Revizionizam usmjeren na Drugi svjetski rat, rezultirao je istiskivanjem dijela povijesti iz kolektivne memorije, uključujući formativne epizode nužne za razumijevanje specifičnosti daljnjeg društveno-kulturnog razvoja. Zbjeg jugoslavenskog civilnog stanovništva u El Shatt u Egiptu, jedna je od priča čije se sjećanje održava još samo lokalno, zahvaljujući usmenom prenošenju živih svjedoka vremena. Film Ane Bilankov “Dohvatiti sunce: El Shatt” (Filmska udruga Šuma, 2023.) utemeljen je baš na takvom – izmičućem sjećanju, jazu iskustvene povijesti i one službeno zabilježene, a čija suptilna razlikovanja isprepliće u visoko estetiziranom esejističkom modu. U obradi u zaborav potisnutog događaja nije usamljena, ove su godine neovisno jedni o drugima, izašli film Ivana Ramljaka “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.) i strip Helene Klakočar “El Shatt / fragmenti”, dijelom popunjavajući zjapeću prazninu povijesnog pamćenja. Sva ostvarenja, iako različitih poetika, formalnih i medijskih odlika, počivaju na propitivanju veze kolektivne i individualne memorije, kao i načina na koji njihova prerada u sebe uvlači odbljeske aktualnog historijskog trenutka, otkrivajući ujedno da povijesne priče počivaju na paralelizmu tumačenja, čije se osobitosti raspetljavaju u novim kontekstima, a u svojoj suštini streme dalje od fiksiranih prostorno-vremenskih koordinata.
Svaki od spomenutih autora temu razvija u skladu s karakteristikama medija od primarnog interesa, a Ana Bilankov na mjesto očekivane narativne linije postavlja eksperimentalnim postupcima stvorene asocijativne petlje koje se dovršavaju u imaginaciji aktivnog gledatelja. Aspekti koji nju zanimaju nadilaze ograničenja dovršene povijesti, dok poigravanje filmskim rodovima iskorištava za transvremensku referencijalnost. Poetski prosede začudne atmosfere nastale distorzijom slika i zvukova ostvaruje snolikost, karakterističnu za sjećanje čije je potiskivanje u konačnici poništilo veze sa zbiljskim. Ujedno, medijski posredovana slika suvremenih migracija rezultira njihovim transformiranjem u domenu virtualnosti, stoga i empatično uživljavanje postaje otežano, dok pronalazak zajedničkih točaka dijeljene povijesti može biti put prema povezivanju na prvi pogled nesvodivih iskustava.
Film je strukturiran na temelju nekoliko faktografskih uporišta koji, međutim, ostaju vizualno prazni, točnije prevedeni u crno polje, stanku između kadrova, ispunjenu tek natpisima, opisima fotografija koje je autorica pronašla u online arhivu Ujedinjenih naroda. Izostanak fotografije koju natpis priziva najavljuje provodnu metodu filma, a koja se očituje kroz manipulaciju dokumentacijom, fotografijama ili filmskim snimkama prema ostvarivanju kombinacija čije je značenje šire od njihove povijesne uvjetovanosti. Prazno mjesto najavljuje mogućnost umetanja fotografije po izboru, jer njihov tiskani otisak u svojoj konciznosti i univerzalnosti opisuje vječno obnavljajuća ljudska iskustva.
Tom se odlukom individualna trauma ne umanjuje, već se naglašava kontinuitet pogubnih sukoba i neadekvatnih odgovora, dok se dvosmislenost konstatacija: “Slika prikazuje dijete koje nosi prsluk za spašavanje i plače, Egipat”, jednako referira na suvremenu situaciju na obalama Mediterana, kao i onu od prije nekoliko desetljeća. Potonji opis: “Još postoje mine u Mediteranu pa je pojas za spašavanje presudan za izbjeglice”, konkretnije implicira premreženost iskustava, kao i promašeni pristup njihova razdvajanja ili promatranja u izoliranom kontekstu. Svedenost čovjeka na tjelesnu egzistenciju u graničnim je situacijama uvijek ista, a Bilankov je izražava kroz sveprisutne motive bazičnih elemenata pijeska, mora ili vjetra.
Filmskim modifikacijama Bilankov pronalazi umjetnički relevantan pristup temi kolektivne prošlosti, a čije su implikacije dovoljno snažne da bi progovorile i o nama samima.
Prazni pustinjski prostori ispunjavaju se fotografijama, napuštajući kronologiju u korist naknadnog kontekstualiziranja. Pritom se minimalna naracija oslanja na gledateljevu moć zapažanja, poduprta nizom vinjeta, od Sueskog kanala do igre djece u pustinji. Apstrahiranjem od konkretnog povijesnog trenutka na koji se film referira naslovom, naglasak se prebacuje na aktualizaciju suvremenih traumatskih iskustava, migrantskih kriza na prostoru Mediterana, koja su u javnom diskursu zbog sveprisutnosti gotovo normalizirana. Kreirana vizualna drama dodatno potencirana neprizornim zvukovima i opetovanim vestibularnim distrakcijama, opisuje psihičke senzacije tjeskobe i neizvjesnosti, uvijek neodvojive od bačenosti u nepoznato.
Povezujući slike nastale u različitim periodima, fotografije jugoslavenskog izbjegličkog logora s prizorima zatečenim na istom mjestu danas, kao i izravnim intervencijama na njihovu površinu, Bilankov suptilno izvodi zaključke o nužnosti aktivne prerade povijesnog pamćenja s ciljem proširenja mogućnosti interpretacija aktualnog trenutka. Svu višeslojnost transgeneracijskog prenošenja traume i potencijalni individualni odgovor, autorica iznosi na kraju filma, opisujući crticu obiteljske povijesti i izravno je kontrapunktirajući recentno nastalim pustinjskim kadrovima, uz neku drugu djecu, koja fizičke manifestacije svijeta doživljavaju na sličan način. Ekstrahiranjem sadržaja i preobražavanjem slike u apstraktne obrise doslovno, uporabljenom tehnikom, zamagljuje granice prošlog i sadašnjeg, a stvarni izvor razumijevanja pomiče prema emociji upisanoj u fizičko tijelo, kao senzorno pamćenje koje se postupno derivira u misao. Filmskim modifikacijama u “Dohvatiti sunce: El Shatt” Bilankov pronalazi umjetnički relevantan pristup temi kolektivne prošlosti, a čije su implikacije dovoljno snažne da bi progovorile i o nama samima.
