PočetnaRecenzije20. MFF: "Glasnije od oružja" - Od Hrvatina do "Hrvatina"

20. MFF: “Glasnije od oružja” – Od Hrvatina do “Hrvatina”

-

Obljetnički, 20. Motovun Film Festival (25. – 29.7.), nije servirao naročite delicije na dokumentarno-filmskom planu, ali konačnu dojmovnu krvnu sliku drastično je ipak popravila svjetska premijera domaćeg dokumentarca “Glasnije od oružja” (2017) u produkciji Factuma. Nakon emotivne priče o Luki Ritzu (“Oblak”, 2011.), dugometražni je ovo povratak u dokumentarne vode za Miroslava Sikavicu koji je prošle godine igranim kratkišem “Zvir” (2016) i nagradama u Cannesu i Sarajevu, skrenuo pozornost šire javnosti na svoj rad. Njegov najnoviji dokumentarni film govori o hrvatskoj glazbenoj fronti za vrijeme Domovinskog rata, a nastajao je šest godina, dobrim dijelom zbog mukotrpnog kopanja po manjkavoj arhivi, kako sam Sikavica kaže u intervjuu za Jutarnji list. Dobar dio glazbene arhive iz ratnih devedesetih jednostavno je – ispario. Tako je legendarna “Gardijada” s glazbenim spotovima, koja je služila kao spona između vojnika i njihovih obitelji, nestala zbog nedovoljnog broja BETA kaseta koje su naknadno presnimavane novim sadržajem.

“Glasnije od oružja” temeljito je istražen arhivski dokumentarac, najbolji hrvatski takve vrste u posljednjih nekoliko godina; nesmiljenog tempa, ideološki uglavnom neutralan kompilatorij ratnih devedesetih kroz prizmu domoljubnog soundtracka, kada su eterom umjesto Nirvane i Pearl Jama, odjekivali glas Siniše Glavaševića, “Stop The War in Croatia”, “Mir, mir, do neba” i“Molitva za mir”. Impozantnu listu najrazličitijih sugovornika (Josipa Lisac, Boytronic, Vera Svoboda, Ante Perković, Zlatko Gall, Ivo Fabijan…) Sikavica većinom dislocira van stroge studijske sterilnosti, poput simbolične distopije nedovršene Studentske bolnice u Zagrebu ili gotovo farsičnog nastupa Sandre Kulier usred kukuruzišta. Žanrovsko-autorskoj ograničenosti arh-doksa kojom očekivano dominiraju bogate arhivske zabilježbe toga doba (predizborni skupovi HDZ-a, okupljanje vojske na stadionu u Kranjčevičevoj, inserti iz ratnih Dnevnika, cijela sila glazbenih spotova…), Sikavica uspješno kontrira spomenutim lokacijama snimanja i manje poznatim detaljima. Jedan od njih postojanje je glumačkog band-aida i (polu)zabranjene pjesme “Čekam te”, tada nepoćudne glazbene pozadine (“Lili Marlen”). Tu je i nenadani humor u vidu dobrodošle blic-humoreske Jasenka Houre iz Prljavog kazališta. U stilu Cartmanova screw you guys, I’m going home, Jaji se nije pričalo o “Mojoj majci”, generacijski određujućoj rock budnici. Pa i nije. Sikavica zbog važnosti protagonista to nije želio izbaciti iz filma. I bolje, vrijedilo je svake sekunde…

Autor svjesno od sebe odguruje ulogu revizionističkog imperatora, koliko god to u današnje vrijeme bio popularan hobi, od kojeg su neki – odbijajući pčelarstvo, recimo – napravili i unosan biznis. U dokumentarističkom poslu ne postoji, naravno, kemijski izmaštana, destilirana neutralnost Luca Picarda i prijatelja. Pa ipak, ocjenjivati određene postupke iz današnje perspektive, ne uzimajući u obzir date okolnosti i povijesno-vremenski kontekst u kojem su se odigrali, također nije posve ozbiljno. Kao što to iz današnjeg rakursa relativno uređenog demokratskog društva, nije ni gaženje po “Čavoglavama” (“Za dom spremni”). Thompson je zbog “Jasenovca i Gradiške Stare”, poreznih slaloma i masnih honorara za nenastupanje (Spajićevo pošteno suđenje?) postao lagašna meta, praktički right of passage lijevog svjetonazorskog korpusa. Naš autor svjesno izbjegava takve zamke, iako ne propušta podvući već podvučeno. Početkom devedesetih, glazbena bitnica – jedna od rijetkih ofenzivnih za razliku od molećivog Ivčićevog, Tutićevog i Huljićevog mainstreama – još uvijek nepoznatog Thompsona, nesumnjivo je bila odgovorna za galvaniziranje krvlju natopljenih i oružjem deficitarnih hrvatskih rovova. Uloga koju mu – prisjećajući se tog olovnog, neizvjesnog i za život opasnog vremena – nitko nema pravo osporiti.

“Je li vrijedilo” ne igra ključnu utakmicu za opstanak u ligi s barikadama G-osmice, već onima od metka probušenim tenkovsko-trpinjskim, vukovarskim.

Balans šireg društvenog i političkog konteksta u “Oružju” je, međutim, sveprisutno konstantan, iako ne nužno uvijek izrazito naglašen. Sikavica jest blagonaklon prema kičeraju glazbenih devedesetih, ali na svakog pre-200 family, zalizanog Oca domovine u lošem odijelu od tvida, redatelj izvlači postmodernističke protuutege koji gnječe stvarnu ili utvaranu šire društvenu nevinost ratnih devedesetih (Zrinko Tutić – “Ne bi im se svidjela današnja verzija ‘Moje domovine’; pjevačica Sandra Kulier koja danas čisti stubišta i prodaje svoje ordene i zahvalnice; prisutnost crnog tržišta nacionalističkih pjesmuljaka…).

Naš dokumentarist sigurnom autorskom rukom uglavnom uspijeva “Glasnije od oružja” držati u koritu punokrvnog dokumenta vremena. Ipak, dva su krucijalna trenutka filma koja odlaze u nadglazbeno, probijaju sigurnu zonu glazbene bine i pužu do prve crte ratišta, pritiskajući srčani živac silovitošću protivničke VBR rakete. Dokumentarac tako razotkriva rijetke preživjele inserte iz “Gardijade”; u jednom od njih hrvatski branitelj u eteru naručuje Čaićeve “Hrvatine” u spomen na dva nedavno poginula suborca. Drugi je thousand-yard stare Ivana Leutara, bubnjara i vukovarskog branitelja, koji na benigno Sikavičino pitanje o sviranju za vrijeme rata, smireno odgovara: “Ne, samo kratki i dugi rafal, to je bila muzika. Nije mi bilo tad do sviranja i pjevanja”.

Najproblematičniji dio filma zapravo je njegov sam početak, uvodnih petnaestak minuta u kojima se pokušava objasniti geneza nastanka domoljubnih i nacionalističkih pjesama, proklijalih iz narodne glazbe. Baš takav glazbeni izričaj, tvrde Sikavičini sugovornici, bio je plodno tlo za potpaljivanje Miloševićeva ratnog struja. I dok je ovaj naprasno prekinut segment trebalo dodatno proširiti i podrobnije obrazložiti, još je nespretniji montažni prijelaz s grafičkog sažetka Jugotonove režimske diskografije usmjerene na veličanje Tita, partije i jugoslavenskog načina života, prema Veri Svobodi, pjevačici zabavnih i starogradskih pjesama. Površniji gledatelj lako bi i pogrešno mogao usisati identičnu, režimski motiviranu poveznicu nastanka pjesama dijametralnih povijesnih zbiljnosti. Onu krvavu hrvatsku, s početka devedesetih, najbolje je sažeo Davor Gobac objasnivši pozadinu iza pjesme “Hrvatska mora pobijediti”: “Nismo napravili pjesmu zato što smo desničari ili fašisti, nego zato što je to bila iskrena reakcija na stvari koje su se tada dešavale oko nas”. Na sličnom tragu je i većina glazbenika iz “Glasnije od oružja”, uz obveznu mladost-ludost-naivnost retoričku ogradu nekih od njih.

“Ona odlazi s njim, i sretan je kraj, još samo na platnu kina Prvi maj”, pjeva Zabranjeno pušenje. Može li nam itko zamjeriti što se dva desetljeća nakon zadnje minobacačke eksplozije, i dalje osjećamo kao statisti u vlastitom filmu. Naivnu fantaziju o Hrvatskoj kao of the people, by the people, for the people zemlji meda i mlijeka, ubrzo je rasplinuo grabežljivi realitet ljudske prirode udarničkog delanja i temeljitog bojanja tunela. “Je li vrijedilo”, međutim, ne igra ključnu utakmicu za opstanak u ligi s barikadama G-osmice, već onima od metka probušenim tenkovsko-trpinjskim, vukovarskim. Od jeftinog tvida do vrati pare Ankice; od Hrvatina do Hrvatina do “Heroyixa”; od “E, moj druže beogradski” do “E, moj druže remetinečki”. Trilogiju su na kraju zajebali, ali prvi nastavak je bio obećavajući…

"Glasnije od oružja"
Scenarij i režija: Miroslav Sikavica
Producent: Nenad Puhovski
Montaža: Miran Miošić
Direktor fotografije: Hrvoje Franjić
Dizajn zvuka: Martin Semenčić, Ivan Zelić
Produkcija: Factum
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 86 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.
Scenarij i režija: Miroslav Sikavica<br> Producent: Nenad Puhovski<br> Montaža: Miran Miošić<br> Direktor fotografije: Hrvoje Franjić<br> Dizajn zvuka: Martin Semenčić, Ivan Zelić<br> Produkcija: Factum<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 86 minuta20. MFF: "Glasnije od oružja" - Od Hrvatina do "Hrvatina"