Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Nakon detaljnijeg kopanja po arhivi, otkrili smo pomalo nevjerojatnu činjenicu kako je već odavno etabliranom hrvatskom redatelju Hrvoju Mabiću, “Bolesno” (2015), film o teškoj sudbini Ane Dragičević – premijerni dugometražni uradak u gotovo petnaestogodišnjoj filmskoj karijeri.

A ovdje se definitivno ne radi o zalutalom anonimusu, već o redatelju koji već godinama istančanim umjetničkim nosom i empatičnom širinom progovara o osjetljivim društvenim temama i pojedincima, često s marginalnim prefiksom.

Mabić je, podsjetimo, još 1999. godine sudjelovao u osnivanju produkcijske kuće Fade In, koja i danas prednjači u produkciji socijalno angažiranih dokumentaraca. Tri godine kasnije, kao producent i redatelj (pedesetak epizoda kao redatalj i koredatelj), kreće u avanturu zvanu “Direkt”, kasnije višestruko nagrađivane dokumentarne serije o problemima običnih ljudi čiji benchmark do danas nije nadmašen.

Hrvatski filmaš također je bio aktivan i kao redatelj televizijskih serija “Razred” i “Ostati živ”, no širem gledateljstvu najviše je ostao u pamćenju kao kormilar najboljeg i još uvijek nenadmašenog domaćeg reality showa, “Dvornikovi”. Posljednji dokumentarni film prije “Bolesnih”, također vezan za Lopaču, “4. majmun” (2014), uvrstili smo među najbolje hrvatske dokumentarce 2014. godine.

Hrvoje-Mabić-03
Foto: Hrvoje Krstičević

Mabića smo uhvatili za vrijeme premijernih dana “Bolesnog” na 11. ZagrebDoxu. Čovjek rijetko kada ima prilike ozbiljno razgovarati s idolima iz djetinjstva ili barem ranog tinejdžerstva. I dok je nekome bio san uhvatiti autogram ili fotografiju Davora Šukera ili Luke Modrića, višepotpisanom autoru junaci su sjedili s nešto neglamuroznije strane ulice.

“Direkt” kao uvod u svijet autorskog dokumentarnog filma. “Direkt” kao uvod u Dokumentarni.net. Da nije bilo Hrvoja Mabića i ostalih pomoćnih kotačića iz “Direkta”, vjerojatno ne biste nikad čitali retke ispred vas.

I zato je intervju s mozgom možda i najbolje doku-serije na ovim prostorima u povijesti – dopustite nam svojatanje etera u ovom konkretnom slučaju – toliko važan, poseban i neizbrisiv.

Za malo manje upućene, i “Bolesno” i “4. majmun” predstavljaju lice i naličje iste medalje. I dok je “4. majmun” fokusne pipke pretežno fokusirao na kontekst kriminalnog nemara osoblja Psihijatrijske bolnice Lopača, “Bolesno” je strogo intimistička priča Ane Dragičević, također trogodišnje stanovnice zloglasne zdravstvene ustanove, koju su roditelji željeli izliječiti od homoseksualnosti.

“Njoj je to bio spas”, na početku razgovora nam Mabić otkriva početak priprema snimanja trenutno najboljeg hrvatskog dokumentarca u 2015. godini. To predstavlja samu želju za temeljitim dokumentiranjem priče jedne istraumatizirane i očajne individue, kojoj je – Mabić to izričito ne spominje – cijeli proces možda i spasio mladi život.

Bolesno
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bolesno”

A sama klica (dodatne) empatije naspram ugroženih seksualnih manjina kod hrvatskog redatelja proklijala je još 2002. godine, za vrijeme prvog gay pridea u Zagrebu, kada je skupinu od dvjestotinjak najhrabrijih pripadnika LGBT zajednice, najsirovijim povicima mržnje i izljevima bijesa častilo na tisuće njihovih sunarodnjaka. Za Mabića, a i većinu civiliziranijih istomišljenika, bile su to nevjerojatne i nezamislive scene koje su mu se zauvijek urezale u pamćenje…

Jesi li se u “Bolesnom” više htio fokusirati na konkretnu sudbinu Ane Dragičević ili na širi društveni problem marginalaca od kojih su okolina, pa i državne institucije, digli ruke?

“Kad sam krenuo raditi, zapravo me intrigiralo i jedno i drugo. Htio sam i jedno i drugo, pa sam snimao i Anu. Osjetio sam jak filmski potencijal u njenoj priči. Znao sam da će ona biti duboko intimistička.

“S druge strane, snimao sam i druge, kontekstualne stvari, poput pacijenata i doktora u bolnici. Intrigirao me njen slučaj i pozadina stvari, ali brzo sam shvatio da su to dvije odvojene priče; dva odvojena filma. Raditi ih zajedno, zapravo bi svaki onom drugom oduzimao…”

Negdje sam pročitao tvoju izjavu kako je “4. majmun” kronološki trebao doći nakon “Bolesnog”…

“Rekao bih da je bolje da je ‘4. majmun’ išao prije. On je pokazao kontekst priče i kad gledaš ovaj film, ne pitaš se o njegovoj utemeljenosti. Radio sam dosta angažiranih stvari i imam potrebu prikazati stvari koje na neki način, hajdemo reći, prokazuju loše simptome društva.

“Ovo je priča koja se dogodila u našem susjedstvu, u liberalnom gradu poput Rijeke. Javnost to mora znati i čuti što se tamo dogodilo, ne samo ja. Bio sam frapiran činjenicom kako se doslovce radilo o tajni jednog grada.”

Hrvoje-Mabić-01-1
Foto: Hrvoje Krstičević

I “Bolesno” i “4. majmun” su zapravo komentar jednog nefunkcionirajućeg sustava, u ovom slučaju zdravstvenog aparata. Koliko si osobno ostao zatečen viđenim stanjem na terenu?

“Meni je najšokantnije što najprije ‘4. majmun’ prikazuje konformizam ljudi i struktura, za početak onih bolničkih. Film prikazuje sadašnjeg ravnatelja koji je tada radio te strašne stvari koje ga… On je sa sobom OK, s činjenicom da je bio poslušnik takvim strašnim metodama.

“Nakon što on to kaže, i kada se prikaže total te bolnice, volio bih da ljudi vide i razmišljaju o činjenici da on nije tamo sam radio. U Lopači je radilo tridesetak ljudi. Onda se vraćamo u grad, na gradonačelnika i još neke pojedince poput ljudi iz socijalne skrbi. Svi su znali što se tamo dešava.”

Radi se, dakle, o klasičnom slučaju prebacivanja odgovornosti?

“Žao mi je za jednu stvar u filmu koja nije dokaziva. Za nju imam jako puno indicija. Radi se o novcu koji je bio popriličan motiv za djelovanje bivše ravnateljice. Znači, u slučaju tih malodobnih pacijenata, ali i ostalih.

“Tome u prilog govori činjenica, zapravo ne mogu reći činjenica jer me onda mogu tužiti… Ali nakon ovog nemilog događaja, broj pacijenata je u sljedećoj godini pao za trideset posto. Što se desilo, odjednom nema više ludih ljudi?

“Ukoliko je novac motiv, a ja sam prilično u tom uvjerenju, najstrašnija je zapravo priča o komercijalizaciji zdravstva. Smatram da je ona opasna.”

Bolesno-1
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bolesno”

U filmu se niti u jednom trenutku ne pojavljuje doktorica Mirjana Vulin, glavna arhitektica kaosa u Lopači. Pretpostavljam ne tvojom krivnjom?

“Kontaktirao sam je na sve moguće načine, slao joj pisma, sms-ove, dopise… Mislim da sam iskoristio sva sredstva komunikacije. Ona mi se, međutim, niti na jedno od njih nije javila. Nakon svih pokušaja, njen odvjetnik mi je poručio kako o tim stvarima do kraja suđenja ona sa mnom ne želi razgovarati. Znači, nisam dobio nikakav komentar s njene strane, ništa…”

Ono što “Bolesno” izdvaja od konkurencije u dobroj mjeri se može pripisati emotivnoj, gotovo teatralnoj ekspresivnosti tvoje glavne junakinje. Koliko je ta ekspresivnost uzrokovana kamerom, a koliko Aninim prirodnim načinom izražavanja?

“Izazvana je njezinom snažnom željom da ispriča svoju priču. Da naprosto priča na način na koji misli da će tu istu priču najbolje prezentirati. Ana nije jedan od likova koji su skromni pred kamerom; iz kojih se moraju izvlačiti stvari.

“Ona zapravo igra svoju igru u toj cijeloj priči. Ja sam toga bio svjestan, i baš zbog te činjenice mislim kako se ta stvar mijenja kroz film, kako se i ona kao osoba mijenja.

“Na kraju postaje drugačija, recimo u posljednjoj sceni u kojoj je, hajdemo reći, rehabilitirana. Mislim da kod nje nema teatralnosti, više se pokazuje gorčina koju sam pokušao tematizirati u filmu. Ana je samo jedno biće koje priča svoju priču.

“Radeći ovaj dokumentarac, imao sam jasnu distancu od cijele priče. Prikazao sam neugodne televizijske inserte gdje ona dolazi na vrata doktorice Vulin i svojih roditelja u kojoj potreba za teatralnošću dolazi do vrhunca.”

Bolesno-2
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bolesno”

Koliko je Ana napredovala u odnosu na sam početak snimanja?

“Znaš, volio bih da ljudi to osjete kad pogledaju film. Meni je to malo bezveze pričati… Imao sam puno materijala, intervjua s Anom i razne scene u kojima bi se stvari mogle konačno razjasniti. No, ja sam odlučio dati esenciju onoga što doživljavam njezinim oporavkom. Zapravo pustiti ljude da je dožive. Ne bih puno eksplicirao. Neka to ostane na razini filinga ljudi koji pogledaju film.”

Konkretnije, radi li se o stvarnom psihičkom napretku ili je on, ajmo reći, stavljen u funkciju samog filma, točnije njegovog završetka?

“To je vrlo činjenično stanje. Ako imaš osobu koja je bilo onoliko oštećena na početku, a sada je završila psihoterapeutski proces i više nema potrebe za njim; osobu koja više nema flashbackove i PTSP; koja je bacila sve lijekove; koja je potpuno čista; koja je funkcionalna, radi i živi smislen život poput svih ostalih ljudi, onda je to enorman pomak.

“Jedna osoba koja može nadići svoj odnos s roditeljima, onda može i sve ostalo. Meni to nije nimalo nategnuto zbog kraja filma. Naravno, u jednom segmentu njenog života posljedice će biti trajne. No, ovaj film se ne bavi time.”

Kad govorimo o odmaku na relaciji redatelj – glavni protagonist, koliko je on u tvom slučaju moguć?

“To je neophodno. Zapravo, mora postojati neka kombinacija. Moram zavoljeti svoje likove da bih o njima radio film. S druge strane, moram imati distancu. Ako je nemam, to postane problem. Mislim da je to i problem dobrog dijela naših dokumentaraca jer se ljudi jednostavno zaljube u svoj lik.

“Onda dopuste da ih on nosi, a tada zapravo nema onoga što zovemo tretmanom osobe. A to se vidi. Takvi filmovi nas mogu povezati s protagonistima, ali nisam siguran pričaju li nam priču ili nešto drugo. Dokumentarac ima tu moć da ljude poveže s drugom osobom; da se identificiraju s njom. Ali često upadnu u tu zamku da ne znam koliko puno kažu o nečemu, a koliko nas povezuju s nekim likovima…

“Hajdemo reći da sam se upustio u jednu avanturu, radeći film koji je prije svega psihološka drama. Puno lakše je raditi filmove koji imaju određeno izvanjsko događanje u nekom vremenskom okviru. Nakon nekog vremena ta stvar se – desi. Kako sam se odlučio baviti životima tih dviju protagonistica, donio sam suicidalnu odluku da čekam razrješenje stvari koje su se razvile iz duboke traume.”

Što znači da stvari nisi forsirao ili usmjeravao na svoj željeni kolosjek…

“U tom smislu sam na neki način bio u stupici. Nisam imao kraj filma i bilo je neizvjesno hoće li se on uopće desiti. Imao sam alternative s kojima nisam bio zadovoljan. No, u jednom trenutku se dogodilo nešto što je razrješilo velik broj unutarnjih dvojbi glavnog lika.”

Po čemu se “Bolesno” razlikuje od tvojih prijašnjih filmova?

“‘Bolesno’ je po meni znatno drugačiji film. Po meni, on sadrži elemente onoga čime sam se ranije bavio – psihološkim portretiranjem marginaliziranih likova. Mislim da se u tom odnosu prema protagonistu osjeti povezanost ljudi koji su radili film. Postoji doza intime, a drugačiji je u dosta smislova.

“Prvi put sam svjesno radio film za veliko platno a ne televiziju. Tu je ritam priče koji se gradi polako; koji gradira k nečemu gdje će doći. Dramaturški sam se kao nikad dosad igrao s vremenskim skokovima. Taj film skače par puta u vremenu.

“Drugačiji je i po tome što se radi o filmu koji kaže puno toga, ali ne eksplicira sve što se događa. Tako sam barem nastojao – napraviti film kojim će se dosta toga izreći i koji će nositi dosta smislova. S druge strane i koji će imati jednu otvorenost; da se ostavi otvorenost za iščitavanje i prostor publici u toj poprilično velikoj količini tema koje se uspostavljaju, poput povjerenja, mržnje, izdaje…”

Hrvoje-Mabić-02
Foto: Hrvoje Krstičević

Smatraš li da film poput “Bolesnog” posjeduje moć poticanja na širi dijalog ili se radi o naivnom i utopističkom razmišljanju?

“Mislim da samo u iznimnim situacijama filmovi zaista suštinski mijenjaju stvari. Ali ne mislim da filmovi postoje nužno kako bi mijenjali društvo. Za to postoje neke druge stvari, poput institucija, udruga i ljudi koji se time bave. Filmovi imaju moć da nas povežu i odvedu u razne svjetove.

“Da nas odvedu k nekim ljudima do kojih inače ne bi mogli doći. Meni najvrjednija stvar kod dokumentarnih ili igranih filmova jest činjenica da nam daju iskustvo doživljavanja drugog. A to drugoga kažem s velikim “D” jer imam velik respekt prema drugima.

“Volim zaista osjetiti i doživjeti druge ljude, prostore, zemlje itd. U tom smislu film ima moć da nas senzibilizira i potakne neku našu ljudskost.”

I promijeni svijet?

“Svijet sigurno ne. Ali pomaknuti pokoji kotačić u svijesti gledatelja koji gledaju film – da! Meni je to dovoljno. Ja sam s tim zadovoljan i ne treba mi više od toga.”

1 komentar

  1. Samo jedno ću red a to je da netko tko mi je glumio prijatelja dok sam mu se ja jadala gradio svoju karijeru…od nas pet koji tuzimo dotičnu dospiju koja nam je živote uništila nas Hrvoje je svima odlučio te rekao kako će nas svih prikazat u filmu te kada se film proda da svi dobivamo honorar.ali naravno i on je jedan od mlažnjaka…danas se stvarno više nikome je može vjerovati

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here