Obljetnički, 20. Motovun Film Festival (25. – 29.7.), nije servirao naročite delicije na dokumentarno-filmskom planu, ali konačnu dojmovnu krvnu sliku drastično je ipak popravila svjetska premijera domaćeg dokumentarca “Glasnije od oružja” (2017) u produkciji Factuma. Nakon emotivne priče o Luki Ritzu (“Oblak”, 2011.), dugometražni je ovo povratak u dokumentarne vode za Miroslava Sikavicu koji je prošle godine igranim kratkišem “Zvir” (2016) i nagradama u Cannesu i Sarajevu, skrenuo pozornost šire javnosti na svoj rad. Njegov najnoviji dokumentarni film govori o hrvatskoj glazbenoj fronti za vrijeme Domovinskog rata, a nastajao je šest godina, dobrim dijelom zbog mukotrpnog kopanja po manjkavoj arhivi, kako sam Sikavica kaže u intervjuu za Jutarnji list. Dobar dio glazbene arhive iz ratnih devedesetih jednostavno je – ispario. Tako je legendarna “Gardijada” s glazbenim spotovima, koja je služila kao spona između vojnika i njihovih obitelji, nestala zbog nedovoljnog broja BETA kaseta koje su naknadno presnimavane novim sadržajem.
“Glasnije od oružja” temeljito je istražen arhivski dokumentarac, najbolji hrvatski takve vrste u posljednjih nekoliko godina; nesmiljenog tempa, ideološki uglavnom neutralan kompilatorij ratnih devedesetih kroz prizmu domoljubnog soundtracka, kada su eterom umjesto Nirvane i Pearl Jama, odjekivali glas Siniše Glavaševića, “Stop The War in Croatia”, “Mir, mir, do neba” i“Molitva za mir”. Impozantnu listu najrazličitijih sugovornika (Josipa Lisac, Boytronic, Vera Svoboda, Ante Perković, Zlatko Gall, Ivo Fabijan…) Sikavica većinom dislocira van stroge studijske sterilnosti, poput simbolične distopije nedovršene Studentske bolnice u Zagrebu ili gotovo farsičnog nastupa Sandre Kulier usred kukuruzišta. Žanrovsko-autorskoj ograničenosti arh-doksa kojom očekivano dominiraju bogate arhivske zabilježbe toga doba (predizborni skupovi HDZ-a, okupljanje vojske na stadionu u Kranjčevičevoj, inserti iz ratnih Dnevnika, cijela sila glazbenih spotova…), Sikavica uspješno kontrira spomenutim lokacijama snimanja i manje poznatim detaljima. Jedan od njih postojanje je glumačkog band-aida i (polu)zabranjene pjesme “Čekam te”, tada nepoćudne glazbene pozadine (“Lili Marlen”). Tu je i nenadani humor u vidu dobrodošle blic-humoreske Jasenka Houre iz Prljavog kazališta. U stilu Cartmanova screw you guys, I’m going home, Jaji se nije pričalo o “Mojoj majci”, generacijski određujućoj rock budnici. Pa i nije. Sikavica zbog važnosti protagonista to nije želio izbaciti iz filma. I bolje, vrijedilo je svake sekunde…
Autor svjesno od sebe odguruje ulogu revizionističkog imperatora, koliko god to u današnje vrijeme bio popularan hobi, od kojeg su neki – odbijajući pčelarstvo, recimo – napravili i unosan biznis. U dokumentarističkom poslu ne postoji, naravno, kemijski izmaštana, destilirana neutralnost Luca Picarda i prijatelja. Pa ipak, ocjenjivati određene postupke iz današnje perspektive, ne uzimajući u obzir date okolnosti i povijesno-vremenski kontekst u kojem su se odigrali, također nije posve ozbiljno. Kao što to iz današnjeg rakursa relativno uređenog demokratskog društva, nije ni gaženje po “Čavoglavama” (“Za dom spremni”). Thompson je zbog “Jasenovca i Gradiške Stare”, poreznih slaloma i masnih honorara za nenastupanje (Spajićevo pošteno suđenje?) postao lagašna meta, praktički right of passage lijevog svjetonazorskog korpusa. Naš autor svjesno izbjegava takve zamke, iako ne propušta podvući već podvučeno. Početkom devedesetih, glazbena bitnica – jedna od rijetkih ofenzivnih za razliku od molećivog Ivčićevog, Tutićevog i Huljićevog mainstreama – još uvijek nepoznatog Thompsona, nesumnjivo je bila odgovorna za galvaniziranje krvlju natopljenih i oružjem deficitarnih hrvatskih rovova. Uloga koju mu – prisjećajući se tog olovnog, neizvjesnog i za život opasnog vremena – nitko nema pravo osporiti.
“Je li vrijedilo” ne igra ključnu utakmicu za opstanak u ligi s barikadama G-osmice, već onima od metka probušenim tenkovsko-trpinjskim, vukovarskim.
Balans šireg društvenog i političkog konteksta u “Oružju” je, međutim, sveprisutno konstantan, iako ne nužno uvijek izrazito naglašen. Sikavica jest blagonaklon prema kičeraju glazbenih devedesetih, ali na svakog pre-200 family, zalizanog Oca domovine u lošem odijelu od tvida, redatelj izvlači postmodernističke protuutege koji gnječe stvarnu ili utvaranu šire društvenu nevinost ratnih devedesetih (Zrinko Tutić – “Ne bi im se svidjela današnja verzija ‘Moje domovine’; pjevačica Sandra Kulier koja danas čisti stubišta i prodaje svoje ordene i zahvalnice; prisutnost crnog tržišta nacionalističkih pjesmuljaka…).
Naš dokumentarist sigurnom autorskom rukom uglavnom uspijeva “Glasnije od oružja” držati u koritu punokrvnog dokumenta vremena. Ipak, dva su krucijalna trenutka filma koja odlaze u nadglazbeno, probijaju sigurnu zonu glazbene bine i pužu do prve crte ratišta, pritiskajući srčani živac silovitošću protivničke VBR rakete. Dokumentarac tako razotkriva rijetke preživjele inserte iz “Gardijade”; u jednom od njih hrvatski branitelj u eteru naručuje Čaićeve “Hrvatine” u spomen na dva nedavno poginula suborca. Drugi je thousand-yard stare Ivana Leutara, bubnjara i vukovarskog branitelja, koji na benigno Sikavičino pitanje o sviranju za vrijeme rata, smireno odgovara: “Ne, samo kratki i dugi rafal, to je bila muzika. Nije mi bilo tad do sviranja i pjevanja”.
Najproblematičniji dio filma zapravo je njegov sam početak, uvodnih petnaestak minuta u kojima se pokušava objasniti geneza nastanka domoljubnih i nacionalističkih pjesama, proklijalih iz narodne glazbe. Baš takav glazbeni izričaj, tvrde Sikavičini sugovornici, bio je plodno tlo za potpaljivanje Miloševićeva ratnog struja. I dok je ovaj naprasno prekinut segment trebalo dodatno proširiti i podrobnije obrazložiti, još je nespretniji montažni prijelaz s grafičkog sažetka Jugotonove režimske diskografije usmjerene na veličanje Tita, partije i jugoslavenskog načina života, prema Veri Svobodi, pjevačici zabavnih i starogradskih pjesama. Površniji gledatelj lako bi i pogrešno mogao usisati identičnu, režimski motiviranu poveznicu nastanka pjesama dijametralnih povijesnih zbiljnosti. Onu krvavu hrvatsku, s početka devedesetih, najbolje je sažeo Davor Gobac objasnivši pozadinu iza pjesme “Hrvatska mora pobijediti”: “Nismo napravili pjesmu zato što smo desničari ili fašisti, nego zato što je to bila iskrena reakcija na stvari koje su se tada dešavale oko nas”. Na sličnom tragu je i većina glazbenika iz “Glasnije od oružja”, uz obveznu mladost-ludost-naivnost retoričku ogradu nekih od njih.
“Ona odlazi s njim, i sretan je kraj, još samo na platnu kina Prvi maj”, pjeva Zabranjeno pušenje. Može li nam itko zamjeriti što se dva desetljeća nakon zadnje minobacačke eksplozije, i dalje osjećamo kao statisti u vlastitom filmu. Naivnu fantaziju o Hrvatskoj kao of the people, by the people, for the people zemlji meda i mlijeka, ubrzo je rasplinuo grabežljivi realitet ljudske prirode udarničkog delanja i temeljitog bojanja tunela. “Je li vrijedilo”, međutim, ne igra ključnu utakmicu za opstanak u ligi s barikadama G-osmice, već onima od metka probušenim tenkovsko-trpinjskim, vukovarskim. Od jeftinog tvida do vrati pare Ankice; od Hrvatina do Hrvatina do “Heroyixa”; od “E, moj druže beogradski” do “E, moj druže remetinečki”. Trilogiju su na kraju zajebali, ali prvi nastavak je bio obećavajući…
