PočetnaIntervjuiDamir Markovina: "Mostar je iznimno vitalna beštija"

Damir Markovina: “Mostar je iznimno vitalna beštija”

|

Prije nepune dvije godine na Dokumentarnom je po prvi put gostovao Damir Markovina, opširnije predstavljajući svoj zapaženi studentski dokumentarac “Čekaj me” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D; 2021.). Premotajmo vrijeme do danas i evo nam Damira opet, samo s ponešto izmijenjenim okolnostima. Naš sugovornik je u međuvremenu, točnije prošle godine, diplomirao filmsku i TV režiju (dokumentarni film), a njegov najnoviji, diplomski (MA) dokumentarac “Dezerteri” (ADU, 2022.) već neko vrijeme uspješno brodi međunarodnim festivalskim vodama. Film je nastao pod mentorstvom profesora Gorana Devića, a treba spomenuti i da se radi i o diplomskom filmskom ostvarenju snimatelja Krešimira Štuline, direktora fotografije.

“Dezerteri” su intimna priča o Markovininoj generaciji kolega i učenika mostarske Gimnazije “Aleksa Šantić”, koju je rat razbacao na sve strane svijeta. Njihove razgovore pratimo kroz korespondenciju iskrenim i emotivnim pismima iz 1992. godine, čitanih u offu. Film je u Jihlavi osvojio dvije nagrade, a prikazan je i na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Trstu. Hrvatska premijera rezervirana je za predstojeći, 19. ZagrebDox, gdje će dokumentarac biti predstavljen u sklopu natjecateljske Regionalne konkurencije.

Nakon emotivnog zarona u “Čekaj me”, drugi autorski dokumentarac Damira Markovine je nimalo manje emotivan i osoban film “Dezerteri”. Što nam možete reći o samoj ideji i okolnostima snimanja ovog filmskog ostvarenja?

“Ideju sam potpuno nesvjesno nosio sa sobom točno trideset godina kroz neka dva – tri fakulteta, osamnaest domskih smještaja, podstanarskih i stanarskih stanova, te nešto povremenih prenoćišta, u formi jednog plavog fascikla koji je čuvao pisma mojih srednjoškolskih prijatelja iz mostarske Gimnazije ‘Aleksa Šantić’ upućena meni iz raznih egzila koji su nas kao izbjeglice udomili nakon početka rata u Mostaru, u proljeće 1992. godine. Imao sam potrebu pokušati filmom definirati nešto što me kinji od mog, ispostavit će se, definitivnog dolaska u Zagreb u jesen 1992., a to je moj odnos prema gradu u kojem sam odrastao i ratnim zločinima koji su me od njega udaljili. Mislim da navedeni fascikl nisam otvarao barem petnaest godina, iako je konstantno putovao u mojoj prtljazi kao neki totem prošlosti ili relikvijar koji se nikada nisam usudio konačno (od)baciti. Drago mi je da nisam i mislim da su ona, kad je sazrela odluka da radim projekt o Mostaru, najiskreniji način i najispravnija građa za moj film.

“Prva svjesna režijska odluka bila je da sama fizička pisma svakako moraju vizualno biti dio filma, te da sam film treba biti dijalog između današnjeg i nekadašnjeg, točnije našeg grada. Parafrazirajući riječi arhitekta Partizanskog groblja u Mostaru Bogdana Bogdanovića, želio sam da se grad onih koji su otišli i grad onih koji su ostali barem nakratko pogledaju u oči. Praktično filmski, to je značilo potpuno drugačiji pristup snimanju od striktne opservacije mog prijašnjeg filma ‘Čekaj me’. Jezik ovog filma je nužno morao biti radikalniji, hibridan, baziran na eksterijerima, na dinamici kontrasta realnog prostora grada i apstraktnog prostora memorije. Želio sam vizualnu i emotivnu osobnu iskaznicu mog grada, kako ga ja vidim, osjećam. Ova ideja će kasnije metastazirati u animacije koje koristimo kao svojevrsnu emotivnu interpunkciju u narativnom luku filma. Taj jezik smo dugo tražili i zahvaljujući divnim suradnicima s kojima sam imao priliku stvarati ga, montažerki filma Dori Slakoper, autoru animacija Marku Tadiću te oblikovateljima zvuka i glazbe Miroslavu Piškuliću i Manji Ristić, uspjeli smo oblikovati jezgru koja će kasnije prerasti u film, uz puno žrtava u procesu montaže. Recimo, niti jedan snimljeni intervju nije ušao u film, uz mnoge izbačene lokacije.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dezerteri"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dezerteri”

Kakve su bile okolnosti Vašeg odrastanja u Mostaru? Zatim dolazi rat, jedva ste napunili 18-19 godina… Što se u tom razdoblju događa i s Vašim roditeljima?

“Okolnosti mog odrastanja su, uglavnom, standardni inventar inženjerske obitelji jugoslavenskog modernizma: stan u novogradnji, auto na kredit, vikendica na moru u didinom rodnom mjestu, oba roditelja rade, inflacija & štednja, ključ oko vrata, vrtić i škola, muzička škola, ručak kod bake i jako puno ulice, na kojoj se konstantno odvija teatar karakterističan za sve mediteranske gradove. U tom, uvijek prilično okrutnom mostarskom teatru, ogromnu ulogu igra kor djece svih uzrasta i socijalnih backgrounda čiji sam bio ponosni član, sastavljen od djece direktora do djece proletera, uz stalno podsjećanje odraslih da smo svi djeca druga Tita, te bratstva i jedinstva. Kasnije, kad ćemo te odrasle početi povremeno hvatati u laži, uličnu košarku i nogomet je zamijenio punk, grafiti, teatar i koncerti. Mostar je bio bogat, industrijski grad koji je puno ulagao u kulturu, s prilično jakom glazbenom underground scenom u koju sam brzo iniciran. S današnje distance, mislim da je, slično kao i Split, Mostar krajem osamdesetih upravo počeo stvarati neki svoj osobit, potencijalno jako zanimljiv kulturni mikrokozmos, koji će rat vrlo brzo razbiti na jako male komadiće. Iako, osvjedočen sam da oni još uvijek postoje.

“Slična stvar dogodila se i mojoj obitelji: nakon par mjeseci rata, uspjeli smo izaći iz praktično opkoljenog grada, u jednoj suludoj vožnji u zoru pod topničkom paljbom, a utočište smo našli u navedenoj vikendici na otoku Korčuli koja će ubrzo postati novi obiteljski dom. Otac, koji je cijelo vrijeme rata bio poslanik SDP BiH u Parlamentu BiH, vratio se u Mostar, u kojem je kao zapovjednik Civilne zaštite ostao sve do sukoba HVO-a i Armije BiH, u čemu nije želio ni na koji način sudjelovati. Mama i brat će ostati u Lumbardi na Korčuli sve do bratovog odlaska na studij, a ja ću iste jeseni upisati Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, obogaćen spoznajom da civilizaciju kasnog dvadesetog stoljeća od kamenog doba dijeli samo sedam dana granatiranja bez struje. To je to, ukratko.”

Teško je vjerojatno opisati cjelokupnu shizofreniju ratnih, konkretnije ratnih mostarskih dana u jednoj takvoj izmiješanoj, multietničkoj zajednici koja se urušila preko noći…

“Jako teško, ali niti nemam tu ambiciju. Nastojim sebi rastumačiti neke male, subjektivne dijelove mostarskog ratnog kaosa kojima sam svjedočio ili sam ih proživio, pa već i tu ima potpuno neobjašnjivih užasa. Susjedi iz ulice koji druge susjede vode u logor, koji se nalazi na fakultetu na kojem im je moj otac predavao strojarstvo, koji ih tjeraju da pasu travu vezani za stativu gola stadiona na kojem smo svi skupa navijali za isti klub, ili susjedi koji su uz veliku, najveću cijenu svog života, spašavali sugrađane i infrastrukturu od vitalne važnosti za grad. Kako objasniti užas ogromne žrtve radnika mostarskog kombinata ‘Aluminij’ na samom početku rata, koji su ginuli pod konstantnom neprijateljskom vatrom pokušavajući pravilno ugasiti i time spasiti jedinstveno postrojenje za elektrolizu, misleći na budućnost grada i vlastitih radnih mjesta, samo da bi im u taj isti kombinat kasnije izrijekom ulaz bio zabranjen zbog nacionalne pripadnosti? Ali, zajednica o kojoj me pitate nije se urušila. Ako postoji jedan konkretan odgovor koji sam dobio snimajući ovaj film, onda je to taj da je moj grad, iako teško ranjen, još uvijek živ. Mostar je iznimno vitalna beštija.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dezerteri"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dezerteri”

Možete li nam otkriti pozadinu korespondencije pismima s bivšim srednjoškolskim kolegama, koji se pojavljuju filmu? Koliko su Vam u ono doba značila na osobnoj razini? Ne moram ni pretpostavljati da Vam, naravno, nije bilo lako gledati patnju i smrti prijatelja i poznanika koji su ostali u ratnom Mostaru. 

“Mislim da je postojao vrlo konkretan period nakon egzodusa iz mostarske ratne zone u kojem smo mi, klinci s (ne)punih osamnaest godina, jedni drugima bili doslovno sve: surogat roditelji, rame za plakanje, ispovjedaonica, podrška i utočište. Biološki roditelji su uglavnom bili odsutni ili u potpunom stuporu, bilo u ratu, u vojsci ili ispred nje, u logoru ili na straži oko njega. Bili smo sami u privremenim egzilima inozemstva ili pustih dalmatinskih hotela, osuđeni na nesigurni izbjeglički status i humanitarnu pomoć, često primorani voditi računa o vlastitim mlađim ili starijim članovima obitelji dok nemoćno oplakuju dijelove vlastitih života koji upravo nestaju u destrukciji i apsurdu rata u BiH. Ta pisma su realno bila jedina ruka podrške, dokaz da nisi sam, da ne gubiš razum, da postoje ljudi kojima je stalo, koji te vole i koji razmišljaju slično kao i ti, materijalni dokaz da je zaista postojao nemjerljivo bezbrižniji svijet u kojem si sve do jučer živio. Naravno, nakon tog kratkog trenutka, svatko od nas morao se prilagoditi podijeljenim kartama i nastaviti graditi svoj život u novim okolnostima, na jednak način na koji smo bili prisiljeni naviknuti se na stalnu blizinu nasilja i smrti. Nužno smo se međusobno udaljili i izgubili kontakt, točnije, dezertirali jedni od drugih. Mi smo, nažalost, imali tu nesreću da u stalnom cikličkom kretanju povijesti budemo upravo ta generacija, određena za rat i klanje na pragu svoje zrelosti.”

Tijekom filma se kroz animacije pojavljuju bijele siluete nalik na duhove, odnosno crnilo koje postepeno ispunjava kadar dok isti ne postane bude potpuno crn. Koja je njihova simbolika?

“Moja namjera je bila napraviti film koji će sučeliti grad onih koji su ostali i grad onih koji su otišli. Zajedničko im je to što su i jedni i drugi ireverzibilno obilježeni užasom mostarskog rata, ili ratova, točnije. Ovaj biljeg, naravno, putuje s nama, kroz sve adrese koje smo ovih trideset godina mijenjali u osobnim ispravama. Ta mijena grada i ono što je njegova ratna sudbina nataložila u meni, zrcali se u simbolima praznine i crnila koje je Marko Tadić fantastično pretočio u animacije.”

Kakvo je stanje danas u Mostaru, jesu li etničke podjele i dalje jake? Koliko se današnji Mostar razlikuje od Vašeg iz djetinjstva?

“Da odmah razjasnimo, podijeljeni Mostar svoje glavne sponzore ima u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, koji i politički i financijski podržavaju cijele setove lokalnih kabadahija kojima takav Mostar savršeno poslovno odgovara. Sve drugo je prozirno svaljivanje odgovornosti na medijski vulgarno simplificirani portret južnjačkih urođenika koji jedan drugog iz puke mržnje ručno umlaćuju komadima hercegovačkog krša. Ali, moram reći da sam u ovaj film krenuo pesimistično, s idejom snimanja mrtvila podijeljenog grada, a završio ga s osjećajem potpunog, gotovo iracionalnog optimizma za grad u kojem sam odrastao. Unatoč svoj vidljivoj destrukciji, užasu, krvoproliću i sunovratu u barbarstvo ratnih godina.

“Naravno, situacija je daleko od dobre, sređene ili funkcionalne, ali ekonomija vidljivo prelazi rijeku, klinci i dalje zbog društva, ljubavi i avanture preplivavaju Neretvu, tvrdoglavo ih još uvijek nerviraju autoriteti, a grad je u poratnom periodu stvorio generaciju fantastičnih pisaca, pjesnika, kroničara i glazbenika, regionalno iznimno relevantnih umjetnika. Taj grad će biti nova tvorevina, od grada mog odrastanja različit onoliko koliko je taj drugačiji od predratnog Mostara Avde Hume i Alekse Šantića, ali bit će sigurno tamo, okrenut prema jugu i moru, i uvijek otvoren, nadam se. Grad u kojem će se još uvijek igrati tavla uz pivu na uličnom zidiću u sumrak paklenog ljetnog dana. Grad koji emotivno još uvijek osjećam dovoljno da se njime filmski bavim. Rado bih u budućnosti gledao takav dokumentarni film o Mostaru.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.

Renata Poljak: “Imamo dokumentarna svjedočenja o ženama strašne snage”

Renata Poljak je na 20. ZagrebDoxu, u sklopu Regionalne konkurencije, predstavila svoj najnoviji film, "Šume šume" (2024).

Tri dana dokumentaraca na 18. Vox Feminae Festivalu

Tri dana filmskog programa 18. Vox Feminae Festivala donosi raznoliku selekciju filmova koji se bave temama rodne ravnopravnosti, seksualnosti i ženskog nasljeđa.

Niz hrvatskih dokumentaraca i projekata na 17. Beldocsu

Na ovogodišnjem, 17. Beldocsu (22. - 29. svibnja), bit će prikazan cijeli niz hrvatskih dokumentarnih filmova.

17. Subversive Film Festival: “Favoriten” – Gospođa Idiskut i njeno odeljenje

"Favoriten" (2024) austrijske autorke Ruth Beckermann, prati jedno odeljenje najveće osnovne škole u bečkoj četvrti Favoriten.

Karla Crnčević: “Zajednica iz ‘Zemlje za nas’ funkcionira kao sigurno mjesto”

Redateljica Karla Crnčević porazgovarala je s nama prije skorašnje premijere svog filma "Zemlja za nas" (Zagreb film, 2024.).

Jučer otvoren 17. Subversive Festival

U zagrebačkom kinu Kinoteka jučer je otvoreno sedamnaesto izdanje Subversive Festivala.

Projekcija “El Shatt – nacrt za utopiju” u Hrvatskom državnom arhivu

U Hrvatskom državnom arhivu, 23. svibnja u 18 sati, bit će prikazan film "El Shatt - nacrt za utopiju" Ivana Ramljaka.

Otvorene prijave za 18. DORF

Otvorene su prijave za osamnaesto izdanje Festivala dokumentarnog rock filma DORF.