak
Producenti: Matko Burić i Hrvoje Selec
Montaža: Damir Čučić
Produkcija: Hrvatski filmski savez
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 24 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.

Fotopokret i kinostazis Abbasa Kiarostamija

U drugom tekstu esejističkog serijala "Mineur/majeur" bavimo se manje poznatim filmovima iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija.

“The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi

"The History of Time Travel" Rickyja Kennedyja iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja.

U srijedu u Bjelovaru počinje nova sezona Filmodroma

Već sedmu godinu sastavni dio Bjelovarskog kulturnog ljeta je program "Filmodrom ljetno kino" Udruge DOKUart.

Riječka premijera “Galeba” u Ljetnom Art-kinu

U Ljetnom Art-kinu 3. srpnja održat će se riječka premijera dokumentarnog filma "Galeb" (Greta Creative Network, 2024.) Davida Lušičića.

Parakartografija Luca Moulleta

U ovom esejističkom serijalu "Mineur/majeur" zavirujemo u opskurne - najčešće kratkometražne i srednjemetražne – ćoškove opusa kanonizovanih reditelja.
Scenarij, režija i kamera: Boris Poljak<br> Producenti: Matko Burić i Hrvoje Selec<br> Montaža: Damir Čučić<br> Produkcija: Hrvatski filmski savez<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 24 minute19. ZagrebDox: "Horror Vacui" - Ka tetralogiji?