Naslovna četverokatnica iz dokumentarca “Kuća na Kraljevcu” (Factum, 2023.) nalazi se u zagrebačkoj ulici Kraljevec, na kućnom broju 35, a u njoj živi i u vlasništvu je obitelji autora filma Pere Kvesića. Istu smo kuću dobro upoznali i u njegovu prethodnom filmu, redateljskom mu debiju, nagrađivanom, uvelike hvaljenom srednjometražnom autoportretnom dokumentarcu “Dum spiro spero” (Factum, 2016.), poćutom oporučnom djelu, ostvarenom kad je Kvesiću bilo šezdesetipet godina. U njemu je u središtu zanimanja bio sam Kvesić, dok je kuća, kao životni mu prostor, bila među sporednim, ali neizbježnim gradivima. Ovdje, pak, obratno. Priča o kući, odnosno njezinim stanarima u prvom je planu, dok je Kvesić u njoj sporedan, ali kao sadašnji vlasnik i žitelj, neizbježan lik. U tom svjetlu nije naodmet primijetiti da u “Dum spiro spero” Kvesića jedva ikad vidimo, dok je u “Kući na Kraljevcu” pojavom kudikamo prisutniji. Oba su djela iznesena u prvom licu, kao osobne priče filmaša iza kamere – prvi film pretežno ugođen u monološkom meditiranju o životu, nadi, smrti, sadašnji uglavnom kao reportersko istraživanje u kojem značajan, prvi glas dobivaju mnogi drugi, u temu znatno upućeniji svjedoci i sudionici. Kvesićev izvanistraživački osobni doprinos jest određenje perspektive u razmišljanje o prolaznosti i postojanosti mijena kao (malne) jedinih izvjesnosti živovanja.
Rečena kuća na Kraljevcu 35 osobita je zbog toga što su u njoj, na početku 1980-ih, kao podstanari, često u svojevrsnoj komuni, stanovali mladi umjetnici od kojih su mnogi već tad bili istaknutim pripadnicima zagrebačke, hrvatske, jugoslavenske pop-kulturne scene, one slavne novovalne, a brojni su otad ostvarili ozbiljne karijere, neki i u svjetskim okvirima. To su fotograf Goran Pipo Pavelić (arhivske fotografije u filmu su njegove), višemedijski umjetnici Davor Slamnig i Pjer Žardin, crtač i ilustrator Igor Kordej, crtač, ilustrator i animator Milan Trenc te glazbenici bolivijsko-hrvatske skupine Ayllu. Kako se ondje često družilo i tulumarilo, nerijetki su gosti bili glazbenik Davor Gobac, glumac Vilim Matula, crtač i ilustrator Mirko Ilić.
Osim Slamniga, Kvesić ih je sve intervjuirao, neke i u samoj kući, a svatko je od njih dao artikuliran, čitak i slikovit doprinos oslikavanju tadašnje i tamošnje poprilično boemske i razuzdane atmosfere. Kuća je pripadala, saznajemo početkom priče, stanovitom Slobodanu, čini se poprilično tolerantnom najmodavcu koji je u njoj i stanovao, a ne pročitamo li unaprijed prateći sinopsis, tek dobrano u filmu otkrit će se da je riječ o Slobodanu Praljku, tad kazališnom i filmskom redatelju s tri završena fakulteta, poslije hrvatskom vojskovođi, general pukovniku Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u Domovinskom ratu, te osuđenom ratnom zločincu na Haškom tribunalu, Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Tamo je po izricanju drugostupanjske presude 29. studenoga 2017., u sudnici ispio ampulu otrova od čega je istoga dana preminuo. Praljak je rečenu kuću podigao kao mlađan i radišan Zagrepčanin iz Čapljine, a osim razbarušenih podstanara, njezini su povremeni ili privremeni stanovnici bili i Praljkovi prijatelji, hrvatskosrpski književnik i novinar Goran Babić te bosanskohercegovački književnik i novinar Abdulah Sidran, koji će također sudjelovati u Kvesićevu filmu, kao i Babićeva kći Nataša koja je udajom majke za Praljka postala i Praljkova kći.
Prvim, odnosno većim dijelom, “Kuća na Kraljevcu” ostavlja dojam iznadprosječno dobro realizirane televizijske reportaže o onomu što bismo površno, prvoloptaški mogli klasificirati nostalgičnim osvrtom na stara, dobra vremena.
Prvim, odnosno većim dijelom, “Kuća na Kraljevcu” ostavlja dojam iznadprosječno dobro realizirane televizijske reportaže o onomu što bismo površno, prvoloptaški mogli klasificirati nostalgičnim osvrtom na stara, dobra vremena. Kvesić, međutim, vješto mimoilazi romantiziranje, sentimentalizaciju, veličanje i euforizaciju te uspješno skicira razdoblje života u jednoj kući koje uistinu bje živopisno i osebujno, a široj javnosti ne odveć poznato. Premda je kao intervjuer, autor, sadašnji vlasnik i stanar često na ekranu, uspijeva se zadržati u drugom planu, nenametljivim nastupom i nenametljivim pitanjima. Iako će se jedva spomenuti da je i on katkad pohađao zabave na Kraljevcu, a uopće neće (ako i da, tako tiho i usputno da je gore potpisanomu gledatelju promaknulo) da je bio pokretač i prvi glavni urednik tad itekako važnog omladinskog lista Polet, koji se u filmu spominje kao presudna pozornica afirmacije mnogih sugovornika, Kvesić će svejedno ostati pouzdanim, neupitnim autoritetom cjeline. Dalje od spomenutog reportažnog duha dobacit će drugim dijelom u kojem se usmjerava na ozbiljniju, težu, sudbonosniju pripovijest o Slobodanu Praljku i njegovu odnosu s Goranom Babićem, od prisnog prijateljevanja do antipodnih pozicija, ponajprije političkih, o čemu će razumno i pomirljivo, bez drvlja i kamenja, govoriti i Goran i Nataša Babić.
Ponajprije književnik i novinar, Kvesić “Kućom na Kraljevcu” ne nudi osobita uzbuđenja iz područja mogućnosti filmskog izraza, no uredno i zanimljivo, uz zgodno fraziranu naratorsku besjedu te pitak, duhovito opušten mudroslov iznosi istrške konkretnih događaja i pripovijesti koji plijene pozornost i čine djelić mozaika bivovanja na ovim prostorima te neopterećeno nudi još jedno promišljanje o, izrazimo se ambicioznije no što bi filmaš dopustio, životnoj svekolikosti.
“Kuća na Kraljevcu” premijerno je najavljena za prikazivanje na ovogodišnjem, 19. ZagrebDoxu (26.3. – 2.4.), no otkazana je “zbog nepredvidljivih okolnosti” te je svjetsku premijeru doživjela na 22. DokuFestu (04. 08. – 12. 08.), u kosovskom Prizrenu, a hrvatsku kao film otvaranja na 21. Liburnia Film Festivalu. “Zbog bolesti autora”, zapisano je na odjavnici, “film su dovršili koscenaristica i montažerka Vesna Biljan Pušić i producent Nenad Puhovski“.
