PočetnaIntervjuiGoran Dević: "Zagreb nije mnogo sretnija sredina od Siska"

Goran Dević: “Zagreb nije mnogo sretnija sredina od Siska”

|

Goran Dević (Sisak, 1971.) je diplomirao filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno na istom mjestu radi kao docent na Odsjeku filmske i TV režije, predavajući na osnovnom BA studiju režije i MA studiju – smjer dokumentarni film. Hrvatski redatelj još je 2007. godine osnovao produkcijsku kuću Petnaesta umjetnost. Iako ga je šira filmska javnost najbolje upoznala izlaskom njegova debitantskog dugometražnog igranog filma “Crnci” (2009.; koredatelj sa Zvonimirom Jurićem), Dević je u stručnim krugovima ipak poznatiji kao dokumentarist (“Uvozne vrane”, “Nemam ti šta reć’ lijepo”, “Tri”, “Sretna zemlja”, “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka”).

Njegov najnoviji dokumentarac “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) o posljednjih nekoliko dana rada buffeta na ulazu u Željezaru Sisak, premijeru je imao na ovogodišnjem ZagrebDoxu u službenom regionalnom programu. Do nagrade ili priznanja u konačnici nije stigao, ali radi se bez ikakve sumnje o jednom od najznačajnijih domaćih dokumentaraca 2017. godine, s nenametljivim društveno-ekonomskim podtekstom koji žarište problema opservacijski locira spuštajući se na mikro-razinu gostionice u procesu zatvaranja. Dević ističe kako radi gustog poslovnog rasporeda obveza ni fizički ni emotivno nije bio spreman za novi film, ali kako su sama tema, instikt pa i određena odgovornost prema svojem radnom kraju, na kraju okrenuli kazaljku prema sisačkom angažmanu. Osam dana snimanja i svakodnevnog pakiranja na koordinatama Zagreb – Sisak isplatili su se višestruko, dok sam ključ i zapravo glavnu snaga filma, naglašava hrvatski autor, predstavljaju ljudi, one nesalomljive vrste, na čelu s vlasnicima Ernom i Dževadom Selmić, koji unatoč tempirano-prisilnom odlasku u Njemačku, odbijaju potpisati kapitulaciju nad životnim nedaćama, koliko-toliko zadržavajući nadu u bolje sutra.

Foto: Hrvoje Krstičević

Vratimo se na sam početak, kako je došlo do ideje za snimanje “Buffet Željezare”?

“U ljeto 2015. moja filmska ekipa i ja snimali smo u Sisku, vjerojatno najtežu scenu dokumentarnog filma radnog naziva ‘Kupa’, koji će se sada vjerojatno zvati ‘Na vodi’. Zbog te scene u kojoj je protagonistica ponovno proživljavala svoju traumu – bez obzira što smo to oboje željeli napraviti i što sam radio iz etički ispravne pozicije – osjećao sam se užasno, prljavo… Bez obzira na izvrstan materijal, osjećao sam kao da na njega na neki način nemam pravo. Dao sam dečkima slobodno i vozikao se po mom rodnom gradu bez posebnog cilja. Kako je Sisak malen grad, brzo ispucaš rute vožnje, bez kruženja naokolo.

“Otišao sam tako u industrijsku zonu koja mi inače nije na putu. Na autobusnom kolodvoru pokraj samog ulaza u tvornički krug Željezare Sisak, primijetio sam mali kafić koji mi se učinio zanimljiv; interijer scenografski idealan za scenarij koji sam u to vrijeme pisao s Andrejom Nikolaidisom, za koji nažalost nismo dobili sredstva. U kafiću sam bio primljen srdačno, kao da tu pijem kave godinama. Odmah mi se svidjela atmosfera pa sam u njega odlazio i iduće dane. Radi se o jednom od onih kafića u kojima te već sama činjenica dolaska, kvalificira za komunikaciju s drugim gostima i gazdama. Ubrzo sam stoga i doznao sudbinu toga prostora…”

S estetske strane, što ti je bilo primarno uhvatiti u tom prostoru?

“Imali smo sreću – prostor je sam ponudio odgovor o ispravnom načinu snimanja. Zgrada autobusnog kolodvora lijep je primjer socijalističkog funkcionalnog modernizma. Njen dizajn nam je olakšao kadriranje; kadrovi su čisti, plošni, lijepi, bez lutanja. U filmskom smislu zgrada je još ljepša zbog svoje patine propasti. Prostor i kad je prazan, to zapravo nije; kad nikoga nema u kadru, u njemu svejedno postoje naši tragovi. Zbog onoga o čemu film pokušava govoriti dozvolio sam si toliko praznih kadrova.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Buffet Željezara”

Možemo li reći da si reagirao na prostor, prilagodio se njegovim zahtjevima?

“Apsolutno. Primijetio sam kod nekih meni omiljenih redatelja, ukoliko imaju dosta zakucan način gledanja svijeta, da im to u nekim filmovima funkcionira, u nekim baš i ne. Osobno nemam određenu autorsku estetiku. Mislim da je različite priče ispravno ispričati na različite načine. Ne smatram apriori neki dokumentaristički diskurs vrjednijim ili boljim od nekog drugog. I kad gledam filmove, i kad radim svoje, naprosto me zanimaju različite stvari. Za ovaj film smatrao sam opservaciju ispravnim putem. Čini mi se također da je i u smislu filmskog ritma bilo ispravno usporiti film. Uostalom, kad odem u Sisak, shvatim da sam i ja dvadeset posto sporiji. U Zagrebu mnogo brže reagiram na semaforu, recimo. U Sisku je sve sporije. Zato smo napravili takav film.”

Jesi li i prije početka snimanja “Buffet Željezaru” zamišljao provući kao širu metaforu sisačko-hrvatskog industrijskog, pa i ekonomskog kolapsa?

“Naravno. Još od studija lovim priče koje na metaforičkoj ravni ili u nekom drugom planu, mogu pokazivati širi društveno-politički kontekst. To, naravno, nije lagano. Većina filmova u kojima autor ima potrebu nešto politički dokazati, ne ispadne osobito dobro. Kad god imaš takvu potrebu, slijedi ti ili veliki posao ili moraš imati sreće. Otkad se bavim filmom, dozvoljavam si dešavanje ovog drugog. Jednostavnije rečeno, ne upuštam se u snimanje zbog vlastite potrebe za relevantnom pričom, već biram priče ili situacije koje su same po sebi filmične. Preko njih se zatim imam priliku izraziti kao političko biće. Obrnuti smjer dokazano vodi u osrednji ili loš film.

“U ‘Buffet Željezari’ ono filmično u startu predstavljali su ljudi s kojima sam komunicirao kao gost birtije, činjenica da smo znali kakav će biti njen kraj i da ćemo ga moći snimiti. Najvažniji razlog upuštanja u snimanje bili su mi ipak Erna i Dževad – gazde buffeta koje kamera voli i čija komunikacija s gostima čini kičmu ovog dokumentarca.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Buffet Željezara”

Lokalna zajednica nije imala problema s vašim snimanjem?

“Kad kao privatna osoba prisustvujem filmičnim situacijama pa naknadno dolazim s kamerom u isti kontekst, iskustvo mi govori da ona ponekad mijenja svijet ispred sebe. Ljudi se jednostavno pred kamerom krenu ponašati drugačije nego u stvarnosti. U ovom slučaju to se nije dogodilo. Ljudima je i bilo drago da smo tamo. Kao da im je naša kamera na neki čudan način vraćala dio digniteta oduzetog zatvaranjem njihove tvornice. Bilo bi mi drago da se to osjeti u filmu.”

Kakav je današnja sisačka svakodnevica? Ljudi krpaju kraj s krajem, kao i ostatak Hrvatske. No, je li u Sisku još gore nego u ostatku zemlje zbog odumiranja industrije koja je prehranjivala to područje?

“Ako posjeduješ dovoljno empatije, većinu pojavnih oblika sisačke tuge možeš osjetiti i u Zagrebu. Zagreb nije mnogo sretnija sredina u odnosu na Sisak, ali je zato u Sisku omjer prostora i količine čemera takav da ga je nemoguće promašiti. Zagreb posjeduje još tog ušminkanog, šljaštećeg kapitalizma, koji može zavarati slučajnog promatrača. Otiđi tri metra dalje od centra pa ćeš vidjeti mnogo sličnosti sa Siskom.”

Vratimo se malo na uvjete i sam tijek snimanja. Dosta kadrova djeluje skriveno-kamerski. Prema tvojim riječima, međutim, protagonisti su znali za njihovo postojanje?

“Naravno, svi su znali za snimanje, ali to nismo radili na agresivan način. Dijaloge nismo hvatali pecaljkom, stolovi su bili ozvučeni, dok je tonac sjedio na dvadesetak metara. Kad statična kamera, ne veća od prosječnog fotoaparata, snima sa distance, u pravilu je protagonisti gotovo niti ne primjećuju. Činjenica da smo snimali puno radno vrijeme od 7 do 21 sata, pridonijela je navikavanju ljudi na našu prisutnost. Jedino im je bilo čudno zašto smo s njima po cijele dana, u smislu što nam je tamo toliko zanimljivo. Tehnologija snimanja bila je jednostavna: snimamo master kadar, ja na slušalice iza zgrade čujem dijalog, a kad ono u kadru postane filmski interesantno, tek u tim trenucima idemo u prekadriravanje.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Buffet Željezara”

“U situacijama kadrova s poznatim osobama, prekadriravamo kako nam te sekunde odgovara, nekada i po osi. U slučaju novih, činili bismo to diskretno sa stražnje strane kako ne bismo ometali razgovor. Ako nema gostiju – kamerom se približavamo Erni ili Dževadu ili u širem planu čekamo pojavljivanje sugovornika. Naravno, snimanje bismo prekinuli ukoliko je netko od gostiju to zatražio, što se doista rijetko dešavalo. Luksuz dvije kamere priuštili smo si tek zadnji dan, na oproštajnoj zabavi, s obzirom da smo znali kako će se radnja paralelno odvijati u interijeru i eksterijeru. Jedna od glavnih odgovornosti svakog dokumentarista jest neuljepšavanje svojih junaka. I to, naravno, nismo radili.”

Koja bi bila glavna poruka koju si htio provući kroz “Buffet Željezaru”?

“Možda nisam najbolja adresa za odgovor na to pitanje. U svakom slučaju mislim da je nestajanje bilo kojeg od svjetova zaslužilo film, bilo da se radi o nestanku velike priče kao što je socijalna država ili koncepta društvene solidarnosti; bilo da se radi o gostionici na ulazu u nekad veliku tvornicu. Posebno ako se nestanak ovih velikih priča odražava na ljudima u malom, ali konkretnom svijetu jedne gostionice.

“Razina intimnosti i komunikacije u njoj takvi su da ih je nemoguće patronizirati s uzvišene, zagrebačke pozicije. U kontekstu komunikacije i druženja, sve je na razini hooda, zajednice. I to je nešto zaista savršeno. Sisak odlazi u PM, i to boli. Sve se raspada. Ti ljudi su, međutim, stvorili tamošnju industriju i ekonomiju. Vjerojatno su sposobni napraviti to opet.

“Ne znam koliko sam ja sposoban u svojem kvartu okupiti tako dobru ekipu. U Zagrebu takvu birtiju jednostavno – nemam; kad ne znam što ću sa sobom, otići i pričati gluposti, a da se svejedno osjećam dobro. Malo sam im i zavidan zbog toga, bez obzira na nezavidnu financijsku situaciju. Tamošnja zajednica usprkos svemu još uvijek postoji, ali je prisiljena tražiti budućnost negdje drugdje zbog propasti ekonomije.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Kao ADU-ov docent na Diplomskom studiju režije dokumentarnog filma, možeš iznutra realno procijeniti jačinu ugriza novih generacija dokumentarista. Ima li domaća dokumentaristika razloga za optimizam?

“Ima i nema. Kad iznutra gledam studente s Akademije, od nekih s pravom očekujem čuda. No, kad izađu u pravi svijet, dočeka ih kaos. Rijetko tko može živjeti od dokumentarnog filma, uvijek je tu sa strane neka tezga ili rad u prosvjeti. Da nemamo i ovo malo što imamo – HAVC, ne znam kako bi išta bilo moguće snimati u Hrvatskoj. U jednom trenutku televizija je imala super natječaje koji su proizveli relevantne serije poput ‘Betonskih spavačia’. Dosta je i loših stvari, kampanjskog odnosa prema dokumentaristima od strane javne televizije. S HAVC-om smo imali stvari koje niti jedna druga država u regiji nije imala. Sve to se upravo sad može srušiti kao kula od karata…”

Koje bi se stvari trebale promijeniti da usmjerimo ovaj naš doku-brod prema vedrijim koordinatama?

“Smatram da postoji veliki prostor za tješnju suradnju s javnim servisom, HRT-om. Radi se o neslućenim mogućnostima. No, izgleda da postoji strukturalni problem. Primjerice, kad god u inozemstvu pitcham neki od svojih projekata, najprije me pitaju zašto nemam javnu televiziju u budžetu. Vani te s podozrenjem gledaju kao manje vrijednog, ukoliko nemaš koprodukcijski ugovor s javnom televizijom.

“U Hrvatskoj je koprodukcija nezavisnog filma s nacionalnom televizijom iznimka, a ne pravilo. Ispravan mi se čini HAVC-ov put s financiranjem predprodukcije, produkcije i već završenih filmova. Međutim, i tu postoje problemi. Kod opravdavanja troškova u slučaju već snimljenih filmova, HAVC pokriva isključivo trošak nastao nakon završetka snimanja filma. Konkretno, to znači da će plaćen biti autor postprodukcije zvuka, slike ili dizajna. Onaj tko je s entuzijazmom bio u projektu od samog početka snimanja – neće. Taj dio bi definitivno trebao biti logičniji i fleksibilniji.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Petar Milat: “Veza HRFF-a i autorskog i angažiranog filma je posebna”

Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala, za Dokumentarni.net najavljuje 22. izdanje ove filmske manifestacije.

Potencijali s margine

Polazište temata posvećenog arhivima općenito, a varijacijama onih filmskih posebno, strogi je hijerarhijski princip sveprisutan u institucionalnoj organizaciji.

Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (V): Zagonetka

U petom eseju "Hrvatski dokumentarni film - od informativnog do zagonetnog" pišemo o filmovima Zorana Tadića te "Valeriji" Sare Jurinčić.

Danas u Zagrebu hrvatska premijera novog filma Nike Šaravanje

Manjinska hrvatska koprodukcija, dokumentarni film "Jump Out" hrvatske redateljice Nike Šaravanje, doživjet će danas hrvatsku premijeru u sklopu hibridnog festivala Unseen.

Danas počinje 7. Arteria – tjedan filma o umjetnosti

Kulturno informativni centar (KIC) od 26. do 30. studenog organizira 7. Arteriju – tjedan filma o umjetnosti.

Prisvojiti otpisane prostore

Specifičnost pejzažnog filma izraslog na opservacijskom istraživanju prostora, nevezano bili oni artificijelni ili oblikovani prirodnim procesima, skoro da čini poseban žanr.

“Konobar, znanstvenik i Jenny” Joea Snellinga najbolji dokumentarni film 11. STIFF-a

Nakon tri dana najboljih studentskih filmova iz cijeloga svijeta, žiri 11. Međunarodnog festivala studentskog filma - STIFF-a (Rijeka, 21. - 23.11.), odabrao je pobjedničke filmove.

Početak prosinca donosi 22. izdanje Human Rights Film Festivala

Novo, 22. izdanje Human Rights Film Festivala održat će se od 2. do 7. prosinca na nekoliko zagrebačkih lokacija.

Nagrade i priznanja hrvatskim dokumentarcima diljem regije

Hrvatski dokumentarni filmovi nastavljaju osvajati nagrade i priznanja diljem "regionalnog ogranka" europskog kontinenta.

Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (IV): Interpretacija

U četvrtom eseju "Hrvatski dokumentarni film - od informativnog do zagonetnog", pišemo o filmovima "Balada o pijetlu", "Bino, oko galebovo" i "Šije".